Deco i Otočić

Čovjek se više ne može ni odmoriti, a da se čitav engleski nogomet ne odluči smjestiti u duboko smrzavanje očekujući povratak Engleskog pacijenta. Pa evo, dragi prijatelji, pozdravljam vas po prvi put u novoj godini (ma što godini, desetljeću!) i ne želim gubiti vrijeme. Meteorološkim bogovima poručujem da bi dobro došao kakav južni povjetarac, makar oko stadiona i prilaznih puteva, kako nikome ne bi palo na pamet i u tjednu koji slijedi odgoditi kakvu utakmicu.

Odgodu prvenstvenog kola ili barem njegova većeg dijela još bih mogao preboliti, jer u premierligaškoj sezoni počnete cijeniti gotovo nepostojeće slobodne vikende, no posebno me pogodilo odgađanje polufinala Carling kupa, i to zbog poslastice zvane Manchester United vs. Manchester City.

U službenom priopćenju organizatori su kao razlog odgode naveli činjenicu da ne mogu jamčiti sigurnost navijačima koji putuju na utakmicu, zaboravivši valjda da su oba kluba iz istoga grada i da "križni put ka stadionu" vjerojatno ne uključuje smrzavanje udova i scene iz filma u kojemu preživjeli iz avionske nesreće proždiru one koji nisu preživjeli. Niste gledali? Preporučujem.

Međutim, to je Engleska, zemlja koja brine za svoje građane koliko god to nama neshvatljivo bilo. Da se makar i jedan šeprtljavi engleski šonjo, koji inače ne raspoznaje loptu od hamburgera, pokliznuo na putu do stadiona britanske bi organizatore mučio osjećaj krivice. U Hrvatskoj, pak, ne bi bilo potrebe niti javiti da je utakmica otkazana, ovdje kad je hladno ionako nitko ne dolazi na stadion.

Pobjedu nad ledom i snijegom proteklog su vikenda uspjeli proglasiti tek u Londonu i Birminghamu, a u ponedjeljak napokon i u tom istom Manchesteru, pa se neki vrag i odigrao i bez Engleskog pacijenta. Nejasno mi je ipak zašto je susret Arsenala i Evertona bio dovoljno siguran za navijače, a utakmice u istom gradu u kojima su domaćini bili Fulham i West Ham - nisu.

Da ne kažete da se ništa nije događalo, u tjednu u kojem je kronično nedostajalo nogometa dogodila su se dva transfera, jedan menadžerski i jedan igrački. Owen Coyle napustio je Burnley i pridružio se našem Ivanu Klasniću u Boltonu, zamijenivši tako četrnaestoplasiranu momčad za onu koja zauzima 18. mjesto.

Čovjek očito voli izazove, ali i prodavati maglu. Naime, kada je Burnley u ljeto prošle godine izborio plasman u Premier ligu na njegova vrata zakucao je Celtic. Coyle je odrastao u Glasgowu, navija za Celtic, ali bez obzira na to odbio je ponudu i izjavio: "Navijač sam Celtica, taj je klub veliki dio mene, a s tim klubom dolazi i prilika za nastup u Ligi prvaka. Međutim, razmislio sam, vidio sam što smo izgradili u Burnleyju, što smo sve postigli u najboljoj ligi na svijetu. Sjetio sam se igrača koje sam nagovorio da budu dijelom ovog uspjeha i na kraju za mene je mogao biti samo jedan odgovor - znao sam da moram ostati i nastaviti s ovom nevjerojatnom avanturom." Barem do 21. kola, dodao bih ja.

Što se igračkog transfera tiče, on priziva sjećanja. Patrick Vieira vratio se u Premiership, ovaj put u dresu Manchester Cityja. Ovim putem apeliram na njegovog najvećeg "prijatelja" Roya Keanea da se vrati aktivnom igranju nogometa, preuzme kapetansku traku Manchester Uniteda od onog klauna Garyja Nevillea i vrati nam jedno od nezaboravnih igračkih rivalstava prošloga stoljeća.

