Od amatera do Ironmana

Konačno se glava ohladila, tijelo oporavilo i sad je medalja koju gledam dok ovo pišem još sjajnija. Da, ponosno mogu reći – ja sam Ironman. Htio sam da se emocije slegnu i mozak malo pročisti prije nego se okrenem pisanju svojih konačnih dojmova, no zaključio sam da, budem li čekao taj trenutak, moja iduća objava na blogu možda nikada neće ni zaživjeti.

Put

Još uvijek se sjećam svog prvog skoka u bazen kod Doma sportova. Voda mi se činila neprihvatljivo hladnom, a 25 metara udaljen suprotan dio bazena izgledao je kao nemogući cilj. Nakon nekih tjedan dana uspijevao bih preplivati većinu te dužine, nekih 20-ak metara, a draga (sada mogu reći "žena" ili "supruga" :) ) koja je u to vrijeme bila moja instruktorica plivanja i dalje me hrabro bodrila i ukazivala na sve propuste, a bilo ih je. YouTube upute su bile odlične u teoriji, no kad god bih ih pokušao iskoristiti u praksi završio bih s vodom u ustima i naočalama pokušavajući dohvatiti najbliži konopac odnosno rub bazena.

Prvi triatlon na zagrebačkom Jarunu gotovo je završio hvatanjem za kanu jednog od sudaca samo da bih 10-ak minuta kasnije uz vjetar i pravi ljetni pljusak čvrsto biciklirao prema svom prvom cilju. Čak i danas, više od godinu dana kasnije s nekoliko odrađenih utrka među kojima je i moj najveći uspjeh, Ironman Nica, još uvijek samo želim stići do novog cilja. Je li riječ o čistom prkosu vlastitim mogućnostima, traženju vlastitih ograničenja ili jednostavno uživanje u svježem zraku, ne znam, no znam da sam sretan.

Iako ne bih sada ulazio u dubokoumne monologe i rasprave, triatlon je bez ikakvog pogovora uistinu promijenio moj život. Fizički, nikad se nisam osjećao bolje, zdravije ili snažnije. Nikad nisam toliko dobro poznavao svoje tijelo. Nikad nisam znao više o njegovim potrebama i mogućnostima. Nikad mi misli nisu bile jasnije, a ciljevi bistriji. Što je najbolje, nikad nisam imao više vremena jer nikad nisam bio svjesniji slobodnog vremena kojim raspolažem i nikad nisam više cijenio svaku minutu nego što je to bio slučaj u posljednjih godinu dana.

Foto: Goran Markuš

Naravno, nije sve ni tako lijepo i krasno. Također, nikad nisam znao što znači pasti s 30-ak km/h s bicikla i oderati kožu koja ni tri mjeseca kasnije nije zarasla. Nikad ranije nisam znao što je to napadaj panike dok se nalaziš 50-ak metara od obale bez ikoga u neposrednoj blizini da ti pomogne. Nikad se ranije nisam smrzavao do te mjere da je bilo samo pitanje minute kad će neki dio tijelo reći "E meni je zbilja dosta!" i nikad ranije nisam više cijenio vreću za smeće nego na biciklističkoj dionici moje prve Ironman utrke. Nikad ranije nisam trčao na pljusku sretan jer će kiša barem isprati ranu iz koje je i dalje neprestano navirala krv.

Sve to i još mnogo više prošao sam tijekom svojih priprema i utrka i iskreno, ne bih to ni za što mijenjao. Iako sam sad nešto pametniji i jasno mi je koliko sam očitih pogrešaka na svom putu napravio, bez njih ne bih ništa naučio. Ovaj put od amatera do triatlonca bio je prepun pogrešnih odluka, glupavih poteza i nepromišljenih trenutaka, no doveo me do cilja stoga mjesta za žaljenje naprosto nema.

Na svom putu, kako kroz treninge tako i na samoj utrci, stekao sam nove prijatelje i nova poznanstva koja su tako dodatno oplemenila kako cijeli projekt tako i moj život. Ovim putem zahvaljujem se svima vama koji ste me podržavali, ali i onima koji niste, jer bez svih vas i vaših pitanja, riječi pohvale ili pokude i savjeta, pitanje je bih li uživao upola koliko sam uživao u trenutku prolaska kroz cilj u Nici. Posebno veliko hvala, naravno, ide mom društvu iz Nice i svima koji su pratili svaki moj metar na francuskom tlu jer ste bili uz mene kad mi je to bilo najpotrebnije.

Foto: Goran Markuš

Sve je počelo kao još jedna obična, bezazlena oklada, no na kraju svega oklada je uistinu najmanje važna. Sam sebi sam dokazao da ću, ako to uistinu želim, dostići svaki cilj koji si zadam. Ni buđenje prije sedam ujutro, ni cjelodnevne smjene kao ni društvene obaveze – ništa me ne može spriječiti da ostvarim ono što uistinu želim. Možda me može usporiti, ali ne i spriječiti. Je li to samo tako sa mnom, jesam li ja "poseban"? Ne, siguran sam da nisam.

