Šuplja regionalna priča

Rukometaši nisu uspjeli, a vaterpolisti su jako dobro proučili sve pogreške koje su učinili košarkaši i našli formulu koja (zasad) zadovoljava interese tog našeg trofejnog sporta. Jesu li na redu nogometaši?

Košarkaši su prvi "probili led" stvaranje regionalnog natjecanja. Prava formula do danas nije pronađena, ali je s druge strane ta liga do kraja devastirala hrvatsku klupsku košarku i ostavila je na samo četiri ozbiljna kluba. Sve ispod toga svedeno je na neravnopravno "haklanje". Iako je bilo pokušaja (primjerice iz Cedevite i Šibenika) da se kompetitivno približe Ciboni, Splitu, Zagrebu i Zadru, jednostavno za to nisu imali šanse.

Odavno je već jasno koliko je šuplja inicijalna priča o tome kako će se "ostali klubovi kroz A-1 ligu pripremati u društvu sebi ravnih i onda se u drugom dijelu sezone ravnopravno nositi s "regionalnom četvorkom". Umjesto toga, A-1 liga je praktično postala drugoligaško društvo iz kojeg većina želi što prije pobjeći. A koliko su za to spremni pokazuju primjeri šibenskih bisera Drezge i Vrkića, koji su prošle sezone "harali" A-1 ligom. Danas su njihova minutaža i doprinos u Zagrebu i Splitu minimalni. Iako im vrijedi i treba dati još vremena za prilgodbu, njihov primjer samo dokazuje koliko je dubok jaz između ta dva natjecanja. I iz godine u godinu je sve veći.

Vaterpolisti su to promatrali i razumjeli. Perica Bukić, Milivoj Bebić i ostali shvatili su da budućnosti hrvatskog vaterpola nema bez proizvođača poput POŠK-a, Jadrana, Medveščaka, Šibenika, Primorja... Iako su Jug i Mladost kvalitetom visoko iznad ostatka naše lige, to nije bio razlog da ih se "iščupa" iz našeg nacionalnog prvenstva i instalira u nekakvo "više društvo". Koji će to klinac krenuti u vaterpolo u Splitu, Šibeniku ili Rijeci, ako unaprijed zna da neće moći igrati protiv Juga ili Mladosti, a i ako zaigra - da će gubiti s 10-15 razlike?

Formula prema kojoj svih 8 naših prvoligaša igra u regionalnoj ligi sačuvala je kvalitetu i kompetitivnost svih naših klubova i osigurala im pravilan razvoj. Uz to, svi su klubovi dobili "bonus" od osam utakmica sa snažnim protivnicima iz Crne Gore i Slovenije. Iako bi s kvalitativnog aspekta bilo bolje da je umjesto slovenskog Kopra u natjecanje pozvan srbijanski Partizan, tu je priču blokirala želja srbijanskog saveza da osim Partizana sudjeluju s još nekoliko klubova u ovom natjecanju, iako nemaju kvalitativnu razinu za to. U HVS-u su se usprotivili, te jasno i logično stali u obranu interesa hrvatskog klupskog vaterpola. I lige koja daje najviše klupskih predstavnika u Europi ove sezone i uz mađarsku proizvodi najviše vrhunskih igrača svake godine.

Vaterpolisti su, dakle, znali što žele. Našli su način kako zaštititi ono što su desetljećima stvarali i jačali i još to dodatno unaprijediti bez "sakaćenja" prvenstva i klubova koji trenutno nisu financijski jaki. Košarkaši to nisu znali, nego su zaštitili samo uzak interesni krug, a ostatak hrvatske košarke prepustili stihiji i propadanju, uz tek deklarativnu brigu za sve ono što je izvan četiri regionalna kluba.

Što iz ova primjera mogu naučiti nogometaši, koji se također suočavaju s idejama o regionalom povezivanju? I puno i ništa. Jer nogomet je ipak neka druga priča, nogomet su ipak neke druge emocije, neki drugi zahtjevi.

Pojavilo se nekoliko različitih ideja o konceptu koji bi mogli usvojiti klubovi iz Hrvatske, Austrije, Slovenije, BiH, Mađarske, Srbije... Od koncepta sličnog košarkaškoj regionalnoj ligi gdje bi najbolji klubovi tih zemalja igrali tijekom jeseni, do prijedloga o turnirima koji bi se igrali po kup-sistemu u nekoliko termina godišnje.

No, ni jedan prijedlog ni približno nije odgovorio na ni jedno konkretno pitanje. Kad bi se igralo? Zašto bi se igralo? Tko bi to gledao? Tko bi to organizirao? Tko bi platio tisuće policajaca i zaštitara koji bi bili na svakoj utakmici? Tko bi i zašto gledao Ferencvaros ili Vojvodinu umjesto Slavena ili Zadra?

Priča kako bi hrvatski nogometaši napredovali igranjem s jednako (ne)kvalitetnim protivnicima iz liga u rangu ili ispod ranga HNL-a su jednako šuplje kao i tumačenja kako na stadionima neće biti gostujućih navijača? Da, baš će se naći netko toliko moćan da zabrani Torcidi put u Beograd ili Grobarima dolazak u Zagreb. A čak ako to i uspije - komu koristi liga gdje se navijačima brani dolazak na utakmicu?

I tako dođosmo do najvažnijeg pitanja. Ako se neće igrati zbog navijača i ako se ignoriraju njihova protivljenja - zbog koga bi se ta liga igrala? Ako ćemo svi mi porezni obveznici plaćati organizaciju nečega što ne žele ni navijači, ni velika većina naših klubova - tko će to od toga profitirati i na koji način? Ili će se i u tu ligu morati prisilno, kao i u neke njoj slične iz nekih drugih sportova?