Prva stotka i utrka na krilima

Nakon pokušaja pisanja edukativnih tekstova vraćam se nečemu u čemu sam ipak prilično bolji, ili barem u tako nešto volim vjerovati: opisivanju svakodnevnog života jednog triatlonca amatera (podaci poznati redakciji). Kao što su i mnogi od vas već nekoliko puta primijetili, dosad sam odradio punu dionicu samo i isključivo plivanja, triatlonske discipline za koju sam pretpostavio da će mi predstavljati najveći problem. Prava ironija, slažete se? Međutim, iako mi mnogi neće povjerovati, sve je to tako i zamišljeno, donekle. :)

Proučavajući razne planove treninga i preslušavajući nekoliko sati (uglavnom) beskorisnih intervjua pravih, ali i wannabe triatlonaca, zaključio sam kako posebice tijekom ovog perioda, razdoblja kroz koji odrađujem najduže i najnapornije treninge, moram biti posebno pažljiv prema tijelu kako ne bi došlo do neke nepromišljene ozljede ili generalnog zamora tijela zbog previše treninga. Da stvar bude gora, prije nešto više od tjedan dana istovremeno sam istegnuo ložu desne noge, lagana bol počela se vraćati u desno koljeno, a uspio sam istegnuti i mišić ili neku žilu (tko bi znao više znao što je točno bio problem) oko lijeve lopatice. Iako sam se isprva poprilično uplašio, nakon što sam izbacio nekoliko litara mučnog znoja i dragu ugnjavio za par kvalitetnih masaža bolnih dijelova tijela, na moju sreću svi su bolovi, barem naizgled, nestali. Zaključak je vrlo jednostavan i logičan – teretanu više nikako ne smijem izbjegavati.

Međutim, u posljednjih mjesec dana, izuzev fizičkih problema, stigao sam i do nekoliko solidnih rezultata. Prvi i svakako najvažniji je konačno pravi biciklistički angažman. Nakon što su moja prva dva penjanja do Sljemena završila prilično (ne)zgodno (u prijevodu, oba puta ostao sam bez gume, a zakrpe nisam imao sa sobom, naravno) zaredao sam nekolicinu uspješnih treninga nakon čega sam se odlučio i na prvi pravi biciklistički test.

Pri samom kraju prošlog mjeseca, u subotu oko podne sjeo sam na bicikl i iz Zagreba krenuo prema Bedekovčini, naravno, preko Sljemena. Odmah sam odlučio da neću pretjerivati, posebice prilikom spusta jer, iako sam sa sobom imao zakrpe, probušena guma nekako je postala uobičajeni rezultat mojih treninga. Sam uspon prošao je prilično zahvalno i bez većih problema, kao i obično, i nakon što sam kolegi biciklistu pri samom vrhu pomogao s krpanjem gume (očito nisam jedini koji zadubljen u duboke filozofske misli potpuno neočekivano nalijeće na oštru rupu nasred ceste) sve je bilo spremno za spust.

Kao što sam već i napomenuo, odlučio sam i više nego oprezno voziti stoga sam prilično sporo, za cestovni biciklizam, odrađivao svoj spust, no i takvom vožnjom u jednom sam trenutku sišao s ceste i doletio na šljunčano ugibalište. Na moju sreću, ovog puta gumi se ništa nije dogodilo jer sam do samog zaustavljanja kočio kao da u rukama imam ugrađeni ABS sustav. Nakon što sam se spustio do Strmca i skrenuo prema Donjoj Stubici sve je bilo glatko i nakon odrađivanja najgoreg brda na cijeloj dionici (Matenačka cesta, odmah nakon skretanja iz Donje Stubice u smjeru Bedekovčine) stigao sam do cilja. Vjerovali ili ne, uspon na Sljeme je neugodan i zamoran, ali konstantan dok je vožnja zagorskim bregima uistinu "zabavna". :)

Nove tenisice, oružje za Ironman Nicu

Foto: Goran Markuš

Nakon obroka prepunog ugljikohidratima, ali i proteinima (ipak govorimo o obroku u Zagorju) te kratke cedevite u lokalnom objektu za oporavak (čitaj bircu) dok nije završila obrada unesene hrane u želucu, krenuo sam natrag prema Zagrebu. Za razliku od dolaska ovog sam se puta odlučio na vožnju kroz Zabok i Veliko Trgovišće pa preko Zaprešića do centra Zagreba po cestama koje i više nego dobro poznajem, a vjerojatno je i to razlog zašto sam dva puta promašio skretanje i to primijetio kilometar ili dva kasnije. I baš kad sam mislio da je mojim "mukama" došao kraj, između Vrapča i Kustošije, tijekom prolaska jednim podvožnjakom našao se lokalni Senna koji me zamalo pribio na nogostup baš na mjestu gdje se nalazi jedina rupa u krugu od jednog kilometra i nakon 110 km na biciklu, niti 5 km od cilja, ostao sam, pogađate – bez gume.

Uslijedilo je već meni potpuno uobičajeno skidanje nastavka za kvačenje sprinterica za pedale i hod prema obližnjoj željezničkoj stanici samo da bih naletio na benzinsku postaju kada sam odlučio, prvi puta u životu, van kuće zakrpati gumu. Neočekivano brzo, nekih 10-15 minuta kasnije, već sam bio na biciklu i ponosno zaokružio jedan prekrasan biciklistički dan. Ono što me još više obradovalo od prve stotke u jednom danu je osjećaj snage koji u nogama nije potpuno nestao i jedini problem nakon nekoliko sati na biciklu bio je bolan vrat, nešto s čime još uvijek redovito imam problema. Svi savjeti su dobrodošli!

