Ja sam Ironman

Da, uspio sam. Nije bilo lako, ali kao što su mi čak dva natjecatelja rekla: "If it was easy, everybody would do it". Bilo je svega, od strahopoštovanja prije utrke, preko sreće nakon dovršetka plivanja i nevjerice na biciklu do prekrasnih pet sati čistog iscrpljivanja tijela na trčanju – sve to tijekom prekrasnih, prezabavnih i nezaboravnih gotovo 15 sati kroz koje se osmijeh tek rijetko skidao s lica.

Put u Nicu

Rano u srijedu s prtljagom spremljenom prije za selidbu, nego za odlazak na par noći, bratić, draga i ja krenuli smo prema glavnom željezničkom kolodvoru gdje nas je čekao prijevoz do Venecije. Zanemarimo li kišu koja nas je uhvatila u posljednjoj minuti ukrcavanja torbi, put je prošao sasvim bezbolno sve do ukrcaja na avion kad smo saznali, vjerovali ili ne, da kontrolori leta diljem Francuske štrajkaju zbog čega je, "srećom", naš avion kasnio tek četiri sata (zanemarimo li činjenicu da su ostali letovi za Francusku bili otkazani, mi smo zaista imali sreće). Pronalazak stana prošao je još jednostavnije i u kasnim popodnevnim satima Mme Saci već nam je uručila ključeve od našeg stana. Nakon brzinskog raspakiravanja ubrzo smo se preselili u obližnji restoran na večeru i utakmicu Francuska-Ekvador.

Foto: Goran Markuš

Kako bi izbjegli gužvu, već smo u četvrtak otišli do Ironman Expo pregledati opremu koja se prodaje i odraditi prijavu na utrku. Čim smo zaključili da je engleski jezik mnogima tek nužno zlo, moja draga je preuzela glavnu palicu i zahvaljujući njezinom poznavanju francuskog jezika, već je kroz 10-ak minuta moja prijava bila obrađena, greške ispravljene, no zastava Velike Britanije na mojem broju za utrku nije se više mogla ispraviti. S druge strane, zamjena imena i prezimena ispala je savršena jer natpis "Markuš" nekako mi je prirodniji nego "Goran", a oni koji me znaju zasigurno će se s time i složiti. Nakon odrade službenog dijela, plan je bio vrlo jednostavan: upoznavanje Nice i ponovno uživanje u nogometnim spektaklima za što su se ovog puta pobrinuli Amerikanci i Alžirci. Iako su obje utakmice same po sebi bile izuzetno zanimljive, atmosfera u lokalnom pubu bila je u najmanju ruku na istoj razini kao i za vrijeme utakmice Francuske, ako ne i bolja.

Foto: Goran Markuš

Petak je bio rezerviran za ugodan izlet u Monte Carlo gdje smo uživali u Ferrarijima, Bentleyjima, bazenima na krovovima zgrada i ostalim ljepotama koje jednog dana bespogovorno čekaju i sve nas ;). Ono što nikako ne smijem zaboraviti svakako je i jutarnji plivaći trening koji je bio sve samo ne ugodan. Naime, rano ujutro uputio sam se na plažu da bi pokraj nekolicine drugih natjecatelja odradio lagani trening u plivačem odijelu, no čim sam zaplivao u dublje vode dogodilo se nešto što sam do tada doživio samo jednom, pri kraju svog prvog triatlona (super sprint utrke u Zagrebu prošle godine) – uhvatila me neka čudna panika i ništa osim "psećeg" stila plivanja nije bilo moguće. U jednom trenutku čak sam se prestrašio zbog udaljenosti od plaže, ali sve je dobro završilo i nekako sam se uspio dovući do obale. Očekivano, ostatak treninga odradio sam tek par metara od obale.

Već u subotu ujutro je cijelo društvo stiglo na plažu i nakon malo "ćakulanja" s natjecateljem iz Velike Britanije ponovo sam se zaletio u dublje vode i laganim ženskim i psećim stilom vratio do plaže. Iako je došlo do istog problema, ovog puta na vrijeme sam se primirio i shvatio da me odijelo drži na površini čim legnem na leđa pa je strah donekle splasnuo, no taj me strah i dalje kopkao. Nije baš ugodno kad dobiješ neki napad panike čim dođeš u duboko more dan prije nego što te čeka dionica od 3,8 km, zar ne? Na sreću, već spomenuti Britanac poprilično me ohrabrio, rekao mi da se jednostavno opustim i uživam u plivačkoj dionici jer će kasnije biti sve manje vremena za uživanje. "Uspori, pogledaj malo druge natjecatelje, uživaj u muzici i atmosferi", poručio je.

