Kompromisi umjesto zakona

Pula je u potpunom raspadu. Cijelu prošlu sezonu traju financijski problemi, klub se krpa od mjeseca do mjeseca, uz vrlo slabo razumijevanje lokalne vlasti. Jesen je izgurana do kraja, no hoće li klub nastaviti egzistirati u 1. HNL i na proljeće, vrlo je neizvjesno.

Neshvatljivo je kako sedmi po veličini hrvatski grad nema ni mrvicu razumijevanja i interesa srediti stanje u jednom od rijetkih prvoligaša koje Pula ima. Gradske i županijske strukture odlučile su se za neke druge sportove, koje igraju drugačiji proflili ljudi, pa se novci umjesto u omladinske nogometne škole preusmjeravaju "veteranima" koji palicama ganjanju rupice po istarskim zelenim površinama. Djeci i ljubiteljima nogometa u toj županiji vjerojatno je namijenjen Playstation.

A iskreno gledajući, ni nogometni radnici u tom gradu nisu se baš iskazali sposobnošću i velikim inicijativama, kako bi pridobili "gospodare novca". Propalo je nekoliko pokušaja ujedinjavanja dva gradska profesionalna nogometna pogona, Pule i Istre.

Pa će tako zbog sitnih privatnih šepurenja i malicioznog pumpanja egoizma, grad radije doživjeti sramotu da njegov prvoligaš bude prvi klub u povijesti koji nije mogao završiti sezonu, a drugi gradski klub održavati na životarenju u 3. HNL. Iz istog će razloga lijepi novi stadion zjapiti prazan, a novci uloženi u njega figurirati kao dokaz da je investiranje u nogomet u ovom gradu potpuno promašeno.

Nekoliko stotina kilometara istočno, Kamen Ingrad nema infrastrukturnih problema, no ako se nešto veliko ne dogodi, Velika bi mogla postati drugo Suhopolje. Ondašnja Mladost 127. bila je praktično kopija današnjeg Kamen Ingrada (ili obratno), klub je vodio jedan čovjek, koji je zbog privatnih sukoba umjesto u Virovitici, izgradio stadion i klub u selu blizu nje. Ista je priča i obitelji Zec, koja iz prkosa prema "nekim ljudima" nije htjela svoj projekt smjestiti u Požegu, nego u mjesto čije stanovnike pijetlovi bude u ranu zoru.

Koliko god "robinhoodovski" izgledala priča o uspjehu Kamen Ingrada (nogometnog kluba, tvornica je već odavno u stečaju), manjak zainteresirane publike u Požeštini, koja se ni uz najbolju volju nije uspjela identificirati ni s Kamenom, ni s Ingradom, ne nudi veliku perspektivu tom klubu. Najveća šteta bit će ako prekrasan sportski centar izgrađen u Velikoj, "potone" zajedno s klubom. Uz blagoslov HNS-a.

Pula već godinama igra na najgorem "stadionu" u zemlji, stalno obećavajući kako će se "do početka iduće polusezone" riješiti posljednji nedostaci stadiona Aldo Drozina. Kamen Ingrad je još prvoligaš samo iz razloga što mu je produljen rok za podmirivanje financijskih obveza prema nekim svojim bivšim igračima.

Kompromisi su ono što naš nogomet tjera u glib. Na koji način planiramo krenuti naprijed, ojačati našu ligu i napokon izbaciti ponekog protivnika u europskim kupovima, kad već duboko u 21. stoljeću praktično pola lige (Pula, Cibalia, Slaven, Zagreb i Međimurje) igra na stadionima bez reflektora, a svoje tribine ne mogu ni minimalno prilagoditi ljudima kojima prodaju ulaznice? Kad postoje klubovi na čijim se izvještajima uz utakmicu, može pratiti i stanje susjednog vrta ili promjene na susjedovoj okućnici od prošlog puta.

Dok čelnici inozemnih liga ne prezaju ni od izbacivanja najvećih klubova u niže razrede, kod nas se strogoća ne trenira čak ni na onima koji svojom neambicioznošću i nepoštivanjem pravila ismijavaju cijeli nogomet i egzistiraju samo zbog toga što im to u nekoj lokalnoj zajednici možda donosi neke političke bodove.

Zbog stalnih kompromisa i guranja problema pod tepih, naravno da naša liga i naš nogomet nikad neće krenuti u ozdravljenje, niti će se ljudi iz svojih fotelja privući na uglavnom neudobne tribine većine hrvatskih stadiona.

A naši nogometni činovnici i dalje gube dragocjeno vrijeme za konačno instaliranje Lige 10. Koja opet neće donijeti ništa posebno, ako i u njoj pravila i zakoni budu iza kompromisa i tobožnje "brige za male sredine"...