Juriš

Dolaze li krediti na naplatu?

Bernard Jurišić • četvrtak, 29.06.2006.

Tjedan je dana prošao od našeg ispadanja sa Svjetskog prvenstva. Iza nas je period u kojem se moglo svašta čuti i pročitati, čak i najave o neizvjesnoj budućnosti našeg reprezentativnog nogometa. Koji igrači? Koji izbornik? Koji problemi? Što nas sad čeka? Hladne glave, otvoreno i jasno, gdje smo i kuda idemo?

General poslije bitke. Najtraženije zanimanje u Hrvata. Srećom po nas, nismo jedini, nogometna groznica slično je djelovala i na mnoge druge narode i navijače. Iako nam se to ponekad čini tako, nismo mi Hrvati ni najzagriženiji, ni najdepresivniji, ni najagresivniji, ni najbezobrazniji.

Plasman na Svjetsko prvenstvo - ogroman uspjeh. Plasman na Svjetskom prvenstvu? Logično, neuspjeh. Ako ćemo sagledati odvojeno dvije stvari, kvalifikacije i Svjetsko prvenstvo, nije problem reći da smo na Svjetskom prvenstvu morali više. No, jesmo li i mogli?

Nakon briljantnog hoda po kvalifikacijama, izbornik Zlatko Kranjčar malo se uljuljao na lovorikama. Nije teško sad prokopati po arhivi i izvući njegove izjave u kojima je obećavao pobjede protiv Japana i Australije, najavljivao da ni Brazil nije nedohvatljiv. Na stranu jedna strana tih izjava, motivacija svojih igrača i veličanje njihova značaja, druga strana bila je po nas pogubna. Uzletjeli smo u visine kojih ipak nismo dostojni.

Analiza naše igre vodi na jednu stvar. Predvidljivost. Iako nisam školovani nogometni stručnjak, bez većeg napora bih postavio barem dvije taktike za igranje protiv hrvatske reprezentacije. Vjerujem i većina vas čitatelja, jer budimo realni, nogomet ipak nije kirurgija ili nuklearna fizika.

Zlatko Kranjčar nije imao pričuvnu opciju, što se vrlo dobro vidjelo kad su mu i Zico, a posebno stari lisac Hiddink, "pročitali" sve namjere i zatvorili sve opasnosti. "Plan B" nije postojao. Alternativa napadačkoj igri po bokovima nije postojala.

Jer ako je postojala - onda je bila užasna. Kroz sredinu nismo napravili ništa i lako je prepoznati gdje je ležao ključan problem naše igre u Njemačkoj.

Osovina Igor Tudor - Niko Kranjčar nije ni približno radila ono što se u modernom nogometu mora. Trčati desetke kilometara, spriječiti desetke napada u njihovom začetku, napraviti desetke "malih" prekršaja, razgrađivati isto koliko i graditi.

Idemo otvoreno do kraja. Ciklus u kojem je Niko Kranjčar trebao dokazati da je centralna figura našeg veznog reda završio je neuspješno. Niko se još uvijek nije pretovrio u udarnu snagu našeg veznog reda, iako više i nije u godinama u kojima ga možemo tretirati "mladim i perspektivnim". Ne, posebno kad vidimo što rade Messi, Cristiano Ronaldo, Rooney...

Njegovo forsiranje u početnih 11 u svakoj utakmici svog izborničkog mandata, danas se može smatrati pogreškom Kranjčara izbornika. Vrijeme je da počne razmišljati o alternativama, vrijeme je da svom sinu nađe drugačiju ulogu. Daleko od toga da Niko nije materijal za reprezentaciju. Naravno da jest. Ali jednostavno nije netko tko može i mora imati zagarantirano mjesto u prvih 11, u svakom trenutku i u svakoj utakmici.

Koliko god mi to željeli, Niko nije Ronaldinho i ne može biti na terenu "radi dvije prave lopte". To više ne prolazi. Tako Hrvatska ne može igrati. Brazil može, Hrvatska ne.

Jer u suprotnom, događa se ovo što se dogodilo. Na Nikinom mjestu se troše Niko Kovač, pa čak i jedan Dado Pršo, čije smo napadačke adute izgubili zbog njegove želje da popuni rupe koje su bile očite.

Rupe koje su ostajale iza Kranjčara i Tudora. Vrijeme je da se neke stvari otvoreno i jasno kažu i Tudoru. Njegovom nogometnom znanju nema primjedbe, ali njegova česta nonšalancija na terenu postaje veliki problem. Ne samo to, Tudor jednostavno nema fizičke predispozicije za pokrivati mjesto na kojem igraju igrači tipa Gattuso, Emerson, Makelele, Cambiasso, Vieira. Bez obzira koliko god on "volio više igrati u sredini, nego u obrani", vrijeme je da mu se kaže da to radi loše.

