Dan kada je umro nogomet

Inter je zasluženo prošao u finale Lige prvaka, vođeni rođenim pobjednikom Mourinhom u dvije su utakmice ostvarili bolji rezultat, a rezultat je ono što je važno. Je li tomu baš tako? Mora li prosječni ljubitelj nogometa, kojemu nisu bitni klubovi već ljepota igre, biti sretan zbog činjenice da je David porazio Golijata i došao do rezultata? Lako je zavoljeti ekipe koje igraju protiv velikih favorita i lako je pokloniti im svoju naklonost, ali moramo li zaista biti sretni što je umro nogomet?

Sjećate li se te lijepe igre? Nekada se igrala za pogodak više, nekada nije bila toliko iskomercijalizirana, nekada je ispred fraze "rezultat pod svaku cijenu" bila fraza "igra pod svaku cijenu". Može li itko iskreno reći da je uživao u igri Intera protiv Barcelone? U prvoj utakmici možda, jer je iz sjajne obrane proizlazio i napad, koji je postigao tri pogotka. Golovi, nisu li divne utakmice koje se igraju zbog golova? Ne bi li bilo ljepše da se svaka utakmica igra na pobjedu, kao recimo NBA doigravanje? Ne bi li to motiviralo ekipe da igraju na pobjedu, da traže gol više? Zar ne bi zbog toga i igra vratila onaj stari sjaj?

Priznajem, uživam gledati kako Barcelona igra iako se ne smatram navijačem kluba koji je stotinama kilometara udaljen od moga grada. Moje je srce samo uz Hrvatsku i hrvatske klubove u Europi, ostali me mogu pridobiti samo igrom. Valjda sam na taj način proklet, od malih sam nogu odgajan da su mi draži tunel i škarice od uklizavanja s dvije noge, izležavanja po terenu i igranja bunkera pa mi s te strane nije jasno zašto bi nevini promatrači morali/trebali biti sretni zbog prolaska Intera.

Mourinho junak? Meni nije, za mene je osoba koja je ubila nogomet, jer niti sam rođen podno San Sira, niti sam dioničar Intera, a nisam niti Morattijev plaćenik pa da me jedino zanima rezultat. Volim i želim gledati poteze, lijepu igru, nadigravanje, a toga nažalost jučer nije bilo. Mnogi tvrde da je bunker plod Mottinog isključenja, jer teško se nadigravati s Barcom na Nou Campu s 11 igrača, kako ne bi bilo s desetoricom. Da, ima smisla ta priča, ako se odlučimo praviti slijepima ili ako ne bacimo pogled na statistiku iz 18. minute, kada je na terenu još uvijek bio i Motta. Dakle, nakon 18 minuta igre lopta je bila 80 posto vremena kod igrača Barcelone, koji su do tog trenutka imali 130 točnih dodavanja, dok su s druge strane Mourinhovi puleni imali čak deset točnih dodavanja. Da, svakih 1,8 minuta Interovi igrači su točno uputili loptu nekomu od svojih suigrača. Vrijedno finala Lige prvaka?

Rezultat kaže da je dovoljno, no treba li to zaista cijeniti? Nije Inter baš Pomorac iz Kostrene pa da protiv Barce mora posložiti 10/9 igrača u dva reda ispred svojeg šesnaesterca. Eto'o, Sneijder, Milito, Lucio, Zanetti, nisu li to igrači najviše svjetske razine? Čini se da nisu. Kako objasniti činjenicu da su dvojica veznjaka, Sneijder i Cambiasso imali u čitavom susretu ukupno deset točnih dodavanja? Dva veznjaka su u prosjeku loptu točno dodali svakih 18 minuta! Junaci? Lucio je stijena, čovjek kojega kamion ne bi srušio, ali nakon duela s Messijem ili Jeffrenom ta ista stijena ostaje ležati na travi u strašnim bolovima. Junak? Maicon ozlijedi rame izvan terena, vrati se na teren te zatraži liječničku pomoć kako bi ukrao poneku minutu. Junak? Je li junački izležavati se po terenu i krasti vrijeme? Pa baš i nije, tu negdje prestaje usporedba s Davidom, ako je uopće postojao temelj za tu usporedbu.

Treba biti iskren i reći da niti Barcelona nije junački odradila svoj dio posla. Upaliti prskalice na dijelu terena na kojem su igrači Intera slavili prolaz u finale i nije baš sportski. Nije sportski niti Valdesov napad na Mourinha, iako je jasna frustracija nakon 90 minuta silovanja nogometa. No dobro, pravila su pravila, a prema pravilima nogometne igre Inter je zaslužio prolazak u finale Lige prvaka. Ipak dozvolite da neki nisu pretjerano oduševljeni tom činjenicom. Barcelonini igrači sinoć nisu oduševili, može se reći da nisu imali muda, pleli su mrežu oko Interovog šesnaesterca, no nitko se nije usudio pokušati predriblati igrača, napraviti prostor za gol. Zato treba čestitati Interu što su iz sebe izvukli maksimum, a Barcelonin učinak sveli na minimum.

