Kupujmo hrvatsko

Hrvati se u Engleskoj već neko vrijeme uspješno koriste kao pogonsko gorivo. Kampanju "Kupujmo Hrvatsko" prvi je shvatio Harry Redknapp i svoju svlačionicu napunio hrvatskim krvnim zrncima, što mu se proteklog vikenda itekako isplatilo. Bolton je u toj utakmici dvaput pokušao pobijediti i oba puta u tome su ga spriječili Hrvati.

Niko Kranjčar i Vedran Ćorluka postigli su svoje prvijence u dresu Spursa, a da je u momčadi bio i Luka Modrić Spursi bi jamačno s Reeboka odnijeli čitavi plijen. Po principu "i ja Hrvata za utrku imam" Gary Megson je par minuta prije kraja ubacio Ivana Klasnića, ali on nije uspio postići radnu temperaturu.

Uspješan hrvatski vikend u Premier ligi savršen je povod za pogled u ne tako davnu prošlost. Vratit ćemo se u vrijeme kada se Premiership tek profilirao kao najatraktivnije, najskuplje i najbolje organizirano nogometno natjecanje na svijetu, u vrijeme kada je većina hrvatskih reprezentativaca atraktivnijim odredištima smatrala Bundesligu, Primeru ili Serie A.

Hrvati su tada u Premiership dolazili tek na zalasku svoje karijere, ali čak i u takvim, poznim nogometnim godinama u povijesti engleskih nogometnih klubova ostavili su neizbrisiv trag. Robert Prosinečki, Alen Bokšić, Davor Šuker i Mario Stanić, svatko od njih na svoj je način ostavio pečat kojega se i danas sjećaju navijači Portsmoutha, Middlesbrougha, Arsenala i Chelseaja.

Robert Prosinečki zakoračio je na Fratton Park početkom novog stoljeća i u samo jednoj sezoni u dresu Portsmoutha postao legendom kluba. "Vidjeli smo dovoljno", rekoše statističari i izabraše "Žutog" u najbolju jedanaestorku Mornara u povijesti kluba.

U sezoni 2001./2002. Robi je za Portsmouth odigrao 33 utakmice i postigao devet golova, spasio klub od pada u drugu ligu i zauvijek u sjećanja navijača urezao nevjerojatnu vještinu manipuliranja loptom. Prosinečki je jug Engleske već sljedeće sezone zamijenio ljubljanskom Olimpijom, bio je to znak definitivnog odlaska jednog od najvećih kojeg je Hrvatska ikad imala.

Možda zvuči nevjerojatno iz današnje perspektive, ali Alen Bokšić je 2000. godine bio najbolje plaćeni nogometaš engleske Premier lige. Bivši napadač Hajduka, Marseillea, Lazija i Juventusa imao je tjednu plaću od čak 62.000 funti, što je iznos kojeg niti danas mnogi klubovi u Premiershipu ne isplaćuju svojim najvećim zvijezdama.

Bokšić je u Middlesbroughu odigrao dvije sezone i u 68 nastupa postigao 22 pogotka. Karijeru je okončao 2003. godine zbog čestih problema s ozljedama, a ostat će zapamćen i kao jedan od dvojice Hrvata na Sunovoj listi deset najboljih premierligaških debitanata.

Ako se pitate tko je drugi Hrvat na spomenutoj listi, evo vam i odgovora. Mario Stanić je 2000. godine potpisao za Chelsea i 19. kolovoza iste godine, u svom prvom nastupu u plavom dresu, postigao pogodak o kojem se pričalo cijele godine. Volej koji je zatresao mrežu West Hama ušao je i u konkurenciju deset najboljih pogodaka sezone po izboru BBC-jeve emisije Match of the Day.

Kao i Bokšiću, Premier liga je i Mariju Staniću bila posljednja stanica u nogometnoj karijeri. Zbog ozljeda više je vremena provodio na rehabilitaciji nego na travnjaku, a ugovor s Chelseajem raskinuo je 2004. godine, kada su na Stamford Bridgeu dolaskom Romana Abramoviča počeli puhati neki novi vjetrovi. Za Bluese je u međuvremenu upisao 59 nastupa i postigao sedam pogodaka.

Kakav bi to pregled bio bez najboljeg od najboljih. Osam godina prije nego će zamijetiti Eduarda da Silvu, Arsene Wenger je na nekadašnji Highbury doveo jednog od najopasnijih napadača svih vremena, Davora Šukera. Zlatna kopačka iz 1998. godine ipak u Engleskoj nije ostavila značajan trag, svoje najbolje godine Šuker je dao nekim drugim ligama.

