Da politika ne odlučuje...

O hrvatskoj nogometnoj, ali i ekonomskoj budućnosti odlučivat će 18. travnja dvanaestorica članova Izvršnog odbora Uefe. Kako bi sve izgledalo da se na trenutak pravimo glupi, i zamislimo si da će "dvanaestorica žigosanih" odluku donositi savjesno, pravedno, na temelju kandidacijskih knjiga, a ne zbog prijateljstva, veza, lobiranja, profita ili drugih osobnih interesa. Kako bi u tom slučaju mogao, usudimo se reći, trebao, razmišljati čovjek koji svojom odlukom utječe na budućnost kandidiranih zemalja...

...Već mi je krajnje vrijeme da se odlučim. Ne da mi se baš čitati 13.000 stranica koliko su u svojim kandidacijskim knjigama nadrobili Hrvati i Mađari, ali moram priznati da su se najviše potrudili. Naspram nekoliko talijanskih fascikala, hrvatsko-mađarska kandidatura je remek-djelo, očito su uložili najviše vremena, truda, pa i novca, čini se da od svih zainteresiranih najviše žele ovo EP; i za to im ide prvi plus.

No, na stranu impresivan dojam, ipak je važniji sadržaj. Umjesto da pregledavam što je svako sam o sebi napisao, bolje ću detaljnije razmotriti Uefin službeni Evaluation report.

Prva točka, potpora EP-u: u trenutku izrade izvještaja, najbolje kotira Italija, no nakon raznih afera i problema, splasnula je i ta impresivna brojka od 92 posto Talijana. Odlično kotiraju Hrvati s 83 posto, šteta što ih Mađari (45,5 posto) ne prate. U Ukrajini i Poljskoj podrška je solidna, ali ne i više od toga, pa teško da nekome mogu dati plus na ovoj točci.

Politička potpora? Mora se reći da su Hrvati i Mađari ponudili uvjerljivo najviše na ovom planu. Impresionirao me onaj hrvatski premijer Sanader svojim govorom, uvjerio me da Hrvatska zaista stoji iza ovog projekta, a u hrvatsku potporu došli su nas uvjeriti i ministri, poznati sportaši i sportski djelatnici... slično je i s Mađarima, kod kojih je bio određenih političkih "pretumbacija", no potpora Euru nije upitna. Talijani su dobili formalnu podršku vlade, no čini se da tamošnjem političkom vrhu to EP ne znači ni približno puno kao hrvatskom ili mađarskom. U Ukrajini teško da uopće znaju tko im je na političkom vrhu ovog trenutka, a ni Poljaci se nisu istakli nekom bezrezervnom podrškom projektu. Plus: Hrvatska i Mađarska.

Hm, što više razmišljam, očito je da Hrvati i Mađari najviše žele ovo EP, a ruku na srce, njima najviše i treba. Ali idemo dalje... Pravni uvjeti... Hrvatsko-mađarska legislativa još nije u skladu s Uefinim potrebama, kao ni ukrajinsko-poljska, za razliku od talijanske koja je zakonski ispred njih. No, kako bih mogao Italiji ovdje dati plus, nakon svih nogometnih, ali i drugih, skandala, afera, problema s korupcijom i svega ostalog što se tamo događalo u proteklom razdoblju. Što ti vrijede zakoni...

Uloga nogometa u društvu... Hrvatima je očito iznimno važan, o čemu svjedoči i gledanost nogometa na TV-u, kao i posjete utakmicama reprezentacije, no tamošnju ligu ne prati skoro nitko. Valjda zbog kvalitete. U Mađarskoj nogomet nije tako visoko, valjda zbog slabijih rezultata nacionalne selekcije, vjerojatno bi ovo EP diglo zanimanje za nogomet u zemlji koja ima vrhunsku tradiciju. Talijani su svjetski prvaci, što drugo reći. Serie A je među najboljim ligama na svijetu, nogomet je nacionalni sport. U Ukrajini i Poljskoj je nogomet važan, no definitivno ne toliko kao u Italiji ili Hrvatskoj. Plus, ipak, Italiji.

