Bajka ili zbilja, pitanje je sad?

Vrhunski spektakl, dobra košarka, sjajan sportski "fluid" koji lebdi među tisućama navijača obučenih u različite boje. I nezaboravan vikend u jednom od najljepših gradova Europe. Svejedno bio to Pariz, Berlin, Madrid, Atena, Prag... Uživat ćete ako ste toliko sretni (i bogati) da se na vrijeme domognete ulaznice ili ako vam je klub toliko moćan da upadnete u kontigent nešto jeftinijih, ali i dalje "paprenih" papirića koji vam omogućavaju uživanje u cijelom događaju.

Novi europski prvak je Barcelona i na njen trijumf nitko ove sezone ne može staviti nikakvu zamjerku. Bili su najbolji, ne samo na završnom turniru, nego čitavu sezonu. U 23 euroligaške utakmice ove sezone pobijedili su u čak 21 i posve zasluženo spremili još jedan veliki trofej u vitrine sportskog društva blaugrana. I napokon lišili košarkašku sekciju Barcelone imidža gubitnika, kojeg su godinama "marljivo" gradili.

Da, košarkaška je sekcija desetljećima stvarala velike glavobolje nogometnim gazdama Barcelone. Trebalo im je čak pet poraza u finalima Kupa prvaka ili Eurolige, da bi se konačno popeli na košarkaški Mount Blanc. I to gdje? Kod kuće, 2003. A onda u Parizu. I to iz trećeg pokušaja. Već u su Bercyju dvaput uzimali srebro i gledali tuđa slavlja. Jednom u zeleni Panathinaikos, jednom u žutu Jugoplastiku. Crveni Olympiakos su ipak pobijedili i vratili im za finalni poraz iz 1997.

Jednu od najboljih Barceloninih generacija u povijesti, onu Sanepifanija, Solozabala, Jimeneza, Norrisa, Ferrana Martineza, Crespa..., tri godine zaredom frustrirali su - splitski "žuti". Jednom u polufinalu, dvaput u finalu, kad god su htjeli, gdje god su htjeli. Koliko je god Barcelona novca i moći imala, protiv "žutih" tada nije mogla.

A danas? Danas