Dario Šimić: "Igrači su u prikrivenom radnom odnosu, to je unazadilo hrvatski nogomet"

Nije tajna da je stanje u Hrvatskoj katastrofalno i da zbog golemog broja nezaposlenih, oni koji jesu zaposleni, još usrdnije spuštaju glave i prihvaćaju svakakve odgode, polu-isplate, novac ispod stola… Situacija nije ništa bajniija ni u nogometu, iako je percepcija javnosti da su nogometaši dobro potkoženi bonvivani koji žive vrlo luksuzno i brinu smo za rezultat.

No, razlika između prosječnog zaposlenika u željezari i nogometaša je, sa stajališta davanja prema državi, ta da su nogometaši – obrtnici. To znači da su oni sami odgovorni, svojom imovinom, za plaćanje doprinosa, poreza i prireza na i iz plaće koju bi trebali dobiti. Dakle, kad radnik u željezari ne dobije plaću, to je katastrofa, ali barem ništa ne duguje državi, dok nogometaš, kad ne dobije plaću, svejedno ima dug prema državnom proračunu, na kojeg mu država svaki mjesec uredno zaračuna vrlo visoke zatezne kamate.

Kako je uz sve nedaće koje su snašle Hrvate ujedno krenula i hajka na neplatiše dugova prema državi, iako je ujedno država najveći neplatiša uz par odabranih i povlaštenih velikih tvrtki, ne čudi što su se mnogi nogometaši našli u "nebranom grožđu". "U ovom trenutku imamo 60 nogometaša s blokiranim osobnim računima", kazao je Sportnetu Dario Šimić, predsjednik Hrvatske udruge Nogometni sindikat. Radi se o profesionalnim nogometašima, onima koji su zbog specifičnih nogometnih propisa bili prisiljeni postati "obrtnici", a onda kad su njihovi klubovi upali u poteškoće ostali su dužni poreze i doprinose. "Upozoravamo na taj problem već dugo, imamo gorka iskustva s igračima Karlovca, Sesveta, Varaždina, kojima su klubovi otišli u stečaj i ostavili ih u dugovima prema državi. Nogometaši koji su blokiranih računa sad su u još većem problemu, jer im država sjeda na imovinu", dodaje Šimić.

Nogometaši su dakle u Hrvatskoj iznimka od normalnog radnog odnosa, nevjerojatna anomalija koja ide protiv zdravog razuma. Naime, iako s klubovima potpisuju ugovore, koje ne mogu jednostrano raskinuti, iako se svaki dan moraju pojaviti na svojim radnim mjestima, iako im se zamjera kad "štrajkaju", kad se pobune, kad ne obave svoj posao na najbolji način – oni nisu zaposlenici.

Kad klub ode u stečaj, isti se ti vjerovnici, njih recimo 30 iz prve momčadi, ne mogu upisati u prvi red onih koji bi se trebali namiriti iz stečajne mase, već moraju čekati godinama, a neki ni ne dočekaju da im se isplati ugovoreno. A za to vrijeme, dok se u poslovično brzom hrvatskom sudstvu rješava stečaj odnosno preoblikovanje, nogometašima kamate na dugovanje rastu.

Kako je došlo do takve situacije i zbog čega se to dogodilo? Naravno, kako bi se klubovima olakšalo poslovanje, kaže Šimić: "Sve je to zaostatak s početka 21. stoljeća, kad smo mi Hrvati kao majstori improvizacije zaključili da bi bilo dobro smanjiti porezni pritisak na klubove i prebaciti obavezu na nogometaše. Umjesto da se razmišlja u okviru toga da novac jest važan ali ne i najvažniji, mi Hrvati smo unazadili nogomet."

Kako je moguće da se takve stvari događaju i nije li takva odredba HNS-a u koliziji s nekim drugim zakonima, poput onog o radu, obaveznim odnosima, tržišnom poslovanju…? "HNS je, to treba naglasiti, sve napravio po zakonu. Ipak, status nogometaša u klubovima jest prikriveni radni odnos, ali bi, da se to dokaže, trebalo ići na sud i to bi trajalo godinama. Svi okreću glavu od takve situacije, igrači idu u osobni bankrot…", kaže Šimić.

