Packe

Slavenov trenutak istine

Tomislav Pacak • četvrtak, 05.06.2008.

Do nedjelje će imati apsolutnu potporu. Međutim, pravedno ili ne, Slaven Bilić od toga će dana biti podložan kritikama, čeka ga pritisak kakav još kao trener nije doživio. Još tri dana izbornika dijele od najvećeg ispita karijere, na kojem su pala tri prethodnika, sve trofejni i iskusni treneri...

Jozić, Barić i Kranjčar. Što god netko mislio o njima, uz Ivića i neponovljivog Blaževića, to su vodeća imena hrvatskog trenerskog svijeta proteklih 20 godina. I iako je Slaven Bilić postao veći miljenik nacije no što su ovi ikada bili, a za to postoji niz razloga - vedrija igra reprezentacije, mladost, entuzijazam, moderni pristup - jednu bitnu stvar sadašnji izbornik dijeli s prethodnicima. Svi su, naime, imali apsolutnu podršku kroz kvalifikacije (osim donekle Barića), svi su na veliko natjecanje ispraćeni s dosta optimizma i, isto tako, svi su se s tih velikih natjecanja vratili spuštenog pogleda.

Svi su pali na ispitu koji je pred Bilićem. Zbog milijuna razloga koje su stručnjaci i "stručnjaci" nudili nakon Japana, Portugala i Njemačke, Hrvatska je na tim natjecanjima razočarala. Igrom, borbom, fizičkom, prihičkom, taktičkom pripremom, i prije svega, rezultatom. Čak je i jedina pobjeda u tih devet nastupa, ona protiv Italije, stigla uz popriličnu dozu sreće i sudačke pomoći.

Što god mislio o povremenom pisanju ponekih medija, Slaven Bilić do sada je živio u medijskom raju. Svaki dobar potez dizan je u nebesa, svaki eventualno upitan - sakriven je među lovorikama. Da se razumijemo - zasluženo.

Kredit zaslužen pobjedama nad Engleskom i uvjerljivim plasmanom na EP osigurao je izborniku mir uoči Eura, pa ni na blijede ovogodišnje partije nitko nije posebno oštrio pera. Međutim, Euro donosi jednu novu dimenziju za Bilića.

Od početnog udarca protiv Austrije, svaki potez Bilićevih izabranika bit će pod posebnim povećalom stotina novinara i - cijele nacije. Svaka zamjena, svako krivo dodavanje, svaka Bilićeva izjava - sve sada postaje podložno kritici jer onaj zasluženi kredit svi će zaboraviti. Hrvatska, nažalost, plasman na velika natjecanja smatra "normalnim" iako ga svi prvo nazovu "uspjehom", a ono što od reprezentacije zaista želi jest - ponavljanje magije iz '98. ili barem '96.

Ni Brazil ne igra uvijek, pa čak ni često, savršeno. A Hrvatska - nije Brazil. Zbog toga zaista nije teško naći utakmice u kojima Hrvatska pod Bilićem nije djelovala savršeno. Protiv Rusa u Zagrebu zakazao je napad, u Izraelu je puštala obrana, protiv Makedonije se doma namučismo, u Skopju izgubismo, čak smo i Izraelce kod kuće jedva svladali. O prijateljskim utakmicama nećemo - jer nikad nisu bile pravo mjerilo.

Sve to uopće nije kritika Biliću, barem ne bi trebala biti. I Manchester United se muči s Wiganom, i Brazil se muči s Ekvadorom, kako se ne bi Hrvatska mučila s Rusijom. Činjenica da smo mi tu tešku grupu prošli praktički neokrznuti, s dva briljantna nastupa protiv Engleza, govori samo u prilog Slavenu, a ne protiv njega.

Međutim, ne bude li u Beču i Klagenfurtu sve išlo po željama nacije, ne brinite - bit će onih koji će i u uspjehu - a plasman na Euro to jest - tražiti mane i slabosti koje su "već tada upućivale da neće biti dobro". Bit će, nema sumnje, i onih koji će konstatirati kako se "već u prijateljskim ogledima sve vidjelo", bit će zazivanja Križanca i Mandžukića i tko zna koga.

A krene li sve kako želimo, isti će govoriti kako "prijateljski ogledi nisu bitni", kako je Bilić pokazao da zna koga treba odabrati, kako je Hrvatska samo nastavila sjajan put iz kvalifikacija.

A za tako različita mišljenja presudna može biti jedna pogreška nekog stopera, jedna promašeni jedanaesterac, jedna stativa ili jedna krivo odbijena lopta. Sitnica na koju Bilić - ne može utjecati.

Vraćamo se tako na priču o pravednome i nepravednome. Najgore je to što će se Biliću suditi nepravedno, kako god bilo. Ako bude dobro, nitko neće tražiti slabosti već će se umirati u hvalospjevima, ako, pak, bude loše - svi će zaboraviti dobre stvari.

Svijet nije crno-bijeli. Hrvatska sigurno neće proći kroz cijeli turnir gazeći protivnike s 3:0, a isto tako, neće izgubiti tri utakmice tim rezultatom. U moru izrazitih optimista i pesimista, kakvih je kod nas najviše, realnost je najbolje potražiti kod nekoga tko nije Hrvat.

A taj će najčešće reći - Hrvatska je s Njemačkom izgledan kandidat za drugi krug, a tamo ionako pravila nema. Možemo štošta, možemo i do finala, a možemo i izgubiti od Portugala, Češke ili Švicarske u četvrtfinalu. Zbog čega bismo bili favoriti u takvom susretu?

Sreća nam je podarila dobru skupinu, s naslabijom reprezentacijom na Euru (no koja kao domaćin nije bezopasna) i Poljskom za koju znamo da - nije kvalitetnija. Tu su još i Nijemci, koji nam u teoriji "leže".

Na Biliću je protekla dva tjedna ležala odgovornost da momčad pripremi na "londonsku razinu", uz dodatak da bez Eduarda ne može biti isto. Ako uspije u tome, Bilić bez obzira na rezultat zaslužuje pohvale, jer (puno) bolje od onoga na Wembleyju ova momčad ne može.

Time bi Bilić nadmašio prethodnike koji nisu na velikom natjecanju uspjeli reprizirati najbolje predstave iz kvalifikacija. A sigurni smo da bi igra s Wembleyja bila dovoljna za prolaz u drugi krug, što je rezultat koji Biliću garantira mir i nakon Eura. Može li Slaven u tome uspjeti?

Prema svemu što je do sada pokazao, zajedno sa stručnim stožerom i cijelom ekipom, MOŽE! A uz tisuće navijača u Austriji i milijune kockastih srca u Hrvatskoj, ne samo da može, nego i MORA!

Sretno HRVATSKA!

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

Sadržaj se nastavlja
Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!