Moralni čin ili izdaja?

Goran Vučević imao je ono što je malo trenera u 18 godina HNL-a osjetilo. Podršku sva četiri važna parametra: uprave, navijača, igrača i novinara. Iako rezultati nisu bili u skladu sa željama i ambicijama splitskog kluba, ni jedan pogrdan glas prema njemu nije upućen ni s tribina, ni s drugog kata gdje obitavaju čelni ljudi splitskog kluba.

Njegov odlazak nakon poraza u Zadru najlakše je protumačiti kao moralni čin zapovjedne odgovornosti. I kao takav zaslužujuje pljesak i palac gore, jer smo živi svjedoci društva u kojemu nitko za ništa ne osjeća odgovornost. Vučević je pokazao da je čovjek koji ima taj osjećaj.

S druge strane, njegova neopoziva ostavka bez davanja prava glasa upravi kluba od koje je imao apsolutnu potporu, ne može se baš protumačiti kao akt "bezgranične ljubavi prema klubu", koju proklamiraju mnogi "Hajdukovi vojnici". Jer Vučević je u ovoj situaciji odlučio zaštititi sebe, bez razmišljanja o tome koliko će njegov odlazak uzdrmati ili oštetiti klub u osjetljivom periodu završnice jesenske sezone i završnice klupskog preoblikovanja. Posredno je, prema njegovim riječima, želio zaštititi i svoju momčad. No, je li je baš zaštitio?

I najpovršnijem promatraču je jasno da je njegov odlazak uvjetovan isključivo razočaranjem u mogućnosti igrača koje je trenirao zadnjih pet mjeseci. A vjerojatno i razočaranjem u karakter dijela njih. Iskreno je prisnažio da nije imao pritiska s nijedne druge strane, što je zaista istina. Kako to onda njegova ostavka štiti interese tih igrača? Zar ih svojim neopozivim odlaskom nije najotvorenije i najjasnije prokazao i "pljunuo" na njihov rad? Što je, ruku na srce, većina njih i zaslužila jer je zalutala u Hajdukovu svlačionicu.

Je li Vučević svojom neopozivom ostavkom zapravo izdao sve one koji su vjerovali u njega, njegov rad i potencijal i davali mu puno veći kredit nego što je njegova dotad siromašna trenerska biografija zasluživala? Ako je opće suglasje sva četiri spomenuta parametra bilo da treba izdržati ovu sezonu konačno s istim trenerom i istim sustavom rada, makar i uz posrtaje i probleme, je li Vučević svojim odlaskom pregazio "tiho obećanje" koje je lebdilo nad Poljudom zadnjih mjeseci? "Nema stresova. Idemo korak po korak. Krpati rupu po rupu".

Svima je jasno da je Vučević griješio. Da je svoj "trenerski kruh" pekao u ustanovi koja bi trebala servirati samo "gotova jela". Ali svejedno - svi su ga odlučili trpjeti. Čekati. Izvan svlačionice imao je potporu i tapšanje po ramenu nakon svakog dobrog ili lošeg poteza. Nitko od njega nije očekivao čuda, jer je velikoj većini jasno da Hajduk u svojoj svlačionici nema momčad s kojom može čuda ostvarivati. Ako su i uprava i navijači odlučili "pregristi" ovu sezonu u interesu dugoročne politike kluba, je li Vučević svjestan da je svojim naprasitim odlaskom pokopao i posljednju nit povjerenja koju je prosječan navijač Hajduka imao u proces dugoročnog i sustavnog rada kluba koji je u zadnjem desetljeću bio poznat po svemu osim po tomu?

Da, još jednom moram istaknuti da poštujem odgovornost koju je Vučević osjetio zbog loših rezultata. Ali čini mi se da bi puno snažniji moralni čin u ovom slučaju bio da je nakon Zadra javno ponudio svoj mandat na raspolaganje čelnicima kluba i prepustio njima odluku glede toga što je za Hajduk u ovom trenutku najbolje. Dugoročni projekt sa svim manama koje imaju i Vučević i njegovi igrači ili nova kratkoročna rješenja za "krpanje rupa". To je odluka koju bi trebao donijeti netko drugi, a ne trener.

Što Vučević ostavlja u nasljeđe svom sljedniku? Demoraliziranu momčad upitne kvalitete, za koju je već najavljeno da će na zimu pretpjeti "kvalitativnu popunu". Ako je Vučević znao (a najavili su to i novi klupski dioničari) da će ga na zimskim pripremama dočekati bolja i kvalitetnija momčad, zar nije bilo logičnije da je drugačije riješio ovu situaciju i našao načina da i dalje ostane za kormilom kluba u kojem uživa apsolutnu podršku?

Na koncu - izgubili su svi. Hajduk po tko zna koji put opet mora krenuti ispočetka, igrači su svojim nezalaganjem izgubili bezuvjetnu potporu s tribina, a nove ostavke i kadrovska lutanja narušila su dobru atmosferu koja je stvorena oko kluba. Izgubio je hrvatski nogomet jer je još jedan mladi i nadareni strateg tako brzo potrošen. Izgubit će i momčad koja je imala privilegiju da s njom svaki dan radi nekoliko Hajdukovih legendi, koje su se potpuno posvetile njihovom napredovanju i koje klub nikako ne smije izgubiti.

Međutim, dojam je da je najviše u cijeloj priči izgubio baš Vučević. Mlad i pristojan čovjek i metodičan trener od kojega su svi puno očekivali i kojeg su svi željeli "čekati", odlaskom je iza sebe ostavio dojam trenera koji lako odustaje i nema povjerenja u svoje trenerske sposobnosti. I koji, nažalost, očito (još) nije dorastao zadatku za kojeg smo svi htjeli vjerovati da jest.