Hm, stadionska infrastruktura... Mađari i Hrvati su mi postali simpatični, ali ovdje zaista imaju problem. Niti jedan stadion ni izbliza nije spreman za veliko prvenstvo, a čak i ako se optimistični projekti tih stadiona ostvare, nekoliko je otvorenih problema koje će teško riješiti, poput prostora za parking. Ukupno ta kandidatura nudi 1,278,500 mjesta stadionskog kapaciteta, što je osjetno manje od talijanskih 1,717,515 ili ukrajinsko-poljskih 1,532,000. No, već smo odabirom Portugala protiv Španjolske pokazali da to nije presudan faktor, važno je samo da se sagrade vrhunski stadioni. Projekti su OK, no činjenica je da trenutno niti jedan stadion nije blizu postavljenih kriterija. K tome, Hrvati i Mađari nemaju niti jedan 'rezervni' stadion, u slučaju da negdje pođe po zlu...

Talijani tu, dakako, stoje odlično - dva stadiona, istina, tek planiraju izgraditi (Torino i Bologna), ali ostali su praktički spremni. Dakako, puno će se uložiti da ih se "uljepša", na nekima i dramatično poprave sigurnosni uvjeti, no Talijani su, ipak, daleko ispred konkurenata po ovom pitanju. Imaju i četiri rezervna stadiona koja su već ugostila SP 1990., a još tri su grada izrazila želju za domaćinstvom. Ukrajinci i Poljaci, poput Hrvata i Mađara, uglavnom planiraju ili grade, ali niti jedan stadion nije još spreman. K tome, nedostaje dosta projektne dokumentacije, upitan je parkirališni prostor u nekim gradovima, a još tu ima rupa u njihovim projektima. Veliki plus za Italiju.

Hotelska infrastruktura... Talijani su opet bez premca, praktički svi gradovi nemaju nikakvih problema s hotelima visokih kategorija. Italija je turistička zemlja, ugostila je već niz velikih natjecanja uključujući OI i SP u nogometu, te nema dvojbe da je, hotelski gledano, već sad spremna za EP. Najslabije stoje Ukrajina i Poljska koji imaju prilično lošu situaciju s hotelima, izuzmemo li Varšavu i eventualno Kijev u kojem se dosta toga gradi. Ostali gradovi ne nude skoro ništa, a u kandidaturi su ponudili druge oblike smještaja poput hostela i kampova. Što više analiziram, Ukrajina i Poljska sve su dalje od domaćinstva.

Hrvatska i Mađarska također ne stoje dobro s hotelskom infrastrukturom, no ne svugdje. Budimpešta je top destinacija koja od svih gradova (uključujući Rim) ima najveći broj hotela s četiri i pet zvijezdica, a kako je Szekesfehervar udaljen 70 kilometara, ta dva grada su OK. Rijeka također stoji zadovoljavajuće, Zagreb je blizu te ocjene, dok Split i pogotovo Osijek ne nude dovoljno hotela visoke kategorije, ali postoje garancije da će biti izgrađeni. Slična je situacija s Debrecenom i Gyorom gdje fale hoteli... Veliki plus za Italiju.

Prometna infrastruktura... Prosječna udaljenost između gradova u HR-Mađ kandidatura je najmanja (400 kilometara), u Italiji je OK (600km, bez Palerma i Napulja 310), a vrlo nezgodna u Ukrajini i Poljskoj (900 km prosjek). Međutim, u Hrvatskoj i napose Mađarskoj cestovna infrastruktura nije impresivna pa je potrebno pet sati prosječno autom između gradova domaćina, u Italiji 6:45, a u Ukrajini i Poljskoj 12:30. Slika se mijenja kad dodamo podatke za zračni promet - na samo šest od mogućih 28 konekcija postoji direktan let u Hrvatskoj i Mađarskoj, u Ukr-Pol na osam, a u Italiji na čak 18. Također, Talijani imaju i najbolju željezničku infrastrukturu, pa u prosjeku treba 6:30 između gradova, u Hr-Mađ 8 sati, a u Ukr-Pol čak 12:30. Plus Italija, minus Ukrajina i Poljska.

