Split sanja gradski derbi

Za Hajduk je uvijek disao cijeli Split, veliki dio Dalmacije, gotovo pola Hrvatske. Hajdukov "dišpet" desetljećima je najjače oružje protiv rivala koji dolaze iz puno većih sredina, puno bogatijih gradova i puno moćnijeg gospodarskog i financijskog zaleđa. Grad Split sa svojih stotinjak tisuća stanovnika uspješno je nogometom "prkosio" višestruko većim sredinama ponajviše iz razloga što je Hajduk bio jedna od rijetkih sila koja je mogla ujediniti i grad i okolicu u jedno tijelo i jednu misao.

Pojam gradskog derbija iz splitske perspektive djelovao je kao nešto daleko i teško razumljivo. Kako je moguće da se u istom gradu ljudi tako podijele i zamrze? Iz perspektive grada i zajednice koja živi samo za jednu boju, samo za jedan klub - prilično je teško shvatiti netrpeljivost, čak i mržnju u kojoj međusobno žive navijači u Ateni, Beču, Istanbulu, Glasgowu, Pragu, Beogradu...

I tako će Split naredne sezone vrlo vjerojatno dočekati gradski derbi. RNK Split u uvjerljivom je vodstvu na drugoligaškoj ljestvici i naredne jeseni po prvi put će naši prvoligaši dvaput "svraćati" u Split, na megdan s dva različita kluba. Klub koji je među prvima prošao kalvariju stečaja i izbacivanja među četvrtoligaše, na pragu je povratka u hrvatsku klupsku elitu. I to nakon ravno - 50 godina.

Život RNK Splita već 98 godina traje u nekom "paralelnom svemiru" s poznatijim, moćnijim, popularnijim i uspješnijim Hajdukom. Od 1912. traje povijest "crvenih", burna i nemirna kao i većine drugih klubova koji su prošli toliko država, vladara i društvenih uređenja. Povijest kroz koju su se mijenjala i imena i prebivalište i predsjednici i ambicije, ali je ostala priča iz prošlosti. Priča koja će se opet pričati od naredne sezone, kad se prema prvoligaškom Parku mladeži usmjeri puno više medijske pozornosti.

Možda ste čitali nedavnu priču iz Atene i objašnjenje kako su bogati Grci, aristokrati, činili navijačku bazu Panathinaikosa u njegovim ranim godinama, dok su se za Olympiakos vezali pirejski lučki radnici, a kasnije i radnička klasa diljem Grčke. Sitnih dodirnih točaka s tom pričom imaju i splitski klubovi, s tim što su Hajduk i Split privlačili tek različite kategorije - siromašnih. Hajduk je odmah privukao sve splitske društvene slojeve, od ribara i težaka do onih iz viših staleža, dok je RNK Split od svojih početaka do danas njegovao tradiciju - radništva. Stoga je u njegovom prefiksu ostao pridjev "radnički".

To je Splitovcima, zajedno s crvenom bojom dresa, donijelo "kategoriziranje" u ljevičarsku političku opciju, "komunistički klub", koji kao takav nije bio nešto posebno omiljen ni tijekom komunizma, a još manje od uspostavljanja demokracije. Splitovci su, naime, uvijek nešo "gunđali", uvijek su bili protiv "establišmenta", a njihovo prvo ime "Anarh" najbolje govori o tome kakvu su "politiku" mirisali.

Split se dvaput probio u elitno nogometno društvo negdašnje SFRJ (1957/58 i 1960/61), a prvoligaš je bio i u vrijeme Banovine Hrvatske (1940/41). U dvije prvoligaške sezone u ligi SFRJ najprije su "izrezani" prilikom smanjenja lige s 14 na 12, a u drugom pokušaju nedostajao im je jedan bod za spašavanje prvoligaškog života. Veliki dio svoje povijesti proveli su u drugoligaškim natjecanjima, zadnji su put blizu prve lige bili u sezoni 1997/98, a s krajem 20. stoljeća stigao je financijski krah i propadanje sve do četvrtoligaškog statusa.

S preuzimanjem kluba od strane građevinskih podzetnika, braće Žužul, počeo je novi rezultatski uzlet. Munjevito se Split vinuo iz četvrte do vrata prve lige, a s dolaskom Nenada Pralije na mjesto sportskog direktora stvari su se dodatno "uozbiljile". Split velikim koracima grabi prema prvoligaškom društvu, a HNL bi naredne sezone mogao dobiti još jedan zanimljiv klub i zanimljiv gradski derbi. Dosad su prvoligaške gradske derbije igrali samo klubovi iz metropole, jednu sezonu je gradski derbi imala i Rijeka, a iako je drugi po veličini grad u zemlji - Split tu priliku nikad nije imao. Osim stobrečkog Primorca, koji je ipak izvan gradskih granica, Split u 20 godina HNL-a nije uspio dati drugog prvoligaša.

Taj podatak ide na sramotu i samog Hajduka, koji dugo nije shvaćao da bi morao biti generator razvoja nogometa u gradu i njegovoj okolici. U nekoliko su navrata drugoligaši iz okolice Splita (Mosor, Solin, Primorac, Trogir...) najavljivali namjeru ulaska u prvoligaško društvo, ali nisu nailazili na očekivanu potporu od kluba koji bi svim ostalima u ovom dijelu Hrvatske trebao biti "stariji brat", a ne "zla maćeha". Hajdukovi su čelnici u tim projektima vidjeli nekakvu imaginarnu prijetnju, umjesto da su pružili ruku pomoći i shvatili da Split ima i mjesta i kapaciteta i talenta za dva stalna prvoligaša.

Drugoligaški Split već danas na svojim tribinama ima više publike nego neki prvoligaši, a njegova tradicija, ambicija, pa i više nego solidna infrastruktura za naše uvjete svakako imaju vrijednost. Nikad se Splitovci nisu pokušavali "tjerati" s Hajdukom, jer su uvijek bili svjesni da je to nemoguća misija. No, da je uvijek postojala nekakva sitna "tenzija" između klupskih prostorija i navijača - to je činjenica. Često su znale frcati optužbe s jednog na drugi stadion, uprave se nerijetko nisu "mirisale", a stariji splitski ljubitelji lopte sjećaju se brojnih "dišpetarija" koje su Hajdukovci i Splitovci činili jedni drugima.

Danas je priča posve drugačija, Split ima (prešutno) odobrenje "starijeg brata", a navijači oba kluba u većini slučajeva u srcu nose i bilu i crvenu boju. Hajdukovci ne kriju da bi im najbolja čestitka od svog "mlađeg brata" za stoti rođendan bila kad bi poneki bod "otkinuli" njihovim konkurentima za naslov prvaka naredne sezone, dok Splitovci svoj stoti rođendan godinu kasnije žele dočekati u istom razredu kao i "stariji brat". Splitski gradski derbi? Lijepo zvuči...