Juriš

Jadna, a ne javna

Bernard Jurišić • ponedjeljak, 02.04.2007.

Hrvatski vaterpolo konačno na krovu svijeta. Za tu rečenicu trebalo nam je 16 godina nadanja, živciranja i razočaranja. 16 godina u kojima smo imali velike igrače, ali svejedno nije išlo. Zašto? Nije bilo Ratka Rudića. A u najljepšim trenucima hrvatskog sporta, državna televizija na kojoj se interni sukobi oko mrvice vlasti rješavaju štiklama po glavi, još je jednom pokazala sav raskoš "talenta" za prepoznati istinsku vrijednost...

Naši "starosjedioci" koji godinama sjede sa suprotne strane monitora Sportnetovog portala, zacijelo su i ove godine očekivali nekakvu "fino upakiranu laž" povodom 1. travnja. Mnogi će se sjetiti da su na naše "izmišljotine" proteklih godina znali nasjesti brojni čitatelji, ali i mnogi mediji koji su znali prenijeti naše prvotravanjske šale zaboravljajući pogledati na kalendar.

Ove godine odlučili smo - šutjeti. Svjesni da dovoljno "prvotravanjskih" vijesti svi skupa nalazimo u "ozbiljnim" medijima i ostala 364 dana u godini, odlučili smo vas barem ove godine odmoriti od medijskih budalaština kojima smo ionako svi okruženi, ne samo 1. travnja.

Nažalost, "rezanje" slavlja svjetskih vaterpolskih prvaka zbog prijenosa mise iz Zadra nije bila "prvotravanjska" šala onih koji su nam ove godine poskupjeli pretplatu za još tri kune. Oni su bili ozbiljni.

Kao što su jako ozbiljni već neko vrijeme u ukidanju svega sportskog što mogu ukinuti na toj jadnoj (pardon, javnoj) televiziji. Pa su stoga hrvatski navijači slavlje i izjave hrvatskih reprezentativaca morali bjesomučno tražiti po televizijama iz susjedstva, koje su pridale puno veću pažnju još jednom povijesnom uspjehu hrvatskog sporta.

Isprike su smiješne. Ne radi se o misi, niti o prekidu slavlja protiv Srbije zbog prijenosa Sabora, još manje o tomu da su "Australci pomaknuli sve za 45 minuta", jer bismo "pregrmjeli" da se radi o jednom slučaju. Riječ je o puno široj slici. I pitanjima poput "zašto televizije iz BiH (!) prenose nekoliko vaterpolskih utakmica dnevno, a mi osim utakmica naše reprezentacije nemamo pravo vidjeti čak ni uzbudljivu borbu za broncu"? Da ne govorimo o prijenosima utakmica Bundeslige, Premiershipa, Primere, Eurolige, ostalih hrvatskih prvenstava osim HNL-a (a da nisu na "fantomskom" HRT+).

Iako izjave hrvatskih vaterpolskih junaka nismo mogli čuti sve do kasno navečer, sigurni smo da će se prijenos njihovog dočeka pratiti s 20 kamera i da će "Javna (TV) kuća" gurnuti svoj mikrofon pod nos svakom političaru, pjevaču, jet-setteru, "manekenki u usponu" koji će se naslagati na i oko bine da nam kažu "kako su oni proživjeli veliki uspjeh".

Zasad toliko, ali samo zasad. HTV-ovu antisportsku programsku shemu spominjat ćemo i dalje i dalje i dalje i dalje, dokle god oni budu imali obraza naplaćivati nam sve one gluposti koje prikazuju u "sportskim" terminima. Dokle god im "Petica" bude preskupa, košarkaška Euroliga neatraktivna, rukometna Liga prvaka nezanimljiva. Dokle god se budu tukli štiklama u borbi za komadić vlasti i pljuvali u lice naciji čiji heroji ne sjede niti u Saboru, niti na Porinu, nego u najvećim svjetskim sportskim arenama.

Što reći o vaterpolistima? Saznat ćete ionako o njima sve što trebate saznati i bez mog pametovanja i patetičnih rečenica o putu "od trnja do zvijezda". Svi oni koji do jučer nisu znali ni zašto ti ljudi "nose dresove na glavi" (kako reče briljantni kolumnist Jutarnjeg lista Zoran Čutura), narednih dana će ispisati gomile tekstova o bitnim i nebitnim stvarima iz života sportaša koji su Hrvatskoj donijeli nove trenutke ponosa i slave. Neka, zaslužili su.

Ja ću se zadržati na odavanju priznanja samo na dvije adrese. Prva je - Ratko Rudić. Vaterpolski genijalac koji je valjda samo u Hrvatskoj (a i u Srbiji, odakle su stizale "otrovne strelice" na njegov račun) mogao biti proglašen "ishlapjelim", još je jednom dokazao da je bez ikakve konkurencije prvi čovjek svjetskog vaterpola u njegovoj povijesti.

Druga nezaobilazna adresa je - Dubrovnik. Grad koji živi za vaterpolo, sredina koja Hrvatsku "hrani" vaterpolskim zvijezdama već desetljećima. U vremenu kad smo ostali bez vaterpolskih zvijezda, kad u bazenu više nema "dobrog duha hrvatskog sporta" Dude Šimenca, kad su umirovljeni Bukić, Fatović, A. Bošković, Kržić, Kreković..., Dubrovnik je stvorio nove šampione. Klupske vladare Europe, reprezentativne vladare kugle zemaljske.

"Morska reprezentacija" rođena u Dubrovniku (Vićan, Bušlje, Joković, Marković, Bošković, Dobud), Splitu (Rudić, Vrdoljak, Kunac, Smodlaka, Đogaš, Pavić) i Rijeci (Hinić, Barač, Burić, Franković), dijelom školovana u Zagrebu i inozemnim ligama, konačno bi mogla od hrvatske vaterpolske reprezentacije napraviti vladara, a ne prolaznika u svjetskom vrhu.

Ratko Rudić uz snažnu podršku Saveza salio je čvrste temelje. I dokazao da u vrhunskom sportu nema "starih i mladih". Postoje samo pobjednici i oni koji to nisu. I naravno, oni koji bi sve to trebali pokriti TV signalom.

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

Sadržaj se nastavlja
Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!