Nešto kasnije u subotu u Nicu je stigao i tata s biciklom koji smo pomno pregledali, pritegnuli sve vijke i parkirali ga u zonu tranzicije. Nakon lagane večere u tipičnom francuskom restoranu vratili smo se u stan, draga mi je pomogla odnosno praktički sama složila sendviče za utrku (još jednom veliko hvala i Dejanu Patrčeviću na ovom savršenom savjetu bez kojeg bi dovršetak Ironman utrke možda bio i nemoguć) i sve je bilo spremno za odmor i već dugo očekivani dan. Probudili smo se već u 4:00 kako bih u miru pojeo kajganu i nešto meda, no iako nisam baš previše mogao utrpati u sebe, što i ne čudi uzevši u obzir da sam spavao tek par sati i nisam odradio svoju jutarnju "rutinu", osjećao sam se prilično spremno i sigurno.

Nakon provjere bicikla i ostavljanja vreće s odjećom za nakon Ironman utrke na propisanom mjestu, uputio sam se prema moru pokušavajući što brže navući svoje plivaće odijelo. Nažalost, kako je već bilo 6:15 bilo mi je jasno da neću stići zaplivati kako bih u miru namjestio odijelo u vodi, no to mi je iskreno predstavljalo najmanji problem. Neki Španjolac se ponudio da mi pomogne zakopčati odijelo i koju minutu kasnije već sam stajao tek nekoliko metara od vode pričajući s tatom i mašući dragoj i bratiću koji su ostali na povišenom kako bi uživali u ulasku natjecatelja u vodu. Očekivano, tata me primirivao i uvjeravao da samo lagano krenem, no u mojoj glavi još sam se uvijek dogovarao sam sa sobom što i kako ćemo odraditi to plivanje, a onda smo čuli oznaku za start.

Plivanje

Svih gotovo 2.800 natjecatelja strovalilo se prema moru i dok sam ja uživao u pogledu, pravu sliku jurećeg "mravinjaka" vidio sam tek u kasnijoj snimci koju su mi pokazali bratić i draga. Kao što sam i planirao i kao što su mi i gotovo svi oko mene sugerirali, strpljivo sam pričekao da se društvo udalji koji metar od obale i ušao u vodu među posljednjih 100-njak natjecatelja. Kako bih se što više opustio, za početak sam odlučio držati oči u razini mora i uživati u pogledu i glazbi te se ubrzo uvjerio da u ovom slučaju strah uistinu nema smisla jer osim što sam okružen tisućama odličnih plivaća, sve nas pomno promatraju i prate brojni volonteri na skuterima koji su bili tu upravo za slučaj nekakvih problema. Minutu kasnije, već sam uhvatio svoj lagani ritam, očekivano prilično sporiji od svojih mogućnosti, s obzirom na položaj glave i štednju nogu , no i dalje sasvim dovoljan da na vrijeme završim prvi dio svog današnjeg cilja.

Foto: Goran Markuš

Kao što mnogi i znaju, poznat sam po lošem snalaženju u vodi, no kako sam ovog puta tijekom gotovo cijelog prvog kruga plivaće dionice držao oči u razini mora, moje plivanje bilo je prilično točno, no zato sam se ubrzo uvjerio u greške mnogih drugih. Tako je u jednom trenutku neki drugi natjecatelj uplivao točno ispred mene pod pravim kutem na što sam ga ja udario po nozi da bi shvatio da bježi od bove, a ne prema njoj, ispravio se i nastavio svojim ritmom. Pri kraju prvog kruga uhvatili su nas i profesionalci što se pokazalo još fascinantnijim od očekivanog. Njihovo jurišanje za sobom je povuklo svojevrsni val koji nas je sve ponio i makar nakratko dočarao užitak jurnjave u vodi.

Početkom drugog kruga počeo sam osjećati neku hladnoću, a i zatezanje kod vrata pa sam krenuo s laganim zaronima vode iako sam ipak s vremena na vrijeme još uvijek držao oči u razini mora i osluškivao brojne zvukove s obale naprosto uživajući i u utrci koje sam i ja bio dio. Tijekom plivaće dionice projurio sam pokraj 400-njak natjecatelja, a da sam još uvijek imao snage svjedoči i najbolji tempo koji sam ostvario upravo prema samom kraju plivaće dionice. Prema službenim podacima izašao sam nakon 1:38:52 sata na 2.293 mjestu s tempom od 2:33 minute na sto metara. Ponavljam, iako je ovo prilično sporije od mojih mogućnosti, s obzirom na štednju nogu i ono što me čekalo, bio sam i više nego zadovoljan.