Siguran sam da svatko od vas može izgubiti tih 10-ak kg koji su se nakupili tijekom ljetnog godišnjeg odmora, otrčati svojih prvih 10 km u komadu, proći 100-njak km u jednom danu na biciklu, odraditi svoj prvi triatlon pa čak i doći do cilja neke Ironman utrke. Ako to uistinu želite posao vam neće biti izlika, obaveze vas neće spriječiti, a društveni život neće trpjeti. U najgorem slučaju, popit ćete rundu ili dvije tjedno manje, nećete vidjeti najnovije epizode Mentalista ili svako jutro pročitati novo izdanje Večernjeg lista, no vjerujte mi, nećete požaliti. Ne govorim samo o jedinstvenom osjećaju kad konačno svoj cilj i ostvarite već i o svim osjećajima koje ćete proživjeti spremajući se da dođete do tog cilja. Ranojutarnji treninzi postat će uobičajena zafrkancija u društvu, a tijelo će vam nakon kratkog vremena otvoreno zahvaliti na uloženom trudu jer se više nećete 30 min oporavljati nakon što ste u zadnji čas uhvatili vlak ili tramvaj koji je upravo napuštao stanicu.

Foto: Goran Markuš

Nemojte se dati zastrašiti ili obeshrabriti pričama lijenčina koji će vam reći "ako uistinu želiš otrčati maraton ne smiješ popiti pivo barem tri mjeseca prije utrke pa samim time možeš zaboraviti na prijatelje i druženja" ili "svakodnevni treninzi samo će naštetiti obiteljskim odnosima i prerano potrošiti tvoje dragocjeno tijelo". Ako ne vjerujete meni pogledajte tisuće ljudi koji svakodnevno treniraju, paralelno odgajaju djecu, rade svoj posao i još uvijek imaju vremena za svoju ženu, prijatelje i rodbinu. Koliko god je lakše reći "ja nemam uvjete", toliko je slađe poručiti "ako sam mogao ja, može svatko".

property of FinisherPrix.com

Tako bih ovim putem i pohvalio pripadnika jednog od nekolicine foruma koje pratim, a koji se "skriva" iza nadimka "stu" i koji je usprkos bolesti nakon napornih treninga ostvario svoj prvi cilj i otrčao svoj prvi polumaraton i to za, uvjete koje je imao, impresivnih 1:54:13. Ne trebam vjerojatno ni napomenuti kako ga je njegov put inspirirao i već je poručio da je ovo samo početak njegovih trkaćih pustolovima. Također, ovo je odlična prilika da i javno pohvalim projekt Ivana "Crojach" Karačića koji se namjerio na istu "patnju" kao i ja, za nešto manje od godinu dana spremiti se za već prijavljeni Ironman u Nici. Sretno! Njegov blog možete pratiti na www.crojach.com/blog.

Što dalje?

Foto: Goran Markuš

Pitanje na koje sam nekolicini ljudi već neko vrijeme dužan odgovoriti. Prije svega, nakon uspjeha u Nici vratio sam se u Hrvatsku gdje me je, za samo tjedan dana čekala momačka, a dva tjedna kasnije i vjenčanje. Da stvar bude još zabavnija, četiri dana nakon svadbe morali smo spakirati kovčege jer nas je posao odveo na avion za Dublin. Da, čini se ubrzano i komplicirano, no nije to ništa što pravovremeno planiranje i smireni pristup ne bi mogli riješiti. Naravno, po dolasku u Irsku trebao je proći period prilagodbe, no sad je sve to već polako iza nas.

Kao što sam ranije spomenuo, kroz ovaj projekt ja sam se donekle i zaljubio u triatlon zbog čega sam se usprkos seobi odlučio nastaviti baviti njime. Zapravo, ne samo da nisam odustao već sam odlučio otići korak dalje i u narednih godinu dana pripremat ću se za Ironman 70.3 Dublin i Ironman Barcelonu uz pomoć svog starog gosta u sklopu ovog bloga (pogledajte ovdje) i mog novog trenera, profesionalnog ironman triatlonca i trenera, Dejana Patrčevića, vlasnika hrvatskog rekorda na Ironman dužini od nevjerojatnih 8:12:02 sati. Već prvi metri uz stručno vodstvo ukazali su na nekoliko pogrešaka u mom "starom" pristupu stoga ne sumnjam u još zabavniju budućnost u triatlonskom svijetu.

Uz već spomenute dvije utrke koje će svakako biti vrhunac iduće godine siguran sam da ću odraditi i drugo izdanje Wings For Life World Run utrke, no ovog puta u Irskoj. Moj početni cilj za Ironman 70.3 Dublin je završiti utrku, a za Wings For Life World Run i Ironman Barcelonu svakako je popravljanje dosadašnjih vremena. Iako će se očekivanja možda i promijeniti konačni cilj zasigurno neće – zabaviti se i odlučiti što od triatlonskog svijeta očekujem u budućnosti. U najgorem slučaju, lutrija za nasumično dijeljenje ulaznica za veliko Ironman finale na Havajima održava se svake godine ;)

property of FinisherPrix.com