Privatizirani i prije preoblikovanja

Tužno je bilo gledati izdanje Splita CO u subotnjem dalmatinskom derbiju u zadarskom Višnjiku. Dojam koji su ostavili igrači koji nose slavni žuto-crni dres može se bez ikakve grižnje savjesti prozvati - sramotnim. Međutim, ono što je još tužnije jest činjenica da taj lagani poraz od Zadra nije bio nikakav loš dan ili iznimka koja se može dogoditi svakome. Split CO u Zadru je zapravo odigrao u izdanju u kakvom igra od početka Lige za prvaka. Besmisleno, neorganizirano - privatizirano.

U vrijeme kad je započeo toliko željeni proces preoblikovanja kluba u športsko dioničko društvo, po uzoru na "starijeg brata" s Poljuda, privatizaciju splitske košarkaške momčadi već su obavili njezini Amerikanci. Eddie Shannon i Jamon Lucas Gordon već tjednima ne igraju za Split CO, nego isključivo za svoje statističke rubrike. Treći Amerikanac, iznimno potentni Dalron Johnson, ostavlja nešto drugačiji dojam vjerojatno iz samo jednog razloga - nije branič i s loptom se ne može sastati tako često kao njegovi niži sunarodnjaci.

Split CO je uz sve propuste i mane minulih godina barem jednu stvar znao. Pogoditi stranca. Na ovaj ili onaj način, klupski su skauti na Gripe dovodili zanimljive i kvalitetne strance, koji su se nametali kao vođe momčadi. Naravno, bilo je tu i promašaja, tko bi zaboravio braniča Abramsa koji se mučio prevesti loptu preko centra ili centra Mladenova koji je izgledo viši kad bi stajao na parketu nego kad bi skočio. No s obzirom na financijske mogućnosti i rezultate prošlih sezona, Splićani su nerijetko vrlo ugodno iznenađivali inozemnim pogocima. Nažalost, ni jednog nisu uspjeli zadržati dulje od nekoliko mjeseci, maksimalno jedne sezone.

Pogodili su splitski skauti i ovog puta. "Žuti" u svojim redovima imaju tri vrlo dobra Amerikanca, koji su svojom igračkom kvalitetom značajno iznad ranga kojeg u svijetu košarke danas ima slavni splitski klub. I nažalost po njega i njegove navijače - to su vrlo brzo i shvatili.

Grupa splitskih novinara koja klub sa Gripa/Lore prati na dnevnoj bazi sa sarkastičnim je osmijehom na licu dočekala prvu izjavu Jamona Gordona po dolasku u Split. "Nisam došao da bih zabijao, nisam taj tip igrača. Tu sam da radim sve ono što ovoj momčadi treba da pobijedi. Da skačem, kradem, asistiram." Danas kad Gordon po utakmici ispuca blizu 20 lopti i košarku zajedno sa sunarodnjakom Shannonom igra po sistemu "govno 'ko doda" ostaje dvojba. Je li Gordon lažljivac ili je putem brzo shvatio da može raditi što ga je volja?

Teo Čizmić je osoba koju poštuju, čak i simpatiziraju, svi (malobrojni) novinari i kritičari koji s vremena na vrijeme sudjeluju u "okruglom stolu" na temu "Ima li nade za nas". Među njima i višepotpisani. "Čizma" je pristojan čovjek dobrih ljudskih kvaliteta, član one najslavnije generacije kluba, mladi trener potpuno posvećen košarci, svim njezinim detaljima i veliki radnik. Nije folirant, nije muljator, ne bježi od kritike, kao ni pohvale.

Međutim, od onoga kako njegova momčad izgleda na parketu ne može pobjeći. Od onoga kakav dojam njega kao trenera kreira njegova "kaubojska družina" ne može se skriti. Kvalitetu trenera ne određuju njegove dobre zamisli ili želje, nego ono što pokazuje njegova momčad na parketu.

Split CO od početka Lige za prvaka postao je privatna momčad svojih Amerikanaca, koji živciraju napadačkim soliranjima, a obranu ne igraju kako bi bili svježiji za još malo napadačkog silovanja. Ponekad je mučno i tužno gledati koliko energije Ante Grgurević potroši u obrani, koliko izdere glasnice i izmuči svog protivnika, a trenutak kasnije kad lopta ode od njega protivnik lagano položi s pozicije koju bi trebao zatvoriti netko drugi.

Čizmić očito nema hrabrosti ozbiljnije se pozabaviti onim što rade njegovi Amerikanci, jer vjerojatno misli da - nema izbora. Kako posjesti na klupu igrače od kojih ovisi? Kako doprijeti do njih i objasniti im da su plaćeni da misle na pobjede Splita, a ne na to gdje će igrati dogodine? U ovom trenutku sezone - teško. Jako teško.

A što može bez njih? Ništa, jer je ostatak momčadi prilično zanemaren. Vrkić igra malo, Delaš promjenjivo, Batina nije igrač koji dobiva utakmice, Štemberger se izgubio, a Stipanović je najveće razočaranje sezone. Grgurević se bori svim silama, ali sam ne može ništa.

Split je trenutno na putu da prvenstvo okonča na 4. mjestu i ostane bez regionalne lige dogodine. "Joker-pozivnicu" već su jednom dobili i teško je očekivati da će im se "regionalni bogovi" smilovati još jednom. U NLB ligi ni ove godine nisu napravili ništa značajno, razbijeni su u polufinalu Kupa, a u Ligi za prvaka već su bez ispaljenog metka s prosječno 14 razlike poraženi i od Cibone i od Zagreba i od Zadra. I to sve s trojicom kvalitetnih Amerikanaca, koje u splitskom klubu očigledno ne znaju pravilno iskoristiti.

Malo je onih koji su pogledavši desetak utakmica Splita ovog proljeća spremni prisegnuti kako će se Teo Čizmić dugo zadržati na mjestu trenera "žutih". Ako se nešto senzacionalno ne promijeni u narednih mjesec dana, "vrući krompir" koji mu je u ruke dobacio Slobodan Subotić ostavit će bolne ožiljke na mladoj Čizmićevoj trenerskoj karijeri. A i na neposrednoj budućnosti košarkaškog Splita.