Juriš

Je li bijeg bolja polovica hrabrosti?

Bernard Jurišić • utorak, 11.08.2009.
Je li bijeg bolja polovica hrabrosti?
Foto: Boško Perlain

"Bolje strateški uzmak nego herojski poraz", jedna je od poslovica izumitelja Grunfa iz legendarnog Alan Forda. U Hajduku se mnogi likovi već godinama vode tom umotvorinom, makar bi se u splitskom slučaju prije mogla primjeniti jedna druga Grunfova mudrost. "Bolje sto godina živjeti kao kukavica, nego poginuti kao heroj"...

Paničan strah od poraza infiltrirao se u sve pore hrvatske društvene zbilje. Kako danas učiti djecu poštenju, karakteru i većoj časti koju donosi herojski poraz, negoli kukavička pobjeda, kad smo iz dana u dan bombardirani lažima, prijevarama, izvrtanju činjenica i proglašavanju poraza i sramota pobjedama i junaštvom. Danas, kad za to postoji i novokreirani izraz. "Spin". U slobodnom prijevodu - lažite, kradite, varajte, pljačkajte, radite što vas je volja, ali jednu stvar nikako ne zaboravite. Angažirati dobrog "spin-doctora".

U Hajduku se već godinama dolazi s velikim riječima, najavama i obećanjima, a odlazi podvijena repa bez objašnjenja i preuzimanja odgovornosti. Bilo da je riječ o trenerima, članovima uprave, predsjednicima, sportskim direktorima, volonterima, profesionalcima, omladinskim ili kondicijskim trenerima. Svi u jednom trenutku odaberu "moralnu odgovornost" kao opravdanje za svoj bijeg, ostavljajući drugima da raspetljavaju njihovu ostavštinu.

Mate Peroš nije (bio) loš predsjednik. Do onog trenutka dokle je mogao stvari raditi i potpisivati sam. U trenutku kad su se u klub kupnjom dionica uselile "veće zvjerke", Peroš je počeo "štucati". Pojavilo se nekoliko struja koje su odjednom počele odlučivati u ime Hajduka, iako su se u početku preoblikovanja svi zaklinjali kako Hajduk više nikad neće raditi na principu "sto baba kilavo dijete". Nažalost, jer je Peroš obećavao.

Nakon nešto više od godine dana, treba pogledati što je Peroš ostavio u nasljeđe svom sljedniku. Uz nedvojbeno bolju financijsku situaciju (za što je, budimo iskreni, odgovorno preoblikovanje i dioničari koji su uplatili novce, a ne rad Peroševe uprave) i brojne kvalitetne novosti kojima je u početku svog mandata "kupio" navijače i simpatizere kluba, Peroš će iza sebe ostaviti jedan čvor kojeg će biti jako teško raspetljati. Plaće igrača.

Upravljački aparat s Perošem na čelu probio je sve rekorde u plaćanju igrača. Nikad u svojoj povijesti Hajduk nije imao skuplju momčad, nikad se više novca nije trošilo za igračke ugovore i plaće. Splitski klub danas ima momčad čijih će prvih 11 igrača do kraja ove sezone zajedno pokupiti više od 3 milijuna eura, a cijeli kadar sa stručnim stožerom košta i još jedan milijun više. Klub je danas u situaciji da pola milijuna eura godišnje mora izdvojiti dvojici igrača koje je poslao na tribine i koji zbog toga iz dana u dan na nogometnom tržištu vrijede sve manje i manje.

Prosječnog navijača Hajduka boli srce kad vidi kojom se brzinom tope novci iz preoblikovanja i kolikim ugovorima raspolažu igrači koji ničim nisu zaslužili biti bogataši. Barem ne u Hajdukovom dresu. Kad se sjetimo da je jedan Niko Kranjčar u Hajduku zarađivao 120.000 eura po sezoni i bio daleko najplaćeniji igrač do dolaska Borisa Živkovića, a danas Hajdukovi pričuvni igrači sa gnušanjem odbijaju ponude od 100.000 eura po sezoni.

Nitko Hajdukovim igračima ne bi zagledao u novčanik kad bi rezultati opravdavali ono što primaju. Hajdukove navijače ne zanima koliko Hajduk ima novca na računu, nego koliko ima bodova na kontu i trofeja u riznici. Umjesto stotina tisuća sigurnih eura za nikakav rezultat, zar ne bi bilo logičnije igračke ugovore formirati stimulacijski? Prosječnom osnovnom plaćom, ali velikim bonusima za velike uspjehe. Tko neće - ne mora. Nek ide gdje mu je unosnije.

Peroš je dovođenjem Florina Cernata za 460.000 eura po sezoni definitivno potvrdio da je vrlo brzo izgubio dodir s realnošću. Izjava kako je "Cernat poklon navijačima" jedna je od najbezveznijih izjava koje su stigle iz Hajduka proteklih mjeseci. Navijači takve "poklone" ne traže. Nespremne "poklone" koji će u naredne tri godine sa sobom odnijeti milijun i pol eura, samo da bi Uprava mogla reći "mi smo svoje odradili, dalje nije naš problem". Milijun i pol eura, čitajte još jednom. Za čovjeka koji u najvažnijem dijelu Hajdukove sezone izgleda kao rekreativac.

U javnost je ovih dana izašao i bivši trener Ante Miše, koji je izjavio kako je bio protiv dovođenja Cernata. Bez obzira što naši klupski izvori kažu drugačije, istinu znaju Miše i Peroš. I vjerojatno tu nije kraj njihovog "tenisa" glede toga zašto je uopće doveden Cernat u ovakvom stanju, a za toliko novca. Jer odgovornost za svoje pogreške uglavnom nitko ne priznaje.

Nije ih priznao ni Miše, nego je u svoje probleme uvukao i novinare, rekavši kako "Nisu bili zadovoljni što nisu dobivali darove koje su imali od drugih trenera. Nisu imali tretman koji su očekivali.". Miše je tako uskočio u vagon mnogih naših "hrabrih boraca za istinu" koji odgovornost za svoje propuste, manjkavosti i promašaje prebacuju negdje drugdje. Zar su novinari pripremali momčad, smišljali taktiku za početak sezone ili sastavljali prvih 11 umjesto Miše?

Ima li igdje u Hrvatskoj nekog tko će otvoreno reći "Taj i taj je radio to i to", umjesto uopćenog generaliziranja koje je svojstveno samo licemjernim miševima željnim trenutka slave ili opravdanja za svoje mane. Ne tvrdim da Miše nije u pravu, da u njegovoj izjavi nema i istine - ali ako ima onda je dužan reći imena i prezimena, umjesto da generalno vrijeđa i svoje trenerske prethodnike u Hajduku i sve sportske novinare trpa u istu vreću.

A tko god kaže kako u Hajduku u zadnjem desetljeću nema nikakvog kontinuiteta ili konstante, taj griješi. Bježanja kad zagusti i ostavljanja nereda svojim sljednicima itekako su konstantni u izmrcvarenom, umornom i sjetnom splitskom nogometnom starcu...

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

Sadržaj se nastavlja
Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!