Devet od deset

Igor Štimac javnosti je ponudio koncept od deset točaka za put ozdravljenja hrvatskog klupskog nogometa. Iako njegov mandat na čelu Udruge prvoligaša traje dvije godine, Štimac je ponudio ambiciozan plan koji bi se tijekom tog perioda zapravo tek trebao uhodavati. Drugim riječima - već danas je postavio temelje svog novog mandata.

Ništa loše, niti neuobičajeno. Štoviše, pokrene li novi predsjednik svojim idejama i ljudima kojima je okružen, pravilan razvoj hrvatskog klupskog nogometa, tko će mu uopće htjeti osporiti da pozitivne stvari kreira i naredne dvije godine? Svima nam je u prvom planu interes hrvatskog nogometa, zar ne? Ili sam ipak malo prenaivan?

Devet od deset točaka koje je prezentirao Štimac u svom nastupnom govoru pred čelnicima HNS-a, s pravom se mogu okarakterizirati kao dobar početak i dobra zamisao. Rad s navijačima, povratak gledatelja, medijsko praćenje, internetske prezentacije, mobilne komunikacije, dvoransko prvenstvo, kampovi mladih, odnos Udruge i Vlade, posebne akcije. Sve ima smisla, sve zahtjeva doradu i poboljšanje.

No, deseti prijedlog ima toliku moć da sve navedeno baca ne u drugi, nego u treći plan. Proširenje lige, naravno. Svih devet pozitivnih prijedloga ujedinjeni ne mogu napraviti toliko dobroga, koliko će štete donijeti eventualno novo ligaško raspršivanje.

Nećemo niti ulaziti u pitanje kako tako ozbiljna stvar kao što je proširivanje lige može biti navedena u istom rangu s primjerice slanjem rezultata utakmica na mobitele zainteresiranih. Samo ćemo još jednom izraziti žaljenje što se jedna tako važna tema pokušava progurati "na mala vrata", čak i kršenjem zakonskih regulativa, bez ijednog jedinog logičnog argumenta osim onih nekoliko za koje je svakom pravom navijaču teže odlučiti bi li im se smijao ili bi zbog njih plakao.

Još je više šteta što Igor Štimac očito ne vidi da sve dobre prijedloge koje je iznio zasjenjuje i podriva taj jedan besmisleni. Zašto se novi predsjednik Udruge nije odlučio svoju sposobnost mijenjanja i sve novosti koje želi provesti najprije testirati na prvenstvu s manje klubova? Tko mu smeta da sve navedene prijedloge razvija i bez proširenja lige? Ako zaista uspije u svom naumu, ligi donese napredak i konkretne rezultate, u međuvremenu stvori dovoljno klubova koji zadovoljavaju kriterije za prvoligaško društvo, time bi najlakše dokazao svoju sposobnost.

Konačno - svojim konkretnim djelima stekao bi povjerenje ljudi koje danas zbog inzistiranja na Ligi 16 ni približno nema. Zar su ljudi glupi? Zar mišljenje navijača i stručnjaka koji su se šokirali idejom proširenja lige zaista nema nikakvog značaja? Zar je zaista pravi put ozdravljenju našeg klupskog nogometa Ligu 16 prisilno nametnuti, iako je ogromna većina navijača i stručnjaka protiv nje?

Devet Štimčevih točaka zaista su dobra polazišna osnova za promjene koje su našem klupskom nogometu neophodne. No, umjesto nametanja proširenja koje ne želi nitko osim nesposobnih klubova i njihovih lažno ambicioznih predstavnika, moglo se na dnevni red staviti primjerice i uređenje odnosa menadžer - klub, inzistirati na određenom broju mladih igrača u prijavnici za svaku utakmicu, pa čak i inzistirati na financijskoj garanciji svakog kluba za nastupanje u 1. HNL.

No, onda se prilično lako dođe do novog ključnog pitanja. Koja je prava definicija interesa kojeg bi trebala zadovoljavati 1. HNL? Jesu li to pravi klubovi, navijači i kvaliteta koja nas vodi u sposobnost konkuriranja u Europi ili su to menadžeri, lažna kvantiteta i tobožnja proizvodnja nogometaša koji bi trebali nicati kao gljive poslije kiše "čim se Ligom 16 doskoči stresu"?

Ako je poanta Lige 16 "nestresno stvaranje igrača" (makar još uvijek čekamo barem jedan suvisli argument koji će poduprijeti tu tezu), na uštrb zanimljivog, uzbudljivog i gledljivog prvenstva s manje klubova, koji je onda uopće smisao igranja lige? Jednostavno ukinimo prvenstvo, a otvorimo nogometne kampove, škole ili tržnice u kojima će se stvarati "sirovina" za daljnje korištenje i donošenje zarade brojnim "suvlasnicima i preprodavačima".