Što ćete, mogu barem sanjati... ako ništa drugo, nisam potpuno sišao s uma poput Liverpoolova kapetana Jamieja Carraghera koji je prošloga tjedna izjavio: "Već sam nekoliko puta igrao finala u Cardiffu, ali htio bih doći i do Wembleyja. Mom sinu je šest ili sedam godina i volio bih ga dovesti na Wembley da gleda Liverpool." Sjajna ideja, Carra, a dotad ti predlažem posjet matičaru i uvid u djetetov izvod iz matične knjige rođenih.

Malo se toga odigralo, ali lijepih golova je ipak bilo. Pogodak tjedna pripada Clintu Dempseyju koji je u zaostaloj utakmici 17. kola između Stoke Cityja i Fulhama spektakularnim udarcem smanjio na 3:2, no pobjeda je ipak ostala u rukama domaćina.

Svaka sličnost je namjerna

Mislite da je vama teško? Mislite da su vaši problemi najveći? Samo da znate, ni u engleskoj Croatiji Sesvete odavno ne cvatu ruže. U tjednu iza nas igračima Portsmoutha ponovno su presušili bankovni računi, a obećanjima kako će plaće napokon sjesti sljedećeg tjedna više ne vjeruje ni Aruna Dindane.

Ponestaje opcija, klub tone u sve veću financijsku krizu, dugovi i vjerovnici stežu obruč sa svih strana, prijeti bankrot i raspad sustava. Što učiniti kada sve krene naopako? Možda je vrijeme za provjerenu taktiku koja djeluje u sredinama u kojima se ne zna tko pije, ali se zna da baš nitko ne plaća. Putovanje od tisuću milja započinje jednim korakom, a u slučaju Avrama Granta - konferencijom za medije.

"Šta me gledate tako? A? Šta? Uvijek me tako gledate?", započeo bi svoj govor Grant i nastavio sa šeretskim, iako rijetkim osmijehom na svom licu: "Dobro, dame i gospodo, sve vas lijepo pozdravljam, donio sam odluku da se neću kandidirati za predsjednika Portsmoutha i donio sam odluku da se povučem iz aktivnog nogometa."

"Nisam olako donio takve odluke, one su rezultat dubokog promišljanja. Otkad sam ušao u Portsmouth prije nekoliko mjeseci i otkad sam naslijedio Paula Harta na klupi ovoga kluba, uvijek sam govorio kako nogomet nije sam sebi svrha. Naprotiv, nogomet sam shvaćao i shvaćam ga i danas isključivo kao služenje navijačima Portsmoutha u ispunjavanju strateških ciljeva ovoga kluba", pričao bi Grant, blicevi bi bljeskali, a novinarska pera neumorno bilježila.

"Odlazim zadovoljan jer su ti strateški ciljevi ispunjeni", ispalio bi potom Grant, ignorirajući nevjericu i poneki "bullshit" iz auditorija. "Portsmouth je postao istinski čimbenik engleskog nogometa, član je engleske Premier lige, na pragu smo ulaska u četvrto kolo FA kupa. Treba nam samo neka sudačka odluka i mi smo s tim natjecanjem za tri mjeseca gotovi."

"Gospođe i gospodo, u životu postoje trenuci za nove početke", nastavio bi Grant punih pluća. "Ja sam osobno zaključio da je za mene ovo taj trenutak. Ja sam svoju dionicu odradio, sad je vrijeme za druge. To je pravilo i života i nogometa. Odgovorit ću odmah na dva pitanja: prvo, Bogu hvala, nisam bolestan, i drugo, u javnosti se nagađalo o mojoj mogućoj dužnosti u nekom od europskih klubova. Priznat ću, točno je da je bilo takvih ponuda no nisam ih prihvatio."

"Sada, na odlasku s Fratton Parka, znam da je Portsmouth klub velikog međunarodnog ugleda i da ima sve uvjete za daljnji razvoj u miru i blagostanju. Moj posao je obavljen, moje nogometno djelovanje završava, no moja privrženost trajnom napretku Portsmoutha ostaje trajna", završio bi Grant i prepustio se pitanjima novinara.

"Ima li ova odluka ikakve veze s neučinkovitošću Frédérica Piquionnea?", upitala bi drznica iz prvoga reda, a Grant bi je prostrijelio mrkim pogledom i odgovorio: "Gospođo, ja ne mogu reći da nema, dakle sigurno da sam u svojim promišljanjima za ovu odluku i to imao na umu. Sigurno da ima i taj dio koji se odnosi na toleriranje takvog učinka i očekujem da se to završi. Osim toga, za njegovo dovođenje kriva je bivša vlast."

