Branko Ivanković: „Samo kod nas je moguće da se bivši igrač uči trenerskom poslu na reprezentaciji“

AUTOR: Laura Novak

Karijeru ste započeli u varaždinskom Varteksu. Kako su izgledali vaši počeci trenerske karijere?
“U Varteksu sam počeo kao igrač. Ustvari sam već u srednjoj školi počeo uz igračku karijeru polako graditi i trenersku. Tako sam zarađivao za džeparac, a kasnije sam i fakultet plaćao zahvaljujući igranju nogometa, ali i treniranju mlađih uzrasta u Varteksu. Varteks je tada bio jedan od najuređenijih klubova, a nakon završetka fakulteta prvi klub koji sam samostalno vodio bio je upravo Varteks. Nakon toga rado sam s još nekim lokalnim klubovima poput Mladosti u Biškupcu, Trnovcem i onda se natrag vraćam u Varteks. „

Već ste u Varteksu počeli raditi s jakim nogometnim imenima.
“Da, onda su u Varteksu igrali i naši reprezentativci koji su kasnije bili dio „dream teama“ koji je u Francuskoj osvojio i broncu. Radio sam s Mrmićem, Mumlekom, Toplakom, Gregurićem, Balajićem... Varteks je bio stvarno uvijek pun kvalitetnih igrača, a Varteksova nogometna škola bila je nadaleko poznata .“

Vaš put nije stao u Varteksu. Vrlo brzo su vas prepoznali i međunarodno, a imali ste i neke impresivne rekorde na svjetskoj razini. Recite nam malo o svom putu prema istoku.
“Da, nakon Varteksa otišao sam u Segestu pa u Rijeku, a nakon toga i u Hannover u Njemačkoj. Paralelno sam počeo raditi i kao trener hrvatske reprezentacije. Imao sam sreće raditi s kvalitetnim igračima i kvalitetnim kolegama, to je bila generacija s kojom smo u Francuskoj osvojili brončanu medalju! Nakon toga zajedno s Miroslavom Ćirom Blaževićem odlazim prvi puta u Iran gdje sam kasnije kao izbornik Irana postigao najbolji rezultat te zemlje u posljednjih 30 godina, a plasirali smo se i na Svjetsko prvenstvo.“

Ipak ste se nakon Irana odlučili vratiti u Hrvatsku gdje ste s Dinamom postigli jedan neočekivani uspjeh. Na putu do svjetskog rekorda stao vam je upravo vaš Varteks, zar ne?
“Ha-ha, da, Varteks nam je stao na put, istina. Kad sam se vratio iz Irana bio sam trener u Dinamu, a Dinamo je tad osvojio i prvenstvo i Kup. U ligi smo osvojili 93% svih bodova i imali smo 28 pobjeda u nizu dok najbolji svjetski rezultat još uvijek drži Benfica s 29 pobjeda, a mi bi ih tad dostigli da nije bilo kiksa protiv mog Varteksa. „

Tri puta ste dolazili u Dinamo, dva puta s odličnim rezultatima, no treći put ostali ste samo 45 dana. To baš i nije slično ostatku vaše karijere. Što se dogodilo?
“U Dinamo sam se svaki put rado odazvao. Dva puta sam otišao iz Dinama svojom odlukom iako se uvijek pisalo da sam dobio otkaz zbog neslaganja sa Zdravkom Mamićem. Treći put je moj dolazak u Dinamo bio jako specifičan. Bio sam trener 45 dana, a od toga sam čak 30 dana bio bez igrača jer su bili na pripremama za reprezentaciju. U ovih ostalih 15 dana imali smo utakmicu svaka tri dana. Mislim da ni jedan trener na svijetu pod takvim uvjetima ne bi mogao ništa promijeniti u tom vrlo kratkom roku. Žao mi je da je tako ispalo jer mi je taj zadnji dolazak u Dinamo uzrokovao veliku poslovnu štetu, ali i nepravdu. Materijalno i moralno su me oštetili, a to je i postala jedna velika nepotrebna mrlja u mom životopisu. Za to zasigurno postoje „viši“ razlozi na koje ja, na žalost nisam mogao nikako utjecati. Izuzetno mi je krivo da je tako završilo, ali ja rijetko gledam negativno i unazad, više se u životu bavim onim što je ispred mene s velikom dozom optimizma.“

No, to vas nije spriječilo da ponovno odete na Daleki istok i nanižete još nekoliko impresivnih priznanja i nagrada?
“Nakon Dinama odlazim u Kinu gdje sa Shandong Lunengom osvajam titulu prvaka Kine s 13 bodova prednosti nad drugoplasiranim na ljestvici. Iz Kine odlazim u Saudijsku Arabiju u Al Ettifaq s kojim smo ušli u finale lige i kvalificirali se u Azijsku ligu prvaka. Osim u Saudijskoj Arabiji, radio sam kao trener i u Ujedinjenim Arapskim Emiratima u Al Wahda klubu, a nakon toga u Iranu gdje sam još uvijek u Teheranskom klubu FC Persepolis. Što se tiče priznanja, trenutno sam jedini hrvatski trener koji je dobio nagradu za trenera godine i osobu godine u tri različite zemlje – Saudijskoj Arabiji, Hrvatskoj i u Kini, a također sam i jedini hrvatski trener koji je stranu reprezentaciju odveo na svjetsko prvenstvo.“