Tome dodaje: "Ta je ideja možda izgledala dobro, prebacivanje nogometaša u status slobodnih obrtnika, no izgleda da nitko nije razmišljao o tome što će se dogoditi kad zakaže jedna karika u tom lancu i kako će se to odraziti na ljudske sudbine. Mi smo bili u Poreznoj upravi, u Ministarstvu sporta, no to je sad trenutno teško riješiti. Nitko nam nije znao pomoći, a mi smo onda tražili da se nogometašima barem reprogramiraju dugovi, no ni za to baš nije bilo interesa."

Šimić, predsjednik Udruge Nogometni sindikat, jer nogometaši pošto nisu zaposlenici nemaju pravo ni na sindikalno udruživanje, ipak je otišao korak dalje i pričao s UEFA-om te FIFA-om o problemu. "UEFA je jasno zatražila da nogometaši budu zaposlenici i da budu u klubovima na ugovorima o radu. Također, s uvođenjem Lige 10 dosta se klubova svelo u okvire, stanje je nešto bolje, no i dalje ostaju problemi kod onih koji imaju repove iz prošlosti. Svakim danom nam se javlja sve više nogometaša, imamo svog pravnika, pomažemo s novcem za arbitražu i slično, no konačni nam je cilj da nogometaši budu zaposlenici i da možemo na razini države napraviti kolektivni ugovor."

Također je, naglašava Šimić, primijećen i pomak od strane Saveza: "Moram iskreno reći da je novo vodstvo Saveza mnogo otvorenije prema nama i da se veća briga vodi o nogometašima nego što je to bilo za vrijeme pokojnog Markovića. Nama je važno da se dogode promjene."

Osim radnog odnosa, promjene bi trebale biti i: "Tražimo da arbitraža bude neovisna, da se status nogometaša uskladi s FIFA-inim i UEFA-inim propisima, da se omogući jednostrani raskid ugovora u slučaju neplaćanja plaća. S UEFA-om smo potpisali minimalne uvjete i vidimo početak promjena, sad samo treba insistirati na tome da one budu provedene do kraja."

Šimić ujedno naglašava: "Mnoge nelogičnosti smo svi mi naslijedili iz bivših sistema i sad ih trebamo riješiti. Naša je pozicija da mi nismo protiv nikoga, ni HNS-a, ni Udruge prvoligaša, ni Arbitraže, nego želimo poboljšati status nogometaša."

Dok se pobroje problemi hrvatskih nogometaša, posebno onih prosječnih kojima je 1. HNL najjača liga u kojoj će igrati, čini se da je situacija jako loša. To se kosi sa standardnom percepcijom nogometaša kao bogataša, a Šimić objašnjava: "To je iskrivljena percepcija, ljudi vide Modrića i Mandžukića, i misle da je tako svima. Istina je da su prosječne plaće u HNL-u oko 20 tisuća kuna bruto, što znači 10 tisuća kuna neto. Iz tog novca nogometaši moraju živjeti, ali i uštedjeti nešto, jer karijera traje svega do 32. godine."

Na to bi se moglo kazati da, iako karijera nogometaša traje svega do tridesetih godina, ipak oni nakon toga mogu raditi nešto drugo? "Naravno, iako je prestanak bavljenja nogometom traumatičan, mi kažemo da nogometaš umire dvaput, prvi puta kad završi karijeru", kaže Šimić i dodaje: "Mi zbog toga potičemo nogometaše na školovanje. Igranje nogometa je svakako velika škola, jer se igrači nauče ozbiljnosti i odgovornosti, ali svakako treba i službenog školovanja. Naš je cilj da što više igrača završi fakultet, a sa svoje smo strane dali doprinos u obliku online školovanja, besplatnog za nogometaše, u suradnji s jednom danskom obrazovnom ustanovom."