Putovnicom protiv recesije

Slaven Bilić i Jasmin Repeša u razmaku od nekoliko sati stavili su točku na ideju o "kupovnim Hrvatima" u reprezentativnim selekcijama koje vode. Brazilac Sammir poručio je kako bi "želio Bilićevu pozivnicu ako je moguće već za Ukrajinu", a Amerikanac Alan Anderson je poručio kako bi rado postao Hrvat, makar se brzo ugrizao za jezik.

Već nekoliko godina traje u našem društvu ta komplicirana tema oko "kupovine" igrača za reprezentaciju. Zapravo, kad god neki (Dinamov) stranac složi dvije dobre utakmice u nizu ili neki američki košarkaš par puta atraktivno zakuca, već mu se gura mikrofon pod nos s pitanjem "Biste li vi bili Hrvat?". I onda kad dobijemo pozitivan odgovor, onda smo beskrajno sretni i ponosni, jer netko, eto, preko čitavog svijeta dođe u naš kraj i ostvari svoje tisućljetne snove o postajanju Hrvatom.

Tema o strancima u reprezentativnim selekcijama nije samo hrvatska tema. Otvaranje granica omogućilo je brojnim državama da umjesto ulaganja u svoje omladinske škole i selekcije - jednostavno kupe ono što im nedostaje ili misle da im nedostaje. Dosad je to bila privilegija samo bogatih europskih klubova, no već neko vrijeme i brojne reprezentacije postaju klubovi. I gube svoj identitet, nacionalni ponos i status.

Nisu Sammir i Anderson prvi stranci koji su željeli nastupati za Hrvatsku. Pokušavali su i mnogi prije njih, neki i uspijevali, ali je malo onih čiji je angažman u hrvatskoj reprezentaciji bio smislen. Pljeskali smo medaljama Nikolaja Pešalova, jer je svakome tko voli svoju zemlju teško ne biti emotivan kad vidi zastavu svoje zemlje iznad svih drugih. Ali u kutu srca ipak smo znali da te medalje nisu "naše". Ne sjećamo se kolektivne ekstaze kad je Belgijac Junior Lefevre osvajao europske i svjetske medalje u karateu za Hrvatsku, niti posebnih emocija kad su za Hrvatsku "smečirale" Irina Kirilova i brojne druge Ruskinje.

U svakoj od tih priča riječ je bila o kratkotrajnom bljesku i pljesku, koji u pravilu nije ostavio dubljeg traga. Gdje su ti dizači utega koji su se okoristili Pešalovljevim znanjem? Kakve je razvojne koristi imala hrvatska odbojka od nekoliko kupljenih Ruskinja koje danas žive daleko od Hrvatske?

Uključivanjem raznih Sammira i Andersona u hrvatske državne selekcije, zapravo priznajemo svoj poraz. Priznajemo da nam omladinske škole ne funkcioniraju i da nam je lakše kupiti nekakvu, uz dužno poštovanje, polovnu robu, nego ulagati u svoje klince, raditi i graditi svoje omladinske kategorije i šampione.

Uzimanjem Alana Andersona u košarkašku reprezentaciju, svi hrvatski košarkaški radnici dobili bi žestoku pleščurinu i otvorenu kritiku svog rada. Ako bi ih to razdrmalo, otvorilo svima oči da vide kako se nešto u našoj košarci mora iz korijena mijenjati jer je izgubila korak s najjačima, onda Anderson i ne bi bio tako loše rješenje. Ali znajući da bi se time samo privremeno zakrpala neka rupa, a otvorile brojne druge, još veće i gadnije - najpametniju stvar napravio je Repeša izjavivši kako je za njega priča s Andersonom završena. I priznao da Anderson nije prvi Amerikanac koji ga je "žicao" hrvatsku putovnicu.

"Nisu tu bitne samo igračke kvalitete. Kako bi to izgledalo da u reprezentaciji moramo govoriti engleski?" otvoren je i jasan bio Marko Popović. Reprezentacija je kod nas još uvijek nešto više, nešto gdje se dolazi i bez plaće i u vruće ljeto i hladnu zimu. Repeša je to jasno predočio Andersonu, nakon čega se ovaj više nije javio.

Potpuno je jasno što je Andersonov motiv za uzimanje hrvatske putovnice, kao što je jasno zašto bi Sammir htio u hrvatski dres. Motiv je prilično različit od onoga zbog čega Popović, Prkačin, Srna ili Modrić igraju za reprezentaciju. Andersonu i Sammiru hrvatska putovnica znači nekoliko stotina tisuća eura više u budućem transferu, jer kao Amerikanci ili Brazilci puno teže dolaze do "posla" u Europi. Uz to ne treba zanemariti ni ugled koji imaju hrvatske sportske momčadi u svijetu i činjenica da se redovito pojavljuju na svim velikim sportskim manifestacijama koje su "tržnice nogu/ruku".

Reprezentacija je jedna od rijetkih stvari u našem društvu koja još uvijek donekle nosi epitet "svetinje". Barem je tako kod velike većine hrvatskih sportaša i navijača. Eduardo da Silva primjer je da Hrvati vrlo lako i brzo prihvate i nagrade iskrenu ljubav prema Hrvatskoj i njega praktično više nitko ni ne drži strancem. Dudua su odgojili hrvatski treneri, školovale hrvatske reprezentacije i on je odavno dio hrvatskog nacionalnog bića, bez obzira što je podrijetlom Brazilac. Nije ni prvi, a ni posljednji hrvatski reprezentativac čiji korijeni nisu hrvatski, a kojega hrvatski navijači i javnost obožavaju.

Međutim, Sammire i Andersone, Pešalove i Kirilove, hrvatski navijači nikad neće istinski prihvatiti kao svoje. Vjerojatno će se radovati njihovom uspjehu, ali se nikad s njim neće moći identificirati kao s uspjehom onoga što je uistinu "hrvatski proizvod". Emocije su pogonsko gorivo hrvatskog navijačkog puka i te emocije se ne mogu kupiti nikakvim novcem. Isto bi trebalo vrijediti i za bilo koju hrvatsku reprezentaciju, domovnicu i putovnicu. Zar je zaista potpuno nestalo časti i ponosa?