Rajko Kujundžić: "Ulaganja u hrvatsko jedrenje nisu dovoljna"

Kako ste se počeli baviti jedrenjem?
Ljubav prema jedrenju naslijedio sam od oca koji je također bio vrhunski sportaš i jedriličar te trener olimpijske reprezentacije u Barceloni. Zatim je slijedio uobičajeni put kroz olimpijske klase te logičan rasplet i takmičenje u klasi krstaša.

Koje rezultate smatrate svojim najvećim uspjehom?
Mislim da bih mogao izdvojiti četverostruku titulu prvaka Hrvatske u regatnim krstašima po IMS premjeru. Jedan od mojih najdražih rezultata je i šesto mjesto na Rolex Svjetskom prvenstvu u konkurenciji dvadeset natjecatelja te pobjeda na regati Barcolana, 2000. godine. Valja napomenuti da smo uspjeh na Barcolani ostvarili ponajviše zahvaljujući ekstremnim uvjetima u kojima smo se najbolje snašli, o čemu u prilog ide podatak da smo od starta regate nastupali s pokidanim glavnim jedrom.

Kakvi su vaši planovi za budućnost?
Teško je govoriti o planovima jer je nemoguće znati koliko će sponzori moći pratiti ono što želim. Sljedeće godine imamo Europsko prvenstvo na Cresu na kojem bi trebalo pokušati ostvariti što bolji rezultat. Međutim mislim da je glavni cilj, koliko se god banalnim činio, ne prestati jedriti.

Kakvo je stanje jedrenja u Hrvatskoj?
Na nivou Saveza, za razliku od većine ostalih sportova, sve je na svom mjestu. Savez je fantastičan i funcionira super. Daje sve što može kako bi pomogao i izašao u susret jedriličarima. S druge strane imamo fantastične prilike za pripreme u smislu naše razvijene obale koju nažalost zbog financijskih prilika je nemoguće iskoristiti. Iako je u svijetu jedrenje elitan sport, u Hrvatskoj je jako loše medijski popraćen. Kod nas se taj sport ne prepoznaje kao nešto u što vrijedi ulagati. Najbolji primjer je «kolač» koji primjerice riječko jedrenje dobiva od grada. Nakon što se zadovolje ostali sportski kolektivi nama preostaje 6 000 kn što je jedva dostatno za kupnju jedra. Kod nas se jedino može egzistirati u jedrenju ako pronađete sponzora koji će se kroz vaše uspjehe reklamirati. U mom primjeru to je DSK. Za usporedbu, jedan regatni dan jedriličara u Hrvatskoj vrijedi oko 75 Eura, dok je u Italiji vrijednost oko 1500 Eura.

Kako kotiraju naši jedriličari na svjestkoj razini?
Naši skiperi ne kotiraju dobro jer ne mogu pratiti velike regate. Ne mogu doći do velikog broja nastupa koji donose mirnoću i iskustvo u pripremi natjecanja i samom natjecanju. Vani se bave samo jedrenjem dok se kod nas ljudi moraju baviti i drugim poslovima kako bi se financirali.

Koji su, po Vama, najbolji domaći jedriličari?
S obzirom na mnoštvo klasa teško je izdvojiti nekoliko pojedinaca. Također najčešće se spominju samo kormilari nepravedno zanemarujući ostatak posade koji daje golemi obol rezultatima. Svakako treba spomenuti Tomislava Bašića koji je sada prešao na olimpijsku klasa 470, pa zatim Karla i Ivana Kureta, braću Bulaje, Darka Hajdinjaka, Marina Lovrovića, Duška Nikolića i svakako Šime Fantelu.

Član ste Udruge Skipera Jadrana, možete li nam reći nešto o tome?
Udruga Skipera Jadrana je nešto najbolje što se moglo napraviti za skipere. Ona je osmišljena kako bi ozakonila skipera kao legalno zanimanje, definirala davanja za zdravstveno i mirovinsko osiguranje. Na raspolaganju je ljudima kako bi im osigurala posao i sigurnost u tom poslu. Odmah pri njenom osnutku skiperi su shvatili kako bi im takva jedna Udruga može donijeti samo dobro što je rezultiralo sve većim pristupanjem Udruzi. Članovi Udruge prolaze tečaj kako bi se vidjelo mogućnosti skipera te način na koji mu se može izići u susret. U drugim državama takve Udruge već odavno postoje i ovo je zaista trebalo na našem prostoru kako bi postojalo neko tijelo koje će se boriti za prava skipera, u prvom redu onih turističkih, čiji način rada uvelike sličan i težak kao i rad pomoraca na velikim brodovima.

Možete li našim čitateljima pojasniti što je to America's Cup?
To je natjecanje s dugom poviješću i starije je od jedriličarskih pravila. Regata je u svojoj prvoj izvedbi započeta u Engleskoj. Nacija koja pobijedi postaje domaćin sljedećeg Cupa. Suci su nebitni, bitno je samo natjecanje. Pravila se mijenjaju svakodnevno i do izražaja dolaze snage različitih lobija. Prilike na tom natjecanju najbolje je opisao Russel Coutts izjavom: «Ja nisam ovdje da mislim!». Najvažniji segment je budžet. Ako ste već u startu novčano u zaostatku za ostalim momčadima možete zaboraviti pobjedu. Od ovogodišnjih izazivača valjalo bi izdvojiti švicarski Alinghi koji su po meni jedni od većih favorita. Riječ je o momčadi koju predvodi upravo iskusni Russel Coutts kao skiper. Jaki su, samopouzdani i poznaju uvjete nepredvidljivog Hauraki zaljeva. Amerikanci su jaki kao i uvijek, ali su se posljednjih par godina zasitili cijele priče. OneWorld je kvalitetan, dok Team Dennis Connor uvijek može iznenaditi. Valja spomenuti Talijane koji po mom mišljenju ne mogu i neće nikada osvojiti America's Cup. Jednostavno nemaju agresivnosti da odu do kraja. Što se samog branitelja America's Cupa tiče, Black Magica, teško je reći u kakvoj su formi jer ih nitko nije vidio na treningu. Naime posada toga broda jedri i trenira samo po noći.

Koliko je realno da hrvatski jedriličari nastupe na tom najprestižnijem natjecanju?
Ono što malo ljudi zna jest činjenica da je Hrvatska zamalo imala svog predstavnika. Naime pred nekoliko godina Tomislav Bašić je sa svojom posadom i ACY Match Race Teamom krenuo u vrlo ambiciozan program koji je trebao trajati četri godine. U početku su išli samo na najjače regate skupljajući iskustvo. U drugoj su godini krenuli na skupljanje bodova. Pojavljivali su se na regatama kao autsideri što im je bio dodatni motiv. Pobjeđivali su posade Russela Couttsa i Petera Gilmoura. Došli su do osmoga mjesta i tada su jednostavno počeli pucati, nedostajalo im je još malo ustrajnosti da dođu do krajnjeg cilja, a to je bilo da Tomislav Bašić kao skiper i njegova posada budu «kupljeni» za jednu od momčadi koja nastupa na America's Cupu. Bio je to fantastičan način da se uspije i ode do kraja. Bilo su fanatastično uigrani i jaki, nažalost ostali su na «korak do» zacrtanog cilja.