Što bih još trebao sagledati? Gradovi domaćini su uvjerljivo najmanji u Hrvatskoj i Mađarskoj - čak četiri grada manja su od 150 tisuća stanovnika, samo dva s više od 210.000. U Italiji svi gradovi imaju više od 370.000, a čak tri preko milijuna. U Ukrajini i Poljskoj, Chorzow ima 116.000, svi ostali preko pola milijuna, a četiri su grada milijunska.

Turistički gledano, Italija i Hrvatska su top destinacije, kao i Budimpešta i Varšava. Rim je među najljepšim gradovima svijeta, no Hrvati su me uvjerili da je njihova obala najljepša bez premca, a na njoj su dva grada domaćina... Nema sumnje da bi i navijači i momčadi koje igraju u Rijeci i Splitu imale posebno ugodan Euro...

Vrijeme je za odluku. Ukrajina i Poljska jednostavno imaju previše minusa - loša hotelska, prometna, stadionska infrastruktura, s time da se neki minusi (udaljenosti između gradova, broj vrhunskih hotela) teško mogu popraviti. Politička situacija u Ukrajini je sumnjiva, nogometni savez pun je korupcije i problema, a turistički to ne bi moglo biti atraktivno prvenstvo kao ono u Portugalu da bi tim adutom mogli nadoknaditi minuse.

Italija ili Hrvatska/Mađarska? Nije lagano, posebno jer zemlje imaju potpuno različite pluseve i minuse. Talijani imaju nemjerljivo bolju infrastrukturu, imaju ogromno iskustvo, imaju povezanost, stadione, hotele, reprezentaciju koja je svjetski prvak, imaju prekrasni Rim i velike ostale gradove.

Hrvati i Mađari? Pokazali su da im je najviše stalo, a prvenstvo bi im sjajno došlo. Hrvati imaju obalu, Mađari Budimpeštu. Snažna politička podrška garantira izgradnju stadiona koji bi u potpunosti zadovoljavali tražene uvjete. Hotelska infrastruktura nije bajna, ali bi do 2012. vrlo vjerojatno bila u skladu s potrebama. Cestovno će sigurno biti ok, a zračno će biti bolje povezani nego sada.

Bi li bilo moralno dati Italiji EP nakon svih skandala koji su je potresli? Hoće li Hrvati i Mađari sagraditi sve što su obećali? Nisu li Talijani relativno nedavno imali SP, ne bi li bolje bilo dati priliku nekome tko još nije organizirao tako veliko natjecanje, a do sada je uvijek pokazivao dobre organizacijske sposobnosti? Uostalom, Talijani se nisu baš proslavili sa ZOI u Torinu. Za razliku od Janice Kostelić, koja je također dio hrvatskog izaslanstva, i time su Hrvati pokazali koliko im je stalo. Ma, napisat ću Hrvatska-Mađarska na papirić, što je pošteno - pošteno je.

Da, malo smo navlačili za našu kandidaturu, no to je jedino prirodno, zar ne? Hrvati i Mađari sagradit će sve što su obećali do 2012., a ako se u viziji domaćinstva pogleda ta planirana infrastruktura, Hrvatska i Mađarska moraju biti favorit za dobivanje Europskog prvenstva. Najviše je učinjeno, obavljen je najprofesionalniji posao u kandidacijskim knjigama, pružena je najjača politička potpora i iskazana najveća želja.

Hoće li to presuditi? Teško, to znaju i Talijani i Mađari i Hrvati i Ukrajinci i Poljaci. Sav mukotrpan rad na kandidacijskim knjigama bit će uzaludan ako Marković i društvo nisu obavili jednako kvalitetan posao u lobiranju. A čak ni onda neće biti pomoći, ako će Uefa od ovog EP-a tražiti - profit. U tom slučaju ćemo 2012. ići u Italiju. No, lijepo je bar na trenutak zamisliti da o svemu ne odlučuje novac ili politika, već nečiji rad...