Kako bih se uvjerio da osjećaj snage u nogama nije tek još jedna varka tijela, već sljedeći dan odlučio sam odraditi olimpijski duatlon. Ovog puta nešto nakon podne ponovo sam sjeo na bicikl, spustio se do Jaruna i odradio 40 km nakon čega je uslijedila kratka pauza za promjenu tenisica i put do nasipa gdje sam otrčao svojih deset kilometara. Unatoč tome što sam dan ranije prošao više od 110 km niti ovakav napor nije me previše iscrpio, iako sam po završetku trkaće dionice bio prilično sretan što taj dan više ništa nemam u planu. Ono što bih ipak naglasio ujedno je i nešto o čemu me nekolicina čitatelja već pitala: "Kako ti je trčati nakon bicikliranja?" Moj odgovor bi bio – savršeno.

Naime, prelazak s bicikla na trkaću dionicu za mene je nešto najljepše u svijetu triatlona. Iako je znao biti prilično bolan, osjećaj kad u neku ruku nemaš kontrolu nad nogama i zapravo imaš osjećaj da noge same od sebe lete zrakom te samo čekaš hoće li promašiti cestu nakon čega bi uslijedio pad kao da si klinac od godinu dana, naprosto je neopisiv. Ono što sam počeo raditi, primjerice kod ovog duatlona, je vožnja posljednjih 10% biciklističke dionice na višoj kadenci ne bih li noge što bolje priviknuo na trčanje koje ih čeka, no odgovara li takav pristup svima zaista ne znam i svakako bih svima preporučio da sami pokušaju odraditi nekoliko kraćih duatlona čisto kako bi pronašli svoju "tajnu formulu".

Za kraj, prije najave mog sljedećeg mini-cilja, svakako vrijedi spomenuti i novi plivački uspjeh. Naime, prije nekoliko dana ponovo sam isplivao Ironman dužinu, točnije ovog puta puna 4 km, no nakon ovog treninga zamor u rukama, prsima i posebice nogama bio je prilično slabiji, a vrijeme sasvim solidno, što je barem za mene jako dobar znak i potvrda da sa samom snagom i izdržljivošću na prvoj dionici utrke ne bi trebalo biti problema. Međutim, kako će gužva, valovi i trema utjecati na moj konačni rezultat u južnoj Francuskoj, to niti gatara Štefica iz susjednog sela ne zna. Valjda. :)

Nove, mekane naočale pokazale su se punim pogotkom

Utrka na krilima

Foto: Goran Markuš

Još jedno često pitanje mojih vjernih čitatelja obično je: "Koji je sljedeći korak?". Zato bih ovu priliku iskoristio da vas sve pozovem da mi se u što većem broju pridružite na sljedećoj utrci u sklopu mojih priprema za Ironman Nicu – "Wings for Life World Run", utrci koja će se 4. svibnja održati u prekrasnom Zadru. Riječ je o jedinstvenoj utrci u organizaciji Red Bulla uz koju nećete trčati samo zbog sebe, već za one koji ne mogu.

Naime, sav će novac prikupljen u sklopu projekta "Wings for Life World Run", uključujući startnine i naknade za sponzorstva, biti potrošen na istraživanja vezana uz ozljede leđne moždine dok će sve administrativne troškove organizacije i zaklade podmiri Red Bull. Riječ je o iznimno plemenitom cilju i morate priznati da je zaista lijepo kad jednostavnim sudjelovanjem na zabavnoj utrci možete pomoći onima kojima je pomoć zaista potrebna. Primijetili ste da sam spomenuo "zabavnu utrku" i pitate se zašto?

Vrlo je jednostavno. Već spomenuta utrka zaista je posebna na nekoliko razina. Naime, riječ je o prvoj utrci koja u čitavom svijetu, točnije na 35 staza diljem svijeta, kreće u isto vrijeme (12:00 h po srednjoeuropskom vremenu) i osim što ćete sudjelovanjem pomoći u ostvarenju plemenitog cilja, bit ćete dio utrke koja nema fiksirani cilj. Tako je, iako je start poznat, cilj je pomičan i svaki trkač slobodan je postaviti svoj cilj prema svojim željama i mogućnostima.

Pitate se kako? Naime, 30 minuta nakon starta za trkačima diljem svijeta istovremeno kreću službena vozila-presretači čije će se kretanje ubrzavati prema strogo utvrđenom rasporedu na svim stazama u cijelom svijetu. Kad vas presretač pretekne za vas je utrka završila i još samo morate uhvatiti vozilo kojim ćete se vratiti na start i proslaviti svoj uspjeh. Da stvar bude još zabavnija, Red Bull je pripremio i službeni kalkulator koji ćete pronaći na web-stranicama same utrke ovdje (na dnu stranice) uz koji ćete vrlo lako izračunati potreban tempo trčanja za dostizanje željenog cilja.

Da stvar bude zanimljivija, ja ću ovim putem obznaniti svoj cilj i svi ste pozvani da mi se pridružite i da zajedno trčimo za one koji ne mogu. Moj će cilj biti polumaratonska dužina, dakle 21 km za kojih ću morati održavati minimalnih 5:20 min/km, nešto s čime, usprkos asfaltu, ne bih trebao imati problema. Što čekate? Prijavite se i vidimo se u Zadru!