Juriš

Rat skrivenim motivima

Bernard Jurišić • utorak, 20.10.2009.
Rat skrivenim motivima
Foto: Kristijan Komarica

Pitanje izbornika riješeno je brzo, brže nego što je itko očekivao. Slavenu Biliću zahvaljujemo što nas je lišio višemjesečnih rasprava, TV-emisija, prepirki, svađa i rastezanja. Ni ovog puta mnogi koji za život zarađuju pišući o politici, estradi, modi, mafiji, građevinarstvu ili kućnim ljubimcima nisu propustili dati svoje cijenjeno mišljenje o nečemu o čemu "svi sve znaju". Nije to propustio ni do neba iritantni i mikrofona gladni dopredsjednik HNS-a Ivan Brleković, iako je predsjednik već objavio njegovo mišljenje...

O liku i djelu Slavena Bilića može se i mora raspravljati. Čovjek je javna ličnost, obnaša jednu od dvije najvažnije funkcije u Hrvatskoj (valjda ćemo se složiti da premijer(ka) duži onu drugu) i ne možemo svi biti pretplaćeni na jednako mišljenje o onome što je (u)radio u zadnje tri godine na klupi hrvatske nogometne reprezentacije. Stoga ćete mi dozvoliti da se demokratski svrstam na stranu onih koje je jedan kolega prozvao (pa kasnije obrisao) "novinarskim uvlakačima" i kažem kako je Slaven Bilić i dalje najbolje rješenje za poziciju izbornika.

Smijem to izreći i potpisati imenom, prezimenom i fotografijom bez ikakvog srama i skrivanja, jer nemam nikakve "suflere", skrivene motive ili sugestije. Navijač sam hrvatske reprezentacije kao i svaki drugi, duša mi nije na prodaju, a obroke koje blagujem plaćam svojim novcem. Isto tako poštujem i one koji imaju drugačije mišljenje i iznesu svoje argumente i ne pada mi na pamet ikoga nazivati "novinarskim debilom", makar često iznosili "argumente" koji se najbolje opisuju dotičnim epitetom.

Bilića ne namjeravam braniti, jer nisam ni njegov odvjetnik, ni njegov prijatelj, ni njegov plaćenik. Bilić je pogađao i griješio, kao i svatko od nas u našem životu. Ali kad se sve stavi na vagu - nema ni 1% dvojbe da sve ono dobro što je napravio debelo zasjenjuje njegove pogreške. Svi oni koji mu se rugaju kako je ostao jer nije imao ni jednu drugu ponudu, brzo zaboravljaju koliko ih je prije toga odbio.

Brz zaborav nije ništa novo, hrvatsko je društvo naviklo klanjati se "Big-Brother zvijezdama", a one prave samo čekati na "forhend volej na mreži". Miševi koji se skrivaju iza novinarskih pseudonima ili internetskih nadimaka i pate od kompleksa niže vrijednosti uživaju u onoj minuti slave koju dožive kad svoju iskompleksiranu hračku usmjere prema nekome tko je u životu uistinu uspio i od nikoga ništa nije oteo. U pravom životu, a ne u onom koji se gradi igrajući "Simse".

Slaven Bilić za takve je prevarant bez autoriteta. Ništa čudno. Za iste te je Toni Kukoč škrti Amerikanac, Zvone Boban šminker koji se pravi pametan jer je upisao fakultet, Dino Rađa HDZ-ov uvlakač koji troši na gorivo za jahtu više nego što je budžet KK Split, Igor Štimac mutež i nasilnik, Lino Červar smiješni lik koji je u rukomet pao s Marsa, Blanka Vlašić plesačica koja nikad neće srušiti svjetski rekord, a Davora Šukera prema njima boli nježnik i za Osijek i za Zagreb i za Hrvatsku i za hrvatski nogomet. Pitate se zašto?

Zato što se u ovoj državi ne poštuju ničije sposobnosti, dostignuća, talenat i žestoki rad. Prema nekakvom degeneriranom globalizmu, koji se samo kod nas tako tumači, svi smo mi isti. Bilo lopovi, bilo inženjeri, bilo smiješni likovi koji otvaraju usta na playback, bilo sportaši koji ostvaruju svjetske rezultate. Bilo talentirani pisci, bilo nepismeni likovi koji su zalutali u novinarstvo, gnjevni na uspješne ljude oko kojih se motaju i o čijim uspjesima moraju pisati dok čekaju na prvi neuspjeh kako bi im se smijali jer, eto, "nisu savršeni kakvima se prodaju".

Netko posveti svoj život nekom cilju, radi za njega svaki dan, trenira, uči, ulaže u sebe da bi jednog dana postigao neke rezultate. I onda osvoji olimpijsku medalju, ali ona nije zlatna. Uđe među 10 najboljih tenisača na svijetu, ali nije među 5. Godinama bude među četiri najbolja na svijetu, ali nije prvi. Plasira se na šest velikih natjecanja u 13 godina, ali nije i na ona preostala dva. I onda na scenu stupaju razni "Brlekovići", koji će im reći ono što ih spada. Ne u lice, naravno, ne unutar četiri zida i izravno, nego preko posrednika. Preko medija.

Taj Ivan Brleković koji okupira medije zadnjih dana poznat je po tome da voli vidjeti svoje ime u novinama, kao što je i poznat po tome da voli mijenjati političke stranke, mišljenja i stavove u ovisnosti o tome tko je gazda. A više od svega, jasno je, voli se osjećati važnim. Nije sporno da čovjek ima pravo na mišljenje. Ali onaj tko je u strukturama HNS-a vrlo lako može naći odgovore na sva svoja pitanja. Jednostavno ih - postavi. Ali ne novinarima, nego onima od kojih očekuje odgovor. Tu su uz njega, piju i jedu skupa, grabe iz iste kese.

Napadao je taj lik godinama mnoge oko sebe (osim Vlatka Markovića naravno), ali nikad direktno. Uvijek preko posrednika. Medija. A kolika je njegova uloga i zašto je tu gdje jest - najbolje govori Markovićeva rečenica kako je "IO bio jednoglasno za Bilića". Drugim riječima ili je svom gazdi već odcvrkutao "da, gospodaru" ili ga se nije ni pitalo. Pa će malo brljaviti po novinama, praviti se važan i bitan, a onda zašutjeti i dignuti ruku kad ga gospodar ispod sjedala ubode iglom u guzicu. Kao i svi drugi guzolisci kojima se nedodirljivi "roaming-predsjednik" okružio.

Dok traju rasprave je li Marković tako brzo i žestoko podržao Bilića samo zato jer je shvatio koliko ga narod cijeni, ono što je nama važno je da hrvatska reprezentacija neće prolaziti kroz tektonske poremećaje, jer to jednostavno nije potrebno. Igrački kadar je definiran, stručni stožer upoznat sa svim prednostima i manama onoga čime raspolažu i već od ovog tjedna kreću u novu avanturu. Zajedno sa svima nama koji ćemo ih pratiti, hvaliti i kritizirati. Isključivo argumentima i isključivo na temelju onoga što prikažu na terenu. Bez ikakvih skrivenih motiva.

Neka na to prisegnu i svi ostali.

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

  • Najnovije
  • Najčitanije

Sportnet Forum

Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!