Nekad su ih osvjetljavali protuzrakoplovni reflektori, a danas imaju i prave!

Nogometašicama diljem svijeta surova i kruta birokracija i dan danas pričinjava pokatkad odista nemale probleme, a možemo samo zamišljati stanje u kojem je svijet ženskoga nogometa bio kada je još uvijek morao 'nositi pelene'.

Engleskoj, koliko joj se god zasluga može i mora pripisati za ucrtavanje ženskoga nogometa na svjetsku 'nogoloptačku' kartu, toliko joj se nikada ne smije zaboraviti potez kojim je damama u kopačkama gotovo pedeset godina branila igranje na svojim travnjacima.

Medicinske ekspertize i „zao ženski nogomet“

U "zabranjeno vrijeme", dvadesetih godina 20. stoljeća, na stranu FA-a u osudama žena koje istrčavaju na nogometne travnjake žustro je stao čak i British Medical Journal, koji je medijima odaslao "ekspertizu" u kojoj se tvrdi da je ženski nogomet "nepromišljeno izlaganje nasilju u vrijeme kada se sve što je moguće čini kako bi se žena zaštitila u svakom pogledu".

Savez je, pak, svoju grubu intervenciju pokušao opravdati konstatacijom da je "nogometna igra poprilično neprikladna ženama te ju se nikako ne smije ohrabrivati", no prilijepivši joj i etiketu "zla". Nitko suprotnoga mišljenja nije tada imao ni volje ni moći tomu se ozbiljnije suprotstaviti jer bi FA, primjerice, oštro kaznio klubove koji bi ženama ustupili svoje terene.

Do trenutka kada je embargo 1971. konačno 'skinut', već se 35 država moglo pohvaliti vlastitim nacionalnim ligama, a u ekspanziji su bila i međunarodna takmičenja. Engleski ženski nogomet na taj je način pred sobom imao potpuno nov zadatak "jurenja rezultata" i brzopoteznog hvatanja priključka s ostatkom svijeta.

Nakon što se u prašini koja se tada digla nitko, srećom, nije ugušio, a dim malo po malo razišao, 1969. na Otoku je samostalno osnovan takozvani "ženski FA" (WFA - Women's Football Association), povezavši se na nekim razinama i sa "stvarnim" Savezom.

Tek sredinom 90-ih godina 20. stoljeća Engleski je nogometni savez malčice otvorio oči i počeo se aktivnije uključivati u rad WFA-a - tako su 1993. zaposlili koordinatora za ženski nogomet te osnovali Odbor koji je, među inim, trebao pomoći u organiziranju WFA National Cupa (kasnije preimenovanog u FA Challenge Cup). U samim je počecima WFA (ponosno) brojao 44 člana.

Uslijedila je organizacija prvog nacionalnog kup natjecanja pod imenom "Trofej Mitre" - današnji FA kup; zbilo se to u sezoni 1970/1971. Prvi trofej podignula je ekipa WFC Southamptona, a s najviše naslova diči se Arsenal (11).

Prva službena utakmica engleske reprezentacije odigrana je 1972, a na suprotnu stranu stala je družina vječnih suparnica iz Škotske i s golom više u mreži poražena otišla kući (3:2). Skoro čitavo stoljeće prošlo je od premijerne službene utakmice "Tri lava", zbog čega su mnogi skloni reći kako je ženski nogomet po svim parametrima stoljećima iza muškog.

Nekada im ni muške ekipe nisu bile ravne

Vratimo se nakratko u prošlost, odnosno eru Dick Kerr's Ladies. Djevojke iz Prestona u bogatu riznicu svojih uspjeha stavile su i odigravanje prvog noćnog ogleda (humanitarnog, naravno), a zanimljiv je podatak da su se all-star sastavu igračica iz "ostatka Engleske" sučelile na terenu koji su osvjetljavali protuzrakoplovni reflektori.

Dick Kerr's diči se i sudjelovanjem u prvoj uopće međunarodnoj utakmici. Iste godine kada su porazile najbolje od ostatka Engleske ukrstile su koplja s francuskom jedanaestorkom, pred tada impresivnih 25.000 gledatelja izgubivši rezultatom 2:0. Vrijedno je, usto, spomenuti i kako su na bezbrojnim međunarodnim turnejama vrlo često pobjeđivale i - muške sastave.

Engleska i ostatak svijeta

Razvoj ženskog nogometa izvan Engleske bio je latentan sve do okončanja Drugoga svjetskog rata, kada je polako ali sigurno ipak počeo ponešto intenzivniji uzlet.

Tako je Italija nacionalni savez osnovala 1950, a Njemačka sedam godina kasnije organizirala prvo neslužbeno prvenstvo Starog kontinenta (premda valja napomenuti kako su u Italiji i Francuskoj ženske lige neslužbeno odigravane već 1930-ih). Osjetni pomak dogodio se i na sjeveru Europe, osobito u skandinavskim zemljama Švedskoj i Norveškoj.

Posebna je, pak, priča Francuska. Još 1919. Francuska nogometna federacija (FSFSF) organizirala je "žensko nogometno natjecanje", a reprezentacija je, predvođena još jednom (francuskom) nogometnom pionirkom Alice Milliat, otputovala u Englesku kako bi se suprotstavila sastavu već opjevanog Dick Kerr and Co's.

Bilo je to zlatno doba francuskog ženskog nogometa, šesnaest godina prožetih sjajnim uspjesima i velikom popularnošću (jedina ekipa koja ih je u to vrijeme mogla svladati bile su "Lokomotivke"). Međutim, i na francuskom su tlu nesuglasice oko ženskoga nogometa vrlo brzo pronašle plodnu zemlju pa su ga do 1926. patrijarhalne društvene sile nekako uspjele "uspavati".

Kotač se ponovno počeo okretati kasnih 60-ih, posebno u Reimsu, gdje su lokalne igračice naporno radile na promociji svijesti i prihvaćanja ženskoga nogometa. Francuski nogometni savez službeno je na svoju mapu dame u kopačkama vratio 1970, a samo godinu kasnije Francuskinje su kontra Nizozemske u Hazebroucku odigrale svoju prvu službenu reprezentativnu utakmicu, istom sudjelovavši i na kontroverznom neformalnom SP-u u Meksiku 1971. godine.