"Nevjerojatno zvuči da vi odlazite i napuštate klub u najvećoj krizi, možete li isključiti svoj povratak u nogomet?", drznula bi se druga novinarka. "Odgovor na to pitanje vrlo je jasan i kratak - ne. Ne mogu isključiti", poentirao bi Grant, pokupio svoje papire i mahnuo okupljenima uz pozdrav: "Doviđenja svima i hvala na suradnji!"

Drugi je korak - čekanje. Tri do četiri mjeseca minimum, premda se za potpuni efekt preporuča šest mjeseci kako bi se sposobnijim i manje kompromitiranim ljudima ostavilo više manevarskog prostora da klub zadrže u prvoj ligi i dovedu do kakve-takve stabilnosti.

To je pravi trenutak za djelovanje. Valja dočekati prvi, neminovni poraz i vjerojatno ispadanje iz kupa. "Ovo je najgori rezultat u kupu i znak je lošeg vođenja kluba", reći će tada Grant i spektakularno najaviti svoj povratak u nogomet, po mogućnosti zajahati konja i braniti se od cvijeća i poljubaca kojima će ga zasuti razdragana masa.

"Jedva smo te čekali, spasitelju!", vikat će nasmiješeni ljudi. Trava će poprimiti zeleniju boju, ptičji pjev dohvatiti nove, dosad neotkrivene oktave, a snažne sunčeve zrake dobit će vječni derbi s oblacima i prosuti se Fratton Parkom. Zasvirat će anđeoske trube u nogometnom otkrivenju i probuditi Avrama Granta iz dubokog sna.

"Šteta, a činilo se tako moguće...", prozborit će Izraelac, navući na sebe trenirku i krmeljavih očiju zaputiti se na trening Portsmoutha.

Rugala se sova sjenici...

Nije Avram Grant jedini koji je izgubio dodir sa stvarnošću, svojevrsno buđenje potrebno je i Joeyju Bartonu, koji je posljednjeg dana 2009. godine desetljeće na izmaku želio obilježiti još jednom izjavom, kad već nije mogao prekršajem i novim crvenim kartonom.

Čovjek čiju su karijeru obilježili sukobi s igračima, suigračima, trenerima, sucima, predsjednicima klubova, nogometnim savezom, ali i policijom, sudovima i zatvorskim sustavom, odjednom je shvatio da su mnogi engleski nogometaši u stvari - kreteni. "Većina nogometaša su kreteni", rekao je Barton i ostao živ.

"Puno sam ih upoznao i toliko su izvan doticaja sa stvarnim životom da je to nestvarno. Vožnja u skupocjenim automobilima i mijenanje istih kao da su čarape, nošenje glupih dijamantnih satova i trošenje novca kao da izlazi iz mode, i sve to u vrijeme recesije kada mnoge obitelji nemaju što ni jesti, to nije način kako bi trebali živjeti", dodaje prosvijetljeni Barton.

"Nisam htio biti slavan. Volim nogomet, volim igrati nogomet, za mene nikad nisu bili važni automobili, žene, novac ili što god već dolazi sa slavom", kaže veznjak Newcastlea, a ja mu u potpunosti vjerujem. Tko bi imao vremena za trošenje novca i traženje žena kada ste velik dio karijere ili pijani ili suspendirani, a jedan manji dio i u zatvoru.

Otkad je 2004. godine u Manchester Cityju suigraču Jamieju Tandyju ugasio cigaretu na oku, pa sve do 2008. godine kada je zbog napada na 16-godišnjaka zaradio šestomjesečnu zatvorsku kaznu, Joey Barton oduvijek je bio najpozvaniji da nogometaše nazove - kretenima.

Engleska pacijentica #8

Dva tjedna bez Engleske pacijentice je puno, priznajem. Ispričavam se na tome, nije u redu od mene, ali nadam se da ćete mi oprostiti. Dvotjednu pauzu prekidamo djevojkom po imenu Louise Redknapp, koja nije ni kćer, ni supruga, ni sestra, ni majka Tottenhamova menadžera Harryja Redknappa.

