Duhovi u glavama

Reprezentacija je izgubila, a Slaven Bilić i dalje ostao "heroj nacije". Iako je na "dežurne izbornike" i ovaj poraz djelovao kao kiša na gljive, Bilićeva karizma ostala je nedirnuta. Nismo budale, makar nas mnogi nastoje vući za nos. Jedan poraz ne čini gubitnika, kao što ni jedna pobjeda ne definira šampiona.

Postoji tisuću i jedan faktor koji bi mogao objasniti zašto i kako je došlo do tako uvjerljivog poraza od Nizozemaca, ali mnogima je onaj "jedan" bio najbitniji. Duhovi su opet kročili poljudskim stadionom od 20:30 do 22:30 u srijedu 6. veljače i spriječili hrvatsku nogometnu reprezentaciju da tu konačno pobijedi. Niste ih vidjeli? Pa naravno da niste, kad su duhovi. Ali ne bojte se, ima onih koji jesu i koji će vam ih rado opisati i pojasniti.

Tako su prve duhove neki vidjeli u obliku sporadičnih zvižduka Dinamovcu Modriću na predstavljanju naših igrača. Međutim, nisu objasnili maksimirske zvižduke Kranjčaru ili pak poljudski pljesak tom istom Modriću i bivšem Dinamovcu Ćorluki za svaki dobar potez i borbeni start. Ili prave ovacije Eduardu da Silvi prigodom izlaska s travnjaka kod rezultata 0:2.

Duhovi su se pojavili i u ponekom zvužduku s tribina nakon loše odigrane lopte ili krivo zamišljene akcije, ali to opet ne objašnjava poziv igračima "dođite ovamo" na kraju ili činjenicu da je 30.000 ljudi platilo ulaznicu i došlo gledati te kojima su se usudili uputiti poneki zvižduk? Ili zašto je 1.000 njih dan prije na treningu pozdravljalo svaki vrhunski potez Olića, Kranjčara, Da Silve, Modrića, Rakitića, Kovača...

Duhove su neki vidjeli u ružnom skandiranju dijela navijača Vlatku Markoviću, ali sebi dopuštaju kritiziranje istoga? Duhovi su se pojavili i u obliku dvaput u devedeset minuta upućenog (glupog i nepotrebnog) klubaškog "pozdrava" između Torcide i BBB-a, ali "duhovski argument" pobija činjenica da su diljem tribina (pa čak i na Torcidinom sjeveru) bili smješteni navijači iz svih krajeva Hrvatske, čak i iz Zagreba i da nije došlo ni do jednog jedinog incidenta? Da su svoje zastave diljem Poljuda razvili navijači Cibalije, Rijeke, Istre... i navijali zajedno s "domaćinima" bez ikakvih problema i da su svi zajedno na kraju tugovali i komentirali lošu izvedbu naših?

Duhovi su se pojavili i u nagađanju o "praznovjerju igrača i stožera koji neće tako lako opet odabrati Poljud", ali opet - kako onda objasniti izjave cijelog stručnog stožera na čelu s izbornikom Bilićem kako bi "s ovakvom igrom izgubili i u Zagrebu i u Temišvaru" i jasne i nedvojbene rečenice Ćorluke, Srne, Šimića, Rakitića, Petrića, Nike Kovača, Pletikose - kako žele opet igrati u Splitu i žele konačno tu i pobijediti?

Čini se da su "duhove" vidjeli uglavnom oni koji zbog komfora svoje guzice ne žele na put u Hrvatskoj dalje od zadnje stanice ZET-a. Za razliku od njih, Split nije daleko ni puno siromašnijim navijačima koji su tisućama kilometara udaljeni. Uvijek sjajnim Vinkovčanima ni više od 1.500 kilometara nije bilo previše, a svih 90 minuta nisu stajali s navijanjem.

Uspoređivati atmosferu na Maksimiru i na Poljudu potpuno je promašeno. Ta dva stadiona nikad nisu imala istu atmoferu, niti isti tip navijača. Što se reprezentacije tiče, Maksimir je svih ovih godina jednostavno saživio s reprezentacijom, za što Poljudu nije dana šansa. U Splitu i uopće Dalmaciji miješaju se emocije, od ideja o bojkotu zbog dugogodišnjeg zanemarivanja, do bezuvjetne podrške reprezentaciji bez obzira i na tu sramotu. Koja je opcija snažnija i koja je opcija pobijedila u utakmici s Nizozemskom najbolje pokazuju pune tribine i na utakmici i na treningu.

Ali tu opciju treba "hraniti", Dalmacija samo želi povjerenje i poštenje. HNS je imao šansu napraviti prvi veliki korak prema "pomirbi" da je odmah nakon poraza od Nizozemaca jasno i nedvosmisleno objavio kako će se utakmice protiv Kazahstana i Engleske sigurno igrati u Splitu. Time bi pokazao da jednako brine i o gotovo milijun hrvatskih navijača u Dalmaciji i Hercegovini, ali i djelom potvrdio svoje deklarativno izrečene pohvale i zahvale organizatoru, organizaciji i navijačima. A i Maksimir bi se do tada mogao i morao početi završavati, da se konačno više ne moramo sramiti pred gostima.

Nije istina da Split želi samo najveće. Svima je jasno da je Zagreb glavni hrvatski grad i da zaslužuje biti "centrala" reprezentacije, ali desetljeće zanemarivanja dovelo je do prkosnog, dobro poznatog dalmatinskog "dišpetnog" stava kojim se ne žele "mrvice koje padnu sa stola".

Da je HNS dosad imao pravilan stav prema Poljudu, nikome ne bi palo na pamet "birati" protivnike. U Splitu bi se istim žarom dočekivala Bjelorusija ili Andora, kao i Brazil ili Nizozemska. Dvaput po 30.000 gledatelja pratilo je Hrvatsku u dvije posljednje utakmice na Poljudu. Gdje ih je u Hrvatskoj bilo toliko u prijateljskim susretima? Veliki protivnici? Imao je i Maksimir i Italiju (13.000) i Njemačku (7.000) i Francusku (8.000), pa su opet tribine zjapile prazne.

Trebalo je biti uz reprezentaciju tih nekoliko splitskih dana da bi se shvatilo koliko ljudi koji nisu u mogućnosti uživo pratiti reprezentaciju u Maksimiru ili diljem Europe vole tu reprezentaciju i žive za nju. I koliko im je značio makar kratkotrajni boravak među njima. Trebalo je vidjeti koliko se klinaca "zalijepilo" za Da Silvu, Petrića, Rakitića na šetnji Bačvicama, trebalo je čuti pljesak potezima na treningu, trebalo je vidjeti poštovanje u očima onih koji su ih pratili pogledom dok su izlazili iz autobusa ili ispijali kavu na terasi hotela.

A razni duhovi i ćukovi koji posljednjih dana potiču averzije prema Splitu i Poljudu, dijele Hrvatsku na "sjevernu i južnu", a navijače reprezentacije na "Hajdukovce i Dinamovce", nalaze se samo u glavama nekih kojima je hrvatska reprezentacija najmanje bitna.