Juriš

Injekcija adrenalina

Bernard Jurišić • ponedjeljak, 26.03.2007.

Divili smo se često nekim reprezentacijama poput Irske ili Škotske, koje su uvijek imale krcat stadion kad su igrali domaće utakmice, bez obzira na protivnike. Hrvatska je danas u istoj situaciji. Rijeke navijača slijevale su se svim cestama prema Zagrebu, a atmosfera na stadionu i u gradu bila je prekrasna. Uz Darija Srnu, navijači su dali najviše adrenalina našoj reprezentaciji u subotu pokazujući još jednom da su utakmice reprezentacije puno više od samo 90 minuta nogometa...

"Dalmatina" je i ovog puta disala za reprezentaciju. Slično kao i uoči utakmice protiv Engleske u listopadu prošle godine, svako odmorište na autoputu koji povezuje sjever i jug naše zemlje, bilo je obojano crveno-bijelim kvadratićima.

U Bosiljevu su se južni i zapadni krak hrvatske cestovne hobotnice spojili u jednu veliku navijačku povorku, koja je hrlila u glavni grad pozdraviti Bilićeve jurišnike. Ista je stvar bila i na ostalim prilazima Zagrebu, iz smjera Krapine, Varaždina, Slavonije.

Nogometna reprezentacija je zaista čudo. Takvo jedinstvo je teško vidjeti u bilo kojem drugom segmentu našeg društva. Toliko pozitivne energije na jednom mjestu. Više nikome nije teško potegnuti iz Dubrovnika, Splita, Vukovara, Pule, Njemačke, Austrije, Bosne i Hercegovine, čak i s drugih kontinenata, samo da vi osjetili taj naboj, tu radost, to jedinstvo.

Jer utakmica hrvatske nogometne reprezentacije nikako nije samo 90 minuta nogometa. Utakmica reprezentacije postala je prava zabava, prvoklasni događaj u kojemu nije važno ni odakle si, ni koliko gotovine imaš u džepu, ni u kojem si "društvenom staležu". Crveno-bijeli dresovi, šalovi, kape, majice, zastave, boje na licu ionako nas sve čine jednakima. Radosnima i ponosnima.

Dokazale su to i tribine u Maksimiru šireći pozitivne vibracije, gurajući našu momčad prema pobjedi i u trenucima kad sve nije išlo kako smo zamislili. Najbolji ilustrator je skandiranje i podrška Stipi Pletikosi, najvećem krivcu za vodeći pogodak Makedonije. Skandiranje koje je krenulo sa sjeverne tribine, mjesta gdje je najveći dio navijača obojan Dinamovim klupskim bojama. To su "sitnice" koje uvijek treba isticati. To je ono zbog čega su navijači hrvatske nogometne reprezentacije bili navijački šampion Svjetskog prvenstva 2006., to je ono zbog čega Hrvatska već 16 godina ne zna za domaći poraz u kvalifikacijskim utakmicama.

Što se same utakmice tiče, pobjeda Hrvatske je potpuno zaslužena, s čime su se složili i makedonski gosti. Dominacija u drugih 45 minuta zbila je goste ispred i unutar njihovog kaznenog prostora i pogoci su stigli kao logičan slijed stahovitog pritiska, zbog kojeg Makedonci često nisu uspijevali iznijeti loptu niti do centra.

Detonator pobjede je jasan, ulazak Darija Srne uneredio je lijevu stranu makedonske obrane, ali i donio dodatni impuls drugim fazama naše igre. Priče kako je stručni stožer na čelu s Bilićem "evidentno pogriješio" zbog toga što Srnu nije postavio od prve minute, tek je novo "ispiranje mozga" dežurnih kritičara, kojima uvijek nešto smeta.

Posebno je bezobrazan bio ispad braće Štimac, kako uoči, tako i nakon utakmice. "Iznajmljivači" Srninih nogu obrušili su se na Bilića uoči početka, a jasno je komu je Igorov komentar nakon Srninog pogotka "Što se dosad čekalo?" bio upućen.

Štimcima takve izjave i pritisci nisu bili potrebni, jer nije potrebno ni Biliću, ni bilo komu drugom u ovoj zemlji pričati i objašnjavati što je i koliko vrijedi Darijo Srna, vjerojatno najbolji hrvatski nogometaš u ovom trenutku.

Činjenica je da je Srna svejedno bio igrač utakmice, a Hrvatska pobijedila, što je sasvim dovoljno za konstataciju kako je Slaven Bilić zapravo napravio odličan potez i osladio se trijumfom zbog njega. To je sve što je potrebno reći o ovoj temi.

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

Sadržaj se nastavlja
Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!