Mi smo prvaci!

Cijeli prošli tjedan trajale su prepirke i analize po radnim naslovom "Jesmo li trebali pustiti Španjolcima?" Svoje "stručno mišljenje" ponudio je svatko tko se osjetio uvrijeđenim činjenicom da nakon pet uzastopnih polufinala, možda i najbolja hrvatska momčad dosad nije prošla među četiri.

Nevjerojatno je koliko je licemjerja izlazilo iz mnogih izjava, "stručnih analiza" i "pragmatičnih pogleda". Po igračima i Linu Červaru udaralo se iz svih oružja, do te mjere da je kapetan Pero Metličić zavapio "Jesmo li idioti što smo pošteni", a izbornik konferenciju za novinare završio u suzama.

Javili su se i gazde Saveza, (pod)predsjednik Zoran Gobac i (predsjednik) Željko Kavran, koji su u svom dobro poznatom šerifskom stilu javnosti "obećavali" kako "više neće djeca odlučivati o poslovima roditelja", kako je "odabrati Francuze bilo kretenski" i kako će "četiri-pet 'pretplaćenih' morati otići".

Da bi povratkom u Hrvatsku, vidjevši da Červar i igrači zbog poštenja i karaktera nisu izgubili podršku javnosti, promijenili ploču i okrenuli priču naopačke. I za svoje izjave, što je već postalo uobičajeno, optužili novinare. Iako su svi mediji iz Njemačke prenijeli gotovo u riječ iste izjave, Gopčevo "drvlje i kamenje" slomilo se na objektivno najboljem hrvatskom rukometnom novinaru Marku Biliću.

Iako se Gopcu ne može poreći dio zasluga za inozemni ugled HRS-a, on je posljednji koji bi trebao igračima dijeliti "moralne packe", jer neki od reprezentativaca već su zbog njegovog privatnog interesa trpjeli nezaslužene kazne i suspenzije, dok nisu pobjegli daleko od "prvenstva RK Zagreba".

Izborniku Červaru može se spočitnuti samo jedna stvar. U toj prokletoj utakmici protiv Španjolske morao je Balića i Metličića poslati na tribine. Istu stvar je napravio španjolski izbornik Pastor, kojemu poraz nije odgovarao, a ipak je na tribine poslao dvojicu ponajboljih - Uriosa i A. Entrerriosa, a Davisa uopće nije koristio. Ali kad to već nije napravio, bilo je potpuno logično i sportski ići na pobjedu. Da, šampioni zaista ne kalkuliraju, što god drugi pričali.

Za naš rukomet nema straha, već ovo prvensvo pokazalo je da imamo sve više igrača i sve širi izbor. Šteta je što Červar nema još više povjerenja u neke koji su to zaslužili (Zrnić, Špoljarić, Šprem...), no kadeti su nam najbolji na svijetu, juniori vrlo blizu vrha, a Balić, Metličić, Džomba, Lacković i ostali daleko od igračke mirovine.

I IHF bi se trebao zapitati kakvu budućnost vidi za rukomet? Onaj koji igra Hrvatska i zbog kojeg ljudi dolaze u dvorane, ili onaj koji igra Njemačka, zbog kojeg Nijemci dolaze u dvorane? Rukomet u kojem talentirani igrači završavaju s prstom u oku, polomljenim rebrima i potresom mozga, ili rukometnoj rapsodiji koju nude malobrojne reprezentacije, poput naše. Je li interes da rukomet promoviraju Balić, Narcisse, Stefansson ili Roggish, Dinart, Rastvorcev?

Njemačka je iskoristila domaćinstvo na najbolji mogući način i popela se na svjetski tron. Isto kao što su posljednjih godina domaćinstva koristili Grci, Slovenci, Tunižani, Švicarci, koji su u realnim i objektivnim okolnostima - drugi ili treći rukometni razred. Nema sumnje da će i danas 11. Norvežani dogodine na Europskom prvenstvu ući u krug medalja. Cinici bi rekli - valjda se "vjetar u leđa" domaćinima neće ispuhati do 2009. godine, kad je domaćin Hrvatska...

Izbornik je nakon poraza od Francuske rekao "Ja igrače podržavam u svemu". Bez obzira na to što nisu osvojili medalju, i ja sam nakon ovog Svjetskog prvenstva još ponosniji što mene i moju zemlju u svijetu predstavlja sportska momčad koja još uvijek razmišlja srcem, a ne interesom. Zbog toga je u mom domu i u subotu ponosno grmjela himna "Mi smo prvaci", dok su naši rukometaši uzdignuta čela i čista obraza pobjedničkom "gusjenicom" slavili - peto mjesto.