Svačiji i ničiji

Samo dva mjeseca bila su potrebna da se pompozni "novi projekt" Hajdukova predsjednika Branka Grgića sruši gore nego kuće u zagrebačkoj Kupskoj ulici. Dok je sunce žestoko pržilo splitske ulice, stvari su izgledale optimistično. Klupski trezor je napunjen, sponzori su se tukli za svaki reklamni pano oko terena, navijači za svaku ulaznicu, u klub su vraćene klupske legende, momčad je pojačana skupim i zvučnim internacionalcima.

Rana jesen umjesto rezultatske "jematve" i nazdravljanja mladim vinom, donijela je konačno rastrježnjenje. I surovu istinu kako novac bez sustava ne znači ništa. Istinu koju je s nešto malo više potrošenih milijuna spoznao i Roman Abramovič.

Branko Grgić svojim je snažnim političkim i gospodarskim vezama "stvarao" novce koje će njegov nasljednik, ma kako se zvao, vrlo teško moći pratiti. To Grgiću nitko ne može osporiti, on je vrlo vješto plivao u vodama koje su valjda jedine mogle osigurati nekakvu financijsku stabilnost klubu koji je istovremeno "i svačiji i ničiji".

Međutim, Hajdukov je predsjednik upao u zamku egoizma i samodopadnosti. Umjesto da svoje snažno zaleđe iskoristi za stvaranje snažnog i jasnog sustava dugotrajne stabilnosti i napretka kluba, iz godine u godinu najviše je ojačavao svoj autokratski princip vladanja, u kojemu su svi bili "potrošna roba". Svi, osim njega samog.

Jedina Grgićeva konstanta u vođenju kluba bila je - improvizacija. Iz sezone u sezonu radilo se samo za neki kratkoročan cilj, za poneki naslov prvaka i kratkotrajnu radost prije nekog užasnog, uglavnom europskog razočaranja.

Koliko li je samo trenera i igrača prošlo kroz Hajduk u njegovoj sedmogodišnjoj vladavini, brojka je debelo troznamenkasta. Sve ono što je dolazilo, prolazilo i još uvijek dolazi sa svih strana Hrvatske i svijeta u Hajduk, najbolji je pokazatelj koliko u Hajduku ne postoji ni sustav, ni plan, ni strategija razvoja.

Grgić možda nije dovodio sve te igrače, ali je osiguravao novce za njihove plaće, plaćao one koji su ih dovodili i dozvolio da sastav Hajdukove svlačionice i momčadi kreiraju razni menadžeri, "prijatelji" ili "osobni asistenti". Gole i surove činjenice govore da se Hajduk upravo u vrijeme Grgićeve vladavine pretvorio u klub kojeg su mnogi znani i neznani koristili za svakakve privatne interese.

Istovremeno, klub koji je uvijek davao okosnicu svih državnih selekcija, u tom periodu praktično nije stvorio ni jedno pravo, veliko ime. Darijo Srna posljednji je izdanak Hajdukove škole koji igra značajnu ulogu u hrvatskoj reprezentaciji. Iza njega nastala je ogromna, u hrvatskim razmjerima nevjerojatna crna rupa, koju su godinama zajedničkim snagama nesmiljeno kopali klupska improvizacija i promašeno trošenje sredstava i vremena na "privremene zakrpe".

Težak period je pred Hajdukom, a jedini izlaz je zakonita i do zadnjeg detalja transparentna pretvorba kluba, koja će jasno definirati vlasništvo, upravljačke strukture, kapital i ciljeve klupske organizacije. Pred Hajdukom je doslovno zadnji vlak, prigoda u kojoj se jednostavno ne smije pogriješiti. Ako se taj posao ne obavi potpuno ispravno, stručno i javno - Hajduku prijeti teška i neizvjesna budućnost. Puno gora od i mučne sadašnjosti.