Nakon spektakularne karijere u Osijeku, Dinamu, Sevilli i madridskom Realu, Šuker je za Topnike odigrao 22 utakmice i postigao osam pogodaka, a karijeru u tom klubu je završio promašenim jedanaestercem u finalu Kupa Uefe protiv Galatasaraya. Sljedeće sezone preselio je na Upton Park, gdje je za West Ham u 11 nastupa upisao dva pogotka.

Prosinečki, Bokšić, Šuker i Stanić, uz još nekoliko igrača, činili su okosnicu sjajne generacije najbolje hrvatske vrste koja je krajem devedesetih postigla najveći uspjeh hrvatskog reprezentativnog nogometa. Desetak godina kasnije u Premiershipu imamo hrvatsku šestorku, kičmu nove generacije koja je u naponu snage i za koju bi propuštanje Svjetskog prvenstva u Južnoafričkoj Republici predstavljalo pravu katastrofu...

Portsmouth uzvraća udarac

Ja zaista ne znam zašto, ali Portsmouth ima nešto protiv mene. Samo nekoliko dana nakon što sam ismijao njihove planove za otvaranje nogometne akademije u Hrvatskoj i ponižavao ih zbog sedam poraza u nizu, Engleskom pacijentu u inat izborili su prve prvenstvene bodove i iz Wolverhamptona se vratili pjevajući.

Istina, nakon postignutog pogotka odigrali su rijetko viđen bunker, parkirali se ispred vrata Davida Jamesa i mogli primiti desetak pogodaka, ali nećemo o tome. Dojam brzo blijedi, a bodovi ostaju trajno, možda je tajna u tome što ponovno nije zaigrao Frédéric Piquionne? To opet nije razlog da svog omiljenog Francuza ne počastim s novih sedam dana na njegovom brojaču.

Mornari su ponovno promijenili i vlasnika, Sulaiman Al-Fahim (lijevo) se predomislio i nakon nešto više od 40 dana prodao svoj većinski udio (tko mu može zamjeriti?) saudijskom tajkunu Aliju Al Faraju. Doduše, to je pozitivna vijest za Portsmouth, jer tko želi imati vlasnika koji izgleda kao da će svakoga trenutka razgrnuti svoj kišni ogrtač i ponuditi vam kakvu repliku Rolexa ili narukvicu za gospođu?

Veliki derbi na Stamford Bridgeu razočarao je kvalitetom, ali razveselio barem navijače Chelseaja koji su pobjedom nad Liverpoolom ponovno izbili na čelo Premiershipa. Od igre i pogodaka zanimljivije je bilo na tribinama, gdje je oštro oko kamermana nakon pogotka Florenta Maloude otkrilo dvojicu uljeza na tribini s Chelseajevim navijačima.

Manchester United je shvatio da bez Ryana Giggsa ne ide baš tako lako, a pogotovo kada je u momčadi Nani, za kojeg je teško sa sigurnošću reći na čijoj je strani. Ne smijem zaboraviti niti Arsenal, koji je sa šest pogodaka Blackburnu, jednim ljepšim od drugoga, postao najefikasnija momčad Premier lige.

Richard Dunne i Gareth Barry bogatiji su za još jedno iskustvo nakon što su u ponedjeljak zaigrali protiv svojih bivših momčadi. Dok je za Dunnea to iskustvo bilo vrlo ugodno, jer su ga navijači Cityja pozdravili pljeskom i ovacijama, bivšem kapetanu Ville navijači nisu zaboravili činjenicu da je napustio klub kako bi igrao u Ligi prvaka, a potom potpisao za klub koji - ne igra u Ligi prvaka.

Svih tih ljepota Premiershipa ne bi bilo bez onih zbog kojih se sve to i odvija, bez desetaka tisuća navijača koji, za razliku od hrvatskih, na tribine dolaze bodriti - svoj klub. Nevjerojatno, znam. Graniči s ludilom. Za to vrijeme, primjerice, zagrebačkoj publici smeta što u hrvatskim okvirima Dinamo stalno pobjeđuje, ali mu istovremeno zamjeraju utakmice u kojima postigne manje od pet pogodaka.