Jer hrvatski vezni red već duže vrijeme nema sustavnu agresivnost. Nema presinga na prvu liniju protivničkog napada, nema agresivnog izlaska "u prsa" protivničkih igrača. Sva srčanost i trka otpadaju na Niku Kovača, koji je već dokazao da ima srce i pluća za dvojicu "običnih", no zar je pravi put bazirati koncepciju sredine terena na tome da će "kapetan to pokrpati"?

Hrvatskoj pod hitno u sredini treba jedan agresivac, netko tko može trkački stati uz bok kapetanu Kovaču. S dvije figure manjka, više jednostavno neće ići. Još manje ako kapetan odluči zaključiti reprezentativnu karijeru.

Izbornik Kranjčar morat će nešto promijeniti, morat će pronaći "svježu krv" na nekoliko pozicija i najviše od svega - morat će promijeniti pristup prema svom sinu. Jer iako su prema Niki Kranjčar mnogi bili nepravedni, ponajviše oni obojani Dinamovim navijačkim bojama, koji mu nisu oprostili "izdaju" i zbog toga mu brojali svaki pretrčani metar, svaki kilogram, svaku dodanu loptu, pomalo nepravedan je bio i njegov otac. Što prije prihvati činjenicu da je Niko zamjenjiv, da ima dosta igračkih mana i da možda ima i boljih igračkih i taktičkih rješenja od upornog forsiranja Nike kao "polušpice", bolje će biti i njima obojici, ali i hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji.

Hoće li za u momčadi naći Modrić, Ivan ili Jerko Leko, Petrić ili netko peti? Na izborniku je da odluči. Ima rješenja, itekako ima. Primjerice, spomenuti Petrić u Baselu vrlo često igra ono što bi Kranjčar trebao igrati u našoj reprezentaciji. I to vrlo dobro. Zlobnici će reći da zbog toga nije ni dobio pravu prigodu u reprezentaciji.

Ostale linije naše momčadi imaju puno manje problema i na njih se i dalje možemo itekako osloniti. Pogledajmo obranu. Standardna postava je odlična, usudim se reći jedna od najjačih linija u Europi. Robert Kovač, Šimić, Šimunić. Problemi, kiksevi i nered nastaju kad netko od njih izostane. Kranjčar je dosad puno povjerenje poklanjao Tokiću i Tomasu, no pravo je vrijeme da se iskušaju neka nova rješenja. Usprkos brojnim nastupima, ni jedan od njih dvojice nije ostavio dojam sigurnosti. A broj kikseva obojice je značajan.

Kranjčar mora pronaći nove alternative i pružiti im povjerenje. Jesu li to Ćorluka, Knežević, Križanac, na njemu i njegovom stožeru je da analiziraju i odluče. Šteta što je nestao Luka Vučko, još jedan primjer lakomislenosti naših mladih igrača, koji nikako da se nauče strpljenju u odluci za inozemnim angažmanom.

Iako se čini da imamo problema u napadu i tu je ishodište problema u veznom redu. Jer kako će jedan Klasnić zabiti gol, ako ne dobije loptu? Kako će Pršo prevariti vratara, ako se troši na poslovima koji su u opisu radnog mjesta prednjeg ili zadnjeg veznog? Napadača imamo, vrijeme je da se pruže prigode Petriću i Da Silvi, vrijeme je da se provjere mogućnosti Bjelanovića i Budana.

I vrijeme je da se shvati da je Olić u svojih 39 nastupa postigao tek 6 pogodaka, što je za jednog napadača premalo. Osim pogodaka Italiji na SP 2002. i Bugarskoj u kvalifikacijama za EP 2004., Olićev reprezentativni učinak redovito se svodi na nekoliko beskorisnih sprinteva i gomilu promašaja po utakmici. Napadač koji ne zabija jednostavno nema argumenata. Od Olića je puno korisnijih rješenja na mjestu uz Pršu ili Klasnića.

Na kraju svega, nikako se ne slažem s nekim defetističkim izjavama nekih naših "generala". Hrvatski reprezentativni nogomet ima budućnost. No, neke stvari treba mijenjati. I to ne samo na terenu i u momčadi, nego i u glavama i u organizaciji.

Krediti koje dižemo lošom organizacijom i manjkavim radom omladinskih škola u našim klubovima, jednom će doći na naplatu. HNL-u je već došla, no još uvijek se može spriječiti da kamate "pojedu" i reprezentaciju.

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

Sadržaj se nastavlja
Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!