Bicikl

Već kod izlaska iz vode moja vesela družina dočekala me glasnim navijanjem i zajedno smo se (svatko s jedne strane ograde) laganim trkaćim tempom dovukli do lokacije gdje sam skinuo plivaču i na sebe navukao biciklističku opremu. Nakon malo slikanja preko ograde, poljupca dragoj i "high-five" s tatom i bratićem pojurio sam do bicikla i uputio se u novu pustolovinu, 180 km dugačak put po brdima oko Nice. Ponesen plivačkim uspjehom i zahvaljujući prilično pošteđenim nogama odmah sam uhvatio ritam oko 30 km na sat koji nisam puštao sve do izlaska iz grada. Točno prije 20-og km dočekao nas je najoštriji uspon od nekih 12%, no kako je dugačak tek 500 metara svi smo ga manje-više prošli bez većih problema.

Sljedećih 20-ak kilometara lagano smo se penjali kao uvod u ono dalje što nas je čekalo, što sam iskoristio za malo druženja s ostalim natjecateljima. Tako sam popričao s Paolom i Alessandrom iz Italije koji su odlučili da ovu utrku žele zajedno završiti, s nekim momkom iz Irske koji mi je rekao da postoje i gore stvari za nedjeljno prijepodne te Victorom iz SAD-a koji se pokazao odličnim suputnikom i s kojim sam odlučio provesti vjerojatno i više od 15-ak minuta pričajući o nekim drugim utrkama, mojim i njegovim putom do penjanja po brdima oko Nice i ostalim "sitnicama" koje su nam u tim trenucima prolazile glavom.

Foto: Goran Markuš

Nakon malo druženja ponovo sam ubacio u višu brzinu i pojurio malo ispred i uz momke poput Santiaga iz Španjolske i Nole iz Francuske nastavio s osvajanjem francuskih planina. Iako je počelo sipiti, do prve pauze na 70. kilometru pratilo nas je prilično vruće vrijeme tako da sam u jednom trenutku nakratko bio prisiljen i stati kako bih prebrisao znoj s jastučića u kacigi koja više ništa nije upijala. Na već spomenutom 70. km stao sam kako bih uzeo svoj "special bag" s novom zalihom sendviča i par metara dalje pojeo sam preostale od početne zalihe koju sam vozio od starta te se prilično iznenadio kad sam nekoliko natjecatelja, uključujući i Brada s kojim sam tek nekoliko minuta ranije izmijenio pokoju riječ, uhvatio kako jedu ogromne sendviče prepune sira i salame. Iako znam da je tako nešto prilično nezahvalno za jelo pri ovakvoj utrci, u tim trenucima jedan takav sendvič platio bih suhim zlatom.

Ubrzo nakon spomenute pauze stigli smo do vrha i iako smo se s vremena na vrijeme ponovo penjali uslijedilo je prilično ugodnih 20-ak km, ili sam se tome nadao. Naime, već nakon mojeg 80. kilometra temperatura je značajno pala, vjetar poprilično počeo puhati i s vremena na vrijeme osjetili smo kapi kiše. Naravno, svi smo se uvjeravali kako je to tek privremeno i kako nas nakon posljednjeg uspona čeka sunce, no baš pred sam uspon pljusnula je kiša. Muka, nevjerica i hladnoća, nemam drugih riječi.

Jureći 40+ kilometara nizbrdo više ništa nisam osjećao. Naježio sam se kao nikada ranije, cijeli sam drhtao i nisam ni mogao procijeniti koliko ću još moći izdržati. Projurio sam pokraj mladog dečka koji je sjeo na pod i sklupčao se ne bi li ispod drva barem malo ugrijao svoje tijelo, no odbio je pomoć i rekao je da će biti u redu. S druge strane mislim da nikad neću zaboraviti neku sitnu Francuskinju pokraj koje sam prošao i koja na moje: "It's f*** cold" nije imala snage ni odgovoriti. Usnice su joj poplavile i sva se tresla od hladnoće, tijelo se jedva još držalo na biciklu, no nastavila se spuštati, vjerojatno se nadajući kao i svi mi ostali da ovo neće potrajati. Međutim, ni dok sam uhvatio nekog Francuza više od 30 minuta kasnije vrijeme nije popuštalo i svi smo i psihički već prilično padali.

