Juriš

Sportaši koji inspiriraju

Pojam istinskog sportskog junaka i uzora u današnje vrijeme kad profesionalni sport sve dublje promiče gospodarstvo i ekonomiju umjesto zdravog života, sve se više gubi u masi "proizvoda" koji se na "štancaju" na traci iz tjedna u tjedan. No, sportski junaci i dalje postoje, makar na nekom drugom mjestu, u nekom drugom vremenu. Ne traže televiziju, ne zarađuju milijune, ali nude inspiraciju i poštovanje kakvo mogu ponuditi samo istinski šampioni...

Sportaši s invaliditetom su ljudi koji se u svakom svom nastupu na sportskom borilištu, uvijek moraju boriti protiv dvojice. Svog sportskog protivnika i svog životnog hendikepa. Možemo li uopće zamisliti kolika je mentalna snaga i volja potrebna slijepom skijašu, plivaču bez ruke, nepokretnom tenisaču, atletičaru bez obje noge?

Uz sve izazove i prepreke koje je život pred njih postavio, sportaši s invaliditetom uvijek će na svojoj strani imati jednu veliku prednost. Bez obzira na kojem mjestu završili svoja natjecanja, svaki od njih uvijek će biti samo jedno. Pobjednik. Paraolimpizam je ostao jedina disciplina koja zaista živi u Coubertinovom duhu i u kojem je za pobjedu dovoljno pobijediti samog sebe. I izaći na borilište.

"Zdravim" ljudima (iako je to pogrešna "kovanica" jer zdravi ljudi su u velikom broju i sportaši s hendikepom) ponekad je teško odabrati pravi način za postaviti se prema osobama s invaliditetom, ne samo sportašima. Uvijek je prisutan određeni strah u pristupu, komunikaciji, želja da se svojim nastupom ne napravi neki "krivi korak".

Koliko se društvo mijenja i koliko se stvari u tom smislu poboljšalo najbolje znaju upravo oni. Ali ono što može pomoći u odnosu prema ljudima i sportašima s hendikepom je polazak od činjenice da svatko od nas nakon samo jednog trenutka nepažnje ili nesreće može prijeći "na drugu stranu".

Tim sportašima, tim hrabrim ljudima koji u svaku sportsku i životnu prepreku ulaze s osmijehom na licu, stoga dugujemo barem onaj minimum koji svatko od nas može dati. Da ih ne gledamo kao sportaše s invaliditetom, nego najprije kao - sportaše. I to upravo onakve kakve je olimpijski pokret zamislio - sportaše koji uživaju u natjecanju, druženju, smijehu i zabavi na sportskim borilištima. Sportaše za koje ste sigurni da će uvijek dati svoj maksimum i bez nedozvoljenih stimulansa i uvijek biti zadovoljni, bez obzira na kojem mjestu završili.

Kad čovjek gleda Mihovila Španju, Anu Sršen, Vedrana Lozanova, Mariju Iveković, Zorana Križanca, Josipa Slivara..., ne vidi invalida. Vidi - šampiona. Vidi sportaša koji ponosno razvija zastavu Republike Hrvatske diljem svijeta.

Sportaši s invaliditetom mogu nam svima biti vječna inspiracija i uvijek im moramo biti zahvalni što iz dana u dan svijetu pokazuju kolika je uistinu snaga ljudskog srca i koji je pravi smisao riječi "Ne odustajem!" Oni ne traže ni sažaljenje, ni novac, ni neke velike, nerealne stvari. Tek pljesak, priznanje za svoj trud, poštovanje za kojeg su se izborili i podršku za nove izazove koji stoje pred njima. I životne i sportske. Toliko im svi možemo, ali i moramo dati.