Kovači naše sreće

Bilo kakva priča o braći Kovač teško može proći bez zrnca patetike i neizbježnog "svim srcem za Hrvatsku". Toliko puta su obojica pokazala da im je hrvatski dres iznad svega, toliko su puta za reprezentaciju "ginuli" i ozlijeđeni i umorni i bolesni, da su srca svih navijača "kreditirali" za sva vremena.

Iako su i oni "druga generacija" hrvatskih iseljenika, kao i "Švicarac" Ivan Rakitić, kod njih nikad nije postojala dvojba igranja za Hrvatsku ili Njemačku. "Nijemci su me zvali, ali to za mene nikad nije bila opcija. Samo Hrvatska", kratko i jasno objasnio je Niko.

Njihova najava da karijeru žele okončati u Hrvatskoj i to dok još mogu našem nogometu dati novu dimenziju, stavila je dodatnu "crticu" u spomenar njihovih zasluga. Iako Roberta samo još potpis dijeli od Dinama, a Niko je realno prilično daleko od Hajduka, sama njihova inicijativa "razdrmala" je situaciju u domaćem nogometu.

Njihov dolazak u HNL bio bi nešto najbolje što se našem klupskom nogometu dogodilo od samostalnosti. Nije nikakvo pretjerivanje, jer ugled i značaj kojeg obojica imaju i u hrvatskom, ali i u europskom nogometu, donijeli bi našim najjačim klubovima nešto što su posljednjih sezona izgubili. Poštovanje i ugled na inozemnom planu.

Malo je osoba koje kod nas imaju takav nedirnuti autoritet, kakav imaju kapetan reprezentacije i jedan od najboljih svjetskih stopera u posljednjih nekoliko godina. Usuđujem se reći i da bi njihovo "raspoređivanje" na dva suprotna kraja naše zemlje još više pridonijela u psihološkom, nego igračkom smislu. Napose u smirivanju nesportskih tenzija, a jačanju sportskog rivaliteta između Hajduka i Dinama.

Robert će u Dinamu biti ključna figura odgajanja mnoštva mladih igrača koji kucaju na vrata reprezentacije, a uz Dinamo i hrvatski nogomet, najviše bi mogao profitirati Gordon Schildenfeld, koji bi uz takav autoritet kakav ima Robert Kovač, uskoro mogao stasati u njegovog legitimnog nasljednika u reprezentativnoj majici.

Ništa manje ne bi profitirao ni Hajduk, kojemu očajnički nedostaje vođa, gazda na terenu i izvan njega, koji momčadi uvijek daje dimenziju više, tjera na maksimalan angažman. Niko je upravo tip igrača kakav to podneblje traži, cijeni i želi. Autoritet koji radi od prve do zadnje minute, igrač koji ne dozvoljava nedisciplinu, ne trpi nerad i bezuvjetno stoji iza svakog svog suigrača.

Niko je ipak još uvijek prilično daleko od Hajduka, jer u Red Bull Salzburgu jako dobro znaju da bez obzira koliko novca imaš (a oni ga imaju), igrača kao što je Niko Kovač na svjetskom tržištu ima jako malo. Zato će Hajdukovi navijači morati još malo pričekati da vide hoće li gradom pod Marjanom nakon dvije godine zavladati još jedna "Nikomanija".

Bez obzira hoće li sve završiti idealno, a braća naredne sezone puniti tribine stadiona diljem Hrvatske, sama njihova želja da umjesto europskih ponuda kojima obojica raspolažu, obuku dresove hrvatskih klubova, napravila je veliku promociju za našu ligu i otvorila vrata klubovima da pokušaju ugrabiti još neku veliko ime.

Niko i Robert Kovač nikad od hrvatskog nogometa nisu ništa tražili, a dali su mu jako puno. Budemo li ih naredne sezone gledali u dresovima najjačih hrvatskih klubova, bit će to godina "za prste lizati". Plaća? Koliko god zatraže - zaslužili su. Neke se stvari ne mogu platiti novcem.