Foto: Goran Markuš

Ovog puta moja brbljavost spasila je situaciju jer je već spomenuti Francuz u jednom trenutku naglo počeo kočiti kod nekog kamiona i povikao: "Markus, stop, stop, stop". Iako nisam shvatio njihovu konverzaciju kad je jedan od nekolicine muškaraca iskočio iz kamiona s vrećom za smeće koju su nam navukli preko glave odmah sam zahvalio kolegi što me je na vrijeme zaustavio jer da smo projurili ovaj kamion vjerojatno do cilja ne bismo uhvatili nijedan drugi. Iako vreća za smeće, očito, ne grije, vjetar mi više nije smetao i usprkos mokrom odijelu ispod, jednostavno sam se preporodio. Nažalost, spuštajući se nakon 120. km kod automobila za prvu pomoć primijetio sam ženu koja je vjerojatno bila u nesvijesti zaogrnuta hrpom deka, ali i Victora koji me prošao dok sam se hranio još na 70. km i koji se toliko pothladio da su ga bolničari ugrijavali toplinskim omotačem koji možete pronaći u bilo kojoj kutiji za prvu pomoć. Vidjevši sve to, ni meni nije bilo ništa lakše, a i još uvijek nije bilo znakova sunca iako je kiša malo popustila, no znao sam da ne smijem stati pa sam nastavio sa spustom.

Kad sam projurio 140. km kiša je praktički stala, no odlučio sam zadržati vreću za svaki slučaj. Nažalost, nakon 150. kilometra dogodila se jedna od dvije stvari koje sam pod svaku cijenu htio izbjeći, a nije riječ o puknuću gume ili nekom drugom problemu s biciklom. Pao sam. Jureći s lijeve strane neke Francuskinje oko 40 km/h na zavoju koji gotovo i nije zavoj u usporedbi s mnogima koji su već bili iza mene, u jednom sam trenutku tek dotaknuo kočnicu, no kako cesta više nije bila samo mokra već i prilično masna zadnja guma jednostavno je proklizala i bilo je pitanje samo kako ću pasti. Nasreću, uspio sam doletjeti malo iza kuka i udariti u pod tijelom te iskoristiti bicikl za brzo zaustavljanje.

Djevojka koja se u tom trenutku vozila pokraj mene odmah se zaustavila, no ja sam povikao: "U redu sam, samo nastavi". Nakon što sam se pažljivo digao i maknuo uz rub ceste krenuo sam u procjenu štete, no ubrzo sam ustvrdio kako osim malih ozljeda na ruci i ramenu imam tek jednu ozbiljnu oteklinu kod kuka na koji sam doletio. Polio sam ranu vodom, malo povikao i krenuo u procjenu stanja bicikla i nakon pola minute shvatio sam koliko sam imao sreće. Naime, biciklu, izuzev lanca koji je pao, nije bilo apsolutno ništa. U tom trenutku pokraj mene projurio je očito oporavljeni Victor kojemu sam poručio da samo nastavi i nakon što sam ugurao mali sendvič u usta već dvije minute kasnije i ja sam ponovo bio na biciklu. Posljednjih 20 km, uglavnom ravnih, odradio sam s oko 30-ak km/h, a sunce koje me pratilo praktički je osušilo moje odijelo tako da sam gotovo suh stigao do druge tranzicije.

Trčanje

Kao i svaki put i sad su me moji vjerni navijači dočekali na cilju dionice i sav sretan jednostavno sam projurio kroz crtu koja označava gdje bismo trebali sići s bicikla. Jedna od volonterki nasmijala mi se i na tečnom francuskom (valjda :) ), objasnila da moram sići s bicikla što sam i učinio i produžio do prostora gdje se ostavlja bicikl. Na brzinu sam pojeo još jedan sendvič, uzeo dva "za put", ponovo polio ranu vodom i popio nešto izotonika te se preselio do mjesta gdje sam ostavljao preostalu biciklističku opremu i uzimao tenisice za trčanje. Uz sve to svojim navijačima pokušao sam makar ukratko predočiti dionicu koja je ostala iza mene i par minuta kasnije najprije smo se mi pozdravili, a zatim sam zaželio sreći i jednoj Mađarki s kojom sam dijelio put posljednjih desetak kilometara te sam se uputio na vrući asfalt Promenade.