Trenutno ste s Persepolisom prvi na ljestvici, prvenstvo je matematički osigurano, a igrate i u AFC Ligi prvaka.
“Tri kola prije kraja prvi smo na ljestvici i matematički smo osigurali naslov i da, to će biti treća zemlja u kojoj sam osvojio prvenstvo. Od svih hrvatskih trenera jedino je gospodin Ivić bio uspješniji kao trener jer je bio prvak u četiri zemlje, ali prije tridesetak godina. S obzirom da sam ja dosta mlađi imam još vremena doći i do četvrtog naslova.“

Unatoč sjajnim rezultatima kroz karijeru nikad niste postali izbornik Hrvatske reprezentacije?
“Na žalost nisam, jer nikada nisam bio dio ni jednog miljea (iako su mi konstantno imputirali povezanost sa Zdravkom Mamićem zbog Dinama), ni novinarskog, ni zagrebačkog ni splitskog, a rastužilo me i to da me nije podržavao i jedan manji dio nogometnih djelatnika s kojima sam odrastao u mom rodnom Varaždinu. Hrvatska i inače ima poremećen sustav vrijednosti pa to prati i nogomet. Zato se i dešava da igrač koji je jučer objesio kopačke o klin sutra vodi jednu od najboljih svjetskih reprezentacija bez dana trenerskog staža. Samo kod nas je moguće da se bivši igrač uči trenerskom poslu na reprezentaciji umjesto u trećoj ligi od kud bi trebao krenuti. No i to je iza mene i kao što sam rekao ranije, gledam samo prema naprijed.“

Često se može pročitati i da vas zovu profesorom nogometa, a ima i jedna zanimljivost koja se rijetko može pročitati u medijima, a to je da ste trenutno najeduciraniji trener na svijetu koji radi?
“Taj nadimak se nekako zadržao, ali da, nije samo nadimak. Završio sam Kineziološki fakultet u Zagrebu smjer sportske kineziologije koji nosi i titulu „profesor“, ali prije nekoliko godina sam i magistrirao na temu nogometa tako da sam unazad nekoliko godina magistar nogometa i koliko znam najeduciraniji sam trener koji je profesionalno aktivan u nekoj prvoj ligi.“

Radili ste s mnogobrojnim klubovima u Hrvatskoj i svijetu, radili ste sa stranom i domaćom reprezentacijom, osvajali naslove, titule trenera godine. Od svega toga koje vam je najdraže sportsko postignuće?
“Uz svaku reprezentaciju ili klub se vežeš i svaki uspjeh ti je drag jer u njega uložiš puno rada i truda, ali osjećaj osvajanja bronce na Svjetskom prvenstvu je zasigurno poseban. To je bilo neočekivano, ali bili smo optimistični i puni pozitivne energije i želje da se nakon rata pokažemo svijetu. Nitko zasigurno nije očekivao baš toliko dobar rezultat. Igrači koji su onda igrali bili su vrhunski, najbolji u povijesti. To je osjećaj koji se ne zaboravlja.“

Možete li izdvojiti neke od najdražih igrača s kojima ste radili?
“Ovo pitanje je još teže od ovog prethodnog. Radio sam stvarno s jako puno kvalitetnih i dobrih igrača. Neke sam već bio spomenuo. Svakako mogu izdvojiti naše tadašnje i današnje reprezentativce Ladića s kojim sam bio i suigrač i kapetan i trener, Mrmić, Mumlek, Vugrinec, Jarni, Šuker, Boban, Bokšić, Šimić, Modrić, Ćorluka, Eduardo, Mandžukić, ali također i neka velika strana imena poput Ali Daeija, Taremija, Soroush Rafie, Kamala, Karima Bagherija... U svakom klubu i momčadi u kojoj sam bio imao sam izuzetno kvalitetne sportaše koji su uz predan rad još dodatno napredovali i ostvarili izuzetne inozemne karijere.“

Planirate skoriji povratak u Hrvatsku? Možda opet neki domaći klub?
“Povratak u Hrvatsku svakako je kroz nekoliko godina u planu, ali gotovo sigurno ne kao trener. Još uvijek mi traje ugovor u Iranu, a i već postoji desetak vrlo kvalitetnih ponuda za dalje. Za Hrvatsku sam svakako vezan poslovno zbog svog TTS Sport centra, no što se tiče trenerske karijere mislim da ću je završiti van granica Hrvatske, a znanja koja sam kroz život stekao rado bi podijelio i upotrijebio za razvoj svog NK Varaždina.“