Acta est fabula

Nije ova kolumna mjesto za dubokoumne analize tko je i zašto pogriješio protiv Turske, pa takve nemojte ni očekivati. For the record, ne mislim da je poraz stvar nesreće niti nečije pogreške na kraju - lopta mu (Turčinu) je sjela i što sad. Šimunić je dobio 99.9 posto zračnih duela, dobio je u principu i ovaj, ali se lopta krivo odbila. Robert Kovač odigrao je izvrsno ovaj Euro, ali u tom trenutku blok je bio centimetar-dva krivo postavljen. Hrvatska je utakmicu trebala dobiti prije tog gola, prije produžetaka, jer je očigledno bolja momčad. Nismo uspjeli, a da li nije bilo sreće, muda ili nečeg trećeg - svatko će vidjeti po svom.

Prilika je bila ogromna - fantastičan ždrijeb od skupine do četvrtfinala, odlična momčad, izvrsna atmosfera, briljantni navijači, pravi trener. Nažalost, bez obzira što je veliki dio ove momčadi mlad, pa perspektiva izgleda dobro, ovakve prilike za zemlju poput Hrvatske ne dolaze često. Uvjerili smo se u to u dugih proteklih 10 godina. Ne pozivam, jasno, time na pesimizam već pokušavam objasniti zašto je toliko boljelo. Em katastrofalan scenarij, em blizina Prvenstva za navijače, em protivnik od kojeg smo bolji, em je sve izgledalo perfektno što se momčadi tiče. Kad sve zbrojite, žal i bol na Ernst Happelu bila je nikad veća što se našeg nogometa tiče.

Mi Sportnetovci za poraz krivimo - Uefu i vrijeme. Naime, reprezentacija je imala stopostotan učinak do sada kada smo zajedno sjedili Bernard i ja, da bi nas za ovu utakmicu Uefini administratori razdvojili, što nam se činilo kao loš znak. K tome, na službenom treningu dan prije utakmice i na Wembleyju, i na sve tri utakmice u skupini, padala je kiša. Pogađate, dan prije Turske nije bilo ni oblačka.

Igra je dovršena. Hrvatska je ispala i tu činjenicu ne mogu promijeniti, pa sam protekla dva dana potrošio u traženju razloga za bolje raspoloženje. Primijetili ste (tj. utvaram si da ste primijetili) da protekla tri dana nije bilo Dicte. Nisam u štrajku, već me od popriličnog broja kilometara, promjena vremena i tko zna čega još od četvrtka muči temperatura popraćena gubitkom glasa (zbog čega dosta ljudi u press centru misli da sam opak neki navijač). Svemu tome nije pomoglo 150 stupnjeva koliko je otprilike iznosila temperatura pod krovom Ernst Happela u petak.

Plakati nad sudbinom Hrvatske nije imalo smisla. Kad sam već bio u Beču, iskoristio sam priliku bolje upoznati glavni austrijski grad, a zahvaljujući sjajnim domaćinima, Cécile i Thomasu, upoznao sam Wien bolje nego ikada do sada.

Beč je definitivno prvi grad ovog Eura po svemu, pa tako i po onome što omogućuje navijačima. Najveća bečka fan zona ujedno je i daleko najbolja na Euru, a ne zaostaju previše ni one manje. Uz te fan zone, Bečani su organizirali još nekoliko mjesta gdje možete gledati utakmice na velikim ekranima, pa sam tako subotnju večer proveo na Swiss Beach po prvi puta na ovom Euru gledajući u miru jednu utakmicu. Posrećilo mi se (ako zanemarim nedostatak crvene boje na ekranu), Nizozemska - Rusija bila je fantastična utakmica. Veliki sam ljubitelj nizozemskog nogometa i obično se žalim kako mi Tulipani nepravedno ispadnu, ali Rusi su ih uništili, pregazili, nadigrali, kako god želite. Btw, može li netko konačno Hiddinku dati nekakvu plaketu da je službeno najbolji trener na svijetu? Južna Koreja, Australija (sjetite se, držali su u šahu kasnije svjetske prvake Talijane), Rusija... Sve su to trenerska remek-djela.

Tom utakmicom Euro je za mene završio, bilo je vrijeme za povratak doma. Nema Hrvata, nema ni Dicti (u daljini se čuje uzvik oduševljenja). Bilo je fantastično i teško ponovljivo ubrzo, posebno s obzirom na lokacije predstojećih velikih natjecanja. No, moram reći da je "kod kuće ipak najljepše". Trenutno ovom pišem u Zidanom Mostu, a paralelno na laptopu tražim Vraćam se Zagrebe tebi...". E da, prije nego zaboravim, još dva pozdrava - Marinu i Klokanu, našem dizajnersko-programskom dvojcu bez kojeg bi ove tekstove čitali na onom ružnom starom siteu.

Dicta je bila pokušaj da vam približim kako je Euro izgledao iz perspektive putujućeg novinara, ali istodobno i navijača. Ne mislim pritom (samo) na nogomet, nego na gradove, na organizaciju, na navijače i navijačice; nadam se da mi je to barem donekle uspjelo.

Posjetio sam sve gradove domaćine, vidio sve Fan Zone, bio na sedam utakmica i pet stadiona, vidio izbliza većinu navijačkih skupina i pritom prešao oko sedam, možda i osam tisuća kilometara i napisao 30-ak tisuća riječi. U najvećem broju slučajeva, vjerni suputnik i pouzdani vozač bio mi je Davor koji je ispucao nekoliko tisuća fotki.

Sve to nisam napisao kako bi se žalili ili hvalili ili nešto treće, već da znate da smo se - potrudili. Pokušali smo doživjeti Euro izbliza i onda to prenijeti čitateljima kroz tekstove i fotografije. Nadam se da smo uspjeli...

Hm, izgleda da ipak nemam Vraćam se Zagrebe tebi. Ništa, po zilijunti put - BIJELO CRVENAAAA, POLJA HRVATSKAAA...