Istih navijača nema na stadionu i zato što su protivnici preslabi te samim time nedovoljno vrijedni dolaska na stadion, a nađu se i oni kojima posebno smetaju strana pojačanja koja "uzimaju kruh domaćim, zagrebačkim dečkima". I svi oni zajedno, ruku pod ruku, kao savršene žrtve dobrog PR-a i marketinga presele u Ledenu dvoranu, gdje momčad sastavljena od "domaćih zagrebačkih dečki" iz Sjeverne Amerike niže poraz za porazom u ledenom nadmetanju koje je uvijek bilo perjanica hrvatskog sporta.

I dok Dinamu ne opraštaju niti pobjede s manje od četiri pogotka razlike, ni osvojene naslove s dvadesetak bodova prednosti, pa ni redovito igranje u drugom najjačem klupskom nogometnom natjecanju, ti isti "drukeri" Medvjedima će progledati kroz prste po svim točkama optužnice. Oprostit će im tako i sedam poraza u nizu, koje će odličan PR ionako već sljedećim priopćenjem pretvoriti u pobjede, zaboravit će na kroničnu alergiju na strana pojačanja i previdjeti dosadnu dominaciju na hrvatskoj razini gdje Medveščak, za razliku od Dinama, nema baš nikakvu konkurenciju.

Nije li navijačko licemjerje prekrasna stvar?

Kad bi pogledi mogli ubijati

Lekcija broj 1: nikad nije dobro naljutiti Roya Keanea. To najbolje zna Alf Inge Haaland, čija je karijera završena nakon što se zamjerio karizmatičnom kapetanu Manchester Uniteda.

Nakon što je putem SMS poruke dao ostavku na mjesto menadžera u Sunderlandu, Keane se uhvatio menadžerskog posla u drugoligašu Ipswichu i opet mu ne ide najbolje. Nakon 11 odigranih kola Ipswich i dalje nema nijednu pobjedu i s tek pet osvojenih bodova zauzima posljednje, 24. mjesto Championshipa. To je najgori Ipswichev početak sezone u klupskoj povijesti.

Hrabri novinar BBC-ja nakon utakmice protiv Barnsleyja, koju je Ipswich izgubio s 2:1, usudio se Keanea pitati hoće li i dalje ostati na klupi toga kluba. Irac je novinara prostrijelio pogledom i rekao: "Odbijam odgovoriti na to pitanje." Iako ranjen, pripadnik sedme sile nije se predavao: "Shvatit ću to kao da", na što je Keane jednako hladno odgovorio: "Shvati to kako god hoćeš."

Rođen za pogotke

Roy Keane nije imao dobar tjedan. Uspio ga je naljutiti i njegov bivši suigrač Dwight Yorke, kojega je Keane pozvao u Sunderland kada je preuzeo dužnost menadžera. Yorke je prošlog tjedna objavio svoju autobiografiju pod imenom "Rođen za pogotke" (Born To Score) i otkrio jedan dosad nepoznat detalj. Naime, nakon što je Keane napustio Sunderland, Yorke mu je odlučio poslati poruku, ali je ubrzo shvatio kako je to bila velika pogreška.

"Poslao sam mu poruku i napisao kako mi je žao što je sve tako ispalo, ali sam mu zahvalio na pruženoj prilici u Sunderlandu i zaželio mu sve najbolje u budućnosti", napisao je Yorke u knjizi. "Deset minuta kasnije stigao mi je odgovor: 'Idi j*** se!'"

Možda je i ta poruka razlog što Yorke u autobiografiji piše da Keane do respekta dolazi zastrašivanjem igrača. Keane nije mogao prešutjeti pa je Yorkeu prije nekoliko dana stigao i odgovor: "Ne slažem se s komentarom da se služim zastrašivanjem. Igrači imaju pravo na svoje mišljenje, pogotovo kada pokušavaju prodati knjigu. Mislim da je Yorkeu to već druga ili treća knjiga, vjerojatno mu je ponestalo novca", rekao je Keane. "Prihvatit ću komentare od ljudi koje poštujem u nogometu, a Yorkie nije jedan od njih."

Keaneovi komentari o prodaji knjige ne bi bili ništa čudno da upravo on svojedobno nije prodao velik broj primjeraka svoje autobiografije upravo zato što je u njoj priznao da je namjernim prekršajem okončao karijeru u prethodnom odlomku spomenutog Haalanda.

Toliko od Engleskog pacijenta za ovaj tjedan, do sljedećeg izdanja već ćemo znati je li posjet hrvatskih reprezentativaca Kazahstanu turističke prirode ili natjecateljske, a na tome ćemo moći zahvaliti nikome drugome nego - Englezima. Od njih jednostavno ne možete pobjeći...