Kako mi je ostalo šest sati, već sam tada znao da je moj dovršetak ove utrke praktički gotova stvar što je dodatno potvrdila i neočekivana snaga u nogama pa sam tako odmah odlučio kako ću pokušati držati ritam oko 6:00 s hodanjem kroz svako stajalište za okrepu koja su bila udaljena 1,7 km jedno od drugog. Ako niste znali, trkaća dionica u Nici koncipirana je tako da natjecatelji trče uzduž Promenade od starta pa sve do aerodroma i natrag čak četiri puta budući da jedan krug ima 10,5 kilometara. Kod svakog okreta uzima se odgovarajuća narukvica koja označava udaljenost koju je svaki natjecatelj prošao, stoga ne čudi moja zavist kad sam mnoge natjecatelje vidio sa sve tri narukvice što bi značilo da su u svom posljednjem krugu, dok je ispred mene bilo više od četiri sata nabijanja po asfaltu.

Međutim, kao što sam i rekao, već sam tada bio svjestan da je samo pitanje trenutka kad ću proći ciljem i vrlo brzo sam odlučio naprosto uživati u preostalom dijelu utrke. Tako sam hodajući kroz pojedina odmarališta za okrepu često porazgovarao s volonterima i zahvaljivao im na pomoći, nerijetko bih razmijenio pokoju misao i s nekim drugim natjecateljima, a kod svakog prolaska kruga moji navijači bi me vrlo glasno pozdravljali i bodrili te ponijeli u nove trkaće pohode. Iako je praktički cijelu trkaću dionicu bilo prilično vruće, kod ulaska u treći krug spustio se pravi ljetni pljusak s nekoliko komada leda što ovog puta nije ponovo smočilo samo mene već i moje navijače koji su bili primorani vratiti se u stan prije mog novog prolaska kruga kako bi se presvukli i prezuli.

Foto: Goran Markuš

Putem sam pričao sa zaista pregršt ljudi, od Brazilca koji je priznao pogreške japanskog suca u utakmici protiv Hrvatske pa sve do Victora kojeg sam dostigao u posljednjem krugu dok je on hodao i pripremao se za konačni završetak. Nakon kratkog čavrljanja produžio sam korak i sustigao nekog starijeg gospodina koji je trčao praktički potpuno pogrbljen. Potapšao sam ga po leđima i uputio mu nekoliko pohvala na što se on okrenuo i na "domaćem" engleskom odgovorio: "Ima i gorih stvari koje čovjek može raditi u nedjelju poslijepodne". Razgovarajući još koju minutu saznao sam da se gospodin koji je vjerojatno debelo u 60-ima ili čak i 70-ima tek tri godine bavi triatlonom i ovo mu je već treći Ironman. Samo prvi nije završio zbog prespore plivaće dionice nakon koje je zaključio: "I decided that I have to learn how to swim". Osmijeh mu se nije skidao s lica i ja sam sa suzama u očima ušao u posljednjih pet kilometara.

Neka tri kilometra prije kraja zaustavili su me Španjolac i Amerikanka kako bismo malo prokomentirali utrku, no ubrzo sam ponovo krenuo ne bih li utrku završio unutar 15 sati. U posljednjem kilometru dostigao me i Victor samo da bi mi rekao: "Let's do this Markus. You and me". Naravno, krenuli smo sa sprintom i 100-njak metara prije cilja pokupio sam zastavu od svog društva uz stazu i sretno i ponosno završio svoju prvu Ironman utrku za 14:52:24 sati.

Nakon utrke

Foto: Goran Markuš

Odmah nakon prolaska ciljem pao je ogroman teret sa srca, pozirao sam za nekoliko fotki, uzeo medalju i pojurio pozdraviti svoje vjerne navijače. Dogovorili smo se da ćemo se naći kod glavnog izlaza, a ja sam produžio na brzu masažu nogu i pokupiti odjeću koja me tamo čekala. I mene je hladnoća počela mučiti pa sam navukao duge hlače i dugu majicu koje sam spremio u torbu za nakon utrke – pametan savjet koji mi je nekoliko triatlonaca spomenulo više puta. Nakon još nekoliko slikica tata je ostavio bicikl u autu i vratili smo se u stan gdje sam samo sjeo na neku tvrdu fotelju i zakunjao. Naravno, dvije minute kasnije već sam se trznuo, otišao istuširati i strovalio se na krevet očekujući jutarnje bolove.

Začudo, osim očekivanog zamora u mišićima i boli u koljenima i kukovima te naravno poprilične boli oko rane kod lijevog kuka, onog pravog umora nije bilo. Normalno sam se probudio oko osam sati, digao i krenuo s pakiranjem. Očekivao sam teško hodanje i mogućnost da će svaki korak tijekom cijelog tog dana biti bolan, no sat vremena kasnije već smo šetali gradom u potrazi za hranom. Sve u svemu, iza sebe sam presretan ostavio nešto za što sam se pripremao, o čemu sam razmišljao i sanjao više od godinu dana. Triatlonac Amater postao je Ironman.