Mnogi razočarani u nogomet ipak imaju razlog za gledanje finala Lige prvaka, a taj razlog je Ivica Olić. Sve je već rečeno o golgeteru iz Davora i to uglavnom od strane autora koji ništa slično nisu pisali nakon, primjerice, utakmice protiv Turske na Europskom prvenstvu kada je Olić zapucao nekoliko šansi za Hrvatsku. Uostalom, što se ima dodati o igraču koji čitavu sezonu spašava Bayern? Maccabi, Juventus, Manchester United, savršeni hat-trick Lyonu usred Gerlanda - Olić je pravi junak.

Postoje li uopće riječi kojima se može dovoljno pohvaliti Bayernovu jedanaesticu? Čovjek je u polufinalu Lige prvaka zabio gol desnom nogom, gol lijevom nogom i gol glavom. Krvavom. Nijedna lopta za njega nije izgubljena, a to su prepoznali i bavarski navijači skandirajući u više navrata Ivica, Ivica. Treba imati još jednu činjenicu na umu - Olić nije tip igrača po ukusu Louisa van Gaala; Nizozemac voli plemenite igrače, tehničare, a ako ćemo realno, Ivica ne spada u tu sortu. No, Ola je prvi napadač Bayerna, doslovno je krvavo zaradio tu titulu i nikakav Gomez ili Klose ne mogu mu je oduzeti jer se Ola nametnuo svojim radom i, što je najvažnije, golovima. Kapa do poda Oliću, on je pravi junak ovih polufinalnih dvoboja!

Statistika 1: Na kraju susreta igrači Barcelone imali su 555 točnih dodavanja, dok će u finalu Lige prvaka igrati ekipa koja je imala 67 točnih dodavanja.
Statistika 2: Xavi je imao 41 točno dodavanje više od kompletne momčadi Intera.
Statistika 3: Inter se plasirao u finale Lige/Kupa prvaka prvi put nakon 1972. godine.
Statistika 4: Stratezi finalista (Mourinho i Van Gaal) nadaju se da će trijumfom u finalu postati treći trener u povijesti koji je elitno klupsko nogometno natjecanje osvojio s dvije različite ekipe. To je dosad pošlo za rukom Ernstu Happelu (Feyenoord, Hamburg) i Ottmaru Hitzfeldu (Borussia Dortmund, Bayern).
Zlatan vs. Samuel: Mnogi statistički podaci ukazuju na to da je Barcelona možda pogriješila dovođenjem Ibrahimovića za 46 milijuna eura i Eto'oa. Ibra nikada ne zabija ključne golove, dok je Eto'o u dva finala Lige prvaka koja je igrao za Barcelonu postizao prve pogotke. U polufinalnim ogledima s Interom Ibramihović je bio jedan od najslabijih pojedinaca na terenu.
Tragičar 1: Cris se nije ponio kapetanski te je nepotrebnim gestikuliranjem sucu nakon prekršaja nad Olićem zaradio drugi žuti karton (prvi zbog prekršaja) te je tako ubio i ono malo nade što ju je Lyon gajio u prolazak u finale.
Tragičar 2: Bojan Krkić mogao je biti junak Barcelone no što zbog svojih propusta, što zbog dvojbenih sudačkih odluka, ispao je tragičar - nakon sjajnog ubačaja Messija glavom je zapucao zicer, a nešto kasnije je postigao gol za 2:0 no sudac je odlučio da je Toure igrao rukom iako je očito da ga je lopta pogodila iz neposredne blizine i da nije imao namjeru igrati rukom.
Junak: Samo je jedan junak polufinalnih uzvrata Lige prvaka, a to je Ivica Olić, čovjek na kojega je ponosna čitava Hrvatska, ali i Bavarska.
Zalaganje: Teško je povjerovati nakon što ste pročitali prethodne retke ove analize, no peticu iz zalaganja zaslužili su igrači Intera. S igračem manje uspješno su se opirali naletima Barcelone, a u čitavom tom obrambenom procesu djelovali su kao da se i ne umaraju previše.
Filozofija: Jose Mourinho: "Ovo mi je najdraži poraz u karijeri."
Neopravdani sat: Zlatan Ibrahimović nije se pojavio na terenu protiv svojeg nekadašnjeg kluba.
Hrvatski: Danijel Pranjić nije mogao nastupiti zbog kartona, no njegov reprezentativni i klupski kolega Ivica Olić osigurao mu je još jednu priliku. Sretno našim momcima na Bernabeuu.

Foto: Uefa.com