Radi se, naime, o televizijskoj voditeljici i pjevačici koja u slobodno vrijeme obavlja dužnost supruge Harryjeva sina Jamieja Redknappa, bivšeg nogometaša Liverpoola, Tottenhama i Southamptona, koji se 2005. godine zbog brojnih ozljeda okrenuo komentiranju nogometa u televizijskom studiju Sky Sportsa.

Plavokosa Louise u Engleskoj je poznata kao pjevačica iz girl banda Eternal, a kasnije se okušala i u solo karijeri pod imenom Louise. S nekoliko je singlova došla blizu vrha britanskih top ljestvica, a karijeru u glazbi upotpunila je televizijskom karijerom i reklamnim kampanjama. Vodila je brojne televizijske emisije i reklamirala igle i lokomotive, a nama je najbitnije da se u širokom spektru proizvoda našlo i donje rublje.

Za izazovnije fotografije Google će, kao i uvijek, biti vaš prijatelj, a ovo kratko predstavljanje Engleske pacijentice broj osam upotpunit ću kratkom reklamom za jednu britansku turističku agenciju. U njoj nastupaju supružnici Redknapp, jašu konje, igraju golf, plivaju i sunčaju se i pritom navodno jako živciraju engleske gledatelje. Ako otkrijem zašto, javit ću vam.

Zimske radosti

Pojam iz podnaslova nikad mi nije bio potpuno jasan. Često sam razmišljao kako je moguće da zimi gunđamo da nam je hladno, koristimo pokrivače i dajemo dobar dio mjesečnih primanja na račune za grijanje i toplu vodu, a potom tu istu vodu, samo hladnu ili zamrznutu, koja se nakon pada na zemlju često pretvara u polurastopljenu mješavinu blata, vode i leda povezujemo s osjećajem radosti.

Jedno takvo radosno prijepodne proveli su i igrači West Bromwich Albiona pripremajući psinu svomu vrataru Scottu Carsonu. Načinili su snjegovića i zatim ga postavili na suvozačko mjesto u Carsonovu automobilu. Nakon što su se dobro nasmijali, snjegovića su prebacili u automobil braniča Joea Mattocka, da bi na kraju ponovno završio u automobilu Scotta Carsona, ovaj put na mjestu vozača.

Poanta priče? Zaključavajte svoje automobile!

Da ima još ljudi koji snijeg smatraju zabavnim vidjeli smo i na treningu Manchester Cityja, i to u režiji Micaha Richardsa i Robinha. Da se radi o nekome drugome rekao bih da nije fer napadati s leđa, no kako je grudu pojela razmažena brazilska zvijezda - nemam ništa protiv.

Zašto se nikad ne kladim

Oni koji me bolje znaju vjerojatno su upoznati s time da se ne volim kladiti i da me nikad nije zahvatilo ludilo sportskih kladionica, pa me još više od prosječnog Hrvata fascinira priča o britanskom studentu kojemu je nevjerojatni povratak Malija u susretu s Angolom odnio čitavu studentsku stipendiju, što će ga valjda naučiti da novac namijenjen svom obrazovanju ne koristi za kockanje, ma koliko mu se siguran činio dobitak.

Naime, kladeći se uživo preko interneta 19-godišnji je Britanac u trenutku kada je Angola povela s 4:0 uplatio 4.400 funti (oko 35.000 kuna) na njenu pobjedu. Točnije, uplatio je čitav iznos studentske stipendije koja mu je sjela na račun tjedan dana ranije. Dvanaest minuta kasnije Mali je u nevjerojatnom preokretu došao do 4:4 i izvukao remi, a neimenovanog "junaka" ostavio da razmišlja kako roditeljima objasniti da ne ide na fakultet.

Još žalosnije zvuči podatak da bi njegov dobitak, da je Angola kojim slučajem ostala u vodstvu, iznosio neprocjenjive 44 funte.

I to bi bilo sve za ovaj tjedan. U nadi da ćemo u danima koji slijede imati više sreće i vidjeti više nogometa, a manje snijega i leda, ostavljam vas do idućeg Engleskog pacijenta. Ostanite na toplom, proljeće nije tako blizu, a kad ste već doma pogledajte proces nastajanja lopte s kojom će se igrati sljedeće Svjetsko prvenstvo.