Specijalist za promašaje, kukavica, razbijanje glava i sudar na Bridgeu: vječna netrpeljivost Mourinha i Wengera

Matematički, naime, Topnici su klub iz engleske metropole sa najvećim brojem osvojenih naslova prvaka (13, a upravo love i 14.) te osvojenih FA kupova (11), dok su Blues jedini iz ovog megapolisa bili prvaci Europe i to – dvaput (2012. i 2021.), štoviše, nitko drugi u Velikoj Britaniji osim kluba sa Stamford Bridgea nije osvojio sva četiri europska trofeja (računajući ugašeni Kup pobjednika kupova i nedavno utemeljenu Konferencijsku ligu).

Arsenal, kako je poznato, kao svog najvećeg "neprijatelja" povijesno doživljavaju Spurse, Chelsea jednostavno u svom "kvartu", preciznije, zapadnom Londonu, nema tako dostojnog suparnika, najbliži su im (zemljopisno) Fulham, QPR i Brentford, koji se, jasno, ni po čemu u rezultatskom aspektu ne mogu usporediti s njima. Uz to, u sociološko-kulturološkom aspektu, Arsenal je oduvijek imao status kluba "estabilishmenta", za kojeg navijaju "yuppies" (žargonski naziv za Young Urban Profesionals), dok su Blues bili potpuni kontrapunkt i simbol takozvanog "Swinging Londona", banalno prevedeno, alternativne scene.

No, upravo zato, kao najbolja, sočna, pikantna storija o antagonizmu dva ju klubova (p)ostao je "sudar galaksija", ali na osobnoj razini, epski dueli Arsenea Wengera i Josea Mourinha, koji su se s vremenom pretvorili u – legendu. Njihova međusobna netrpeljivost ima jasan početak: dolazak Portugalca na kormilo Chelseaja, ali – nema kraj, čak i danas, kad su obojica odavno završili svoje londonske priče: Francuz radi za FIFA u Odjelu za razvoj nogometa, dok je "Mou" završio sa otočnom karijerom, te se od Rome, preko Fenerbahčea (konačno?) skrasio doma, u Benfici.

Jer, počnimo – od kraja, posljednja epizoda ove zaista uzbudljive sapunice, koja je godinama "hranila" londonske tabloide, ispisana je prije samo par mjeseci, nakon što je Wenger objavio autobiografiju "My Life in Red and White" (Moj život u crveno-bijelom). Poanta je u tome što bivši trofejni menadžer Arsenala u knjizi – uopće nije spomenuo Mourinha, a to je, jasno, nonsens, jer je njegovu karijeru i te kako obilježilo međusobno rivalstvo.

"Naravno da me nije spomenuo, zato jer nikada nije ni dobio utakmicu protiv mene, možda tek jednom, a sastali smo se 14-15 puta. Kako autobiografije služe kao neka vrsta osobne promocije, tu sam ja bio višak, jer bi se pokvarila slika", rekao je Jose.

Otrovna strelica je izazvala – reakciju, pa je Wenger odgovorio da ga "ne zanima što kaže Mourinho, s obzirom da se on ne bavi ničim drugim nego neprestanim provokacijama. Bilo kakva diskusija s njim me podsjeća na svađu djece u vrtiću, stoga je suvišno. Uz to, pobijedio sam ga dvaput, a velik broj utakmica završio je neriješeno, a što je najvažnije, a Mourinho nikad nije naučio – sve te pobjede nije ostvario on, nego momčad."

Između dvojice suparnika pravi "rat" trajao je od 2004. do 2018. godine (uz petogodišnju pauzu dok je Portugalac bio u Interu i Realu). Prvi je počeo, pogađate, Mourinho, nakon što je preuzeo Chelsea i optužio Wengera da je "najobičniji voajer, koji više voli gledati u tuđe dvorište, nego svoje i to je jedna vrsta bolesti", na što je pak ovaj uzvratio "taj čovjek se jednostavno ne zna kontrolirati, a kad netko glup postigne uspjeh, onda on ne postane inteligentniji, nego – još gluplji."

No, kako je oduvijek bio agresivnijeg karaktera, blago rečeno, "bez dlake na jeziku", Mourinho je često i vrlo neugodno vrijeđao Wengera. Posebno se pamti njegov istup kad je rekao "ako sam ja Special One zbog svojih pobjeda, Arsene je specijalist za – neuspjehe. Koliko je godina vodio Arsenal redajući sezone bez trofeja, ja bih za to vrijeme dobio bar deset otkaza, a on – nijedan."

Također, kad je Mourinho jednom bio sa Chelseajem uvjerljivi lider Premiershipa, te kazao kako "ništa nije gotovo", njegov "najbolji neprijatelj" mu je poručio:

"Svi znamo da će Chelsea biti prvak, osim Josea. Zapravo, zna to i on, ali je tolika kukavica i plaši se neuspjeha da čak ni sad ne želi priznati da je favorit za titulu."

A da je ovdje riječ i istinskom "nepodnošenju", a ne nekoj igri i manipulaciji za medije, posvjedočio je jedan od najbližih Mourinhovih kroničara, Rob Beasley koji je u biografiji nekadašnjeg kormilara Chelsea citirao njegove riječi:

"Jednog dana kad ga sretnem daleko od reflektora stadiona i nogometa, razbit ću mu glavu."

U stvarnosti, postoji i čuvena scena u kojoj su se njih dvojica i zaista fizički sukobila, naravno, ne baš žestoko, a znana je kao "Bitka na Bridgeu", 2014. godine. Tijekom utakmice Chelsea – Arsenal, Mourinho je u natjecateljskom "transu" (a možda i namjerno) vičući sugestije svojih igračima, upao u "minsko polje", to jest, u prostor ispred klupe Arsenala, nakon čega ga je Wenger dvaput svom snagom odgurnuo i tražio od suca da ga isključi, čak mu je i prijetio "ovdje ne smijem reagirati, ali ako te vidim negdje…" Taj meč (kojeg su Blues dobili sa 2:0) odigran je par mjeseci nakon što je Mourinho uništio Wengerov jubilarni, 1000. meč na klupi Gunnersa, ponizivši ga sa 6:0.

Posljednji put susreli su se 2018. godine i to na Old Traffordu, u oproštajnoj sezoni Wengera, kad je Jose vodio Manchester United. U domu svojih također vječnih rivala, Francuz je doživio standing ovation, štoviše, sir Alex Ferguson (tad već umirovljenik) i Mourinho, kao menadžer "Crvenih vragova" darivali su ga umjetničkom slikom, zajedno su pozirali, izgledalo je sve kao sretan kraj. No, bila je to samo farsa, otrov, kako smo opisali na početku, curi i dalje, te očito nikada neće prestati. Karizma obojice "najboljih neprijatelja" i danas lebdi kao sjena nad svakom utakmicom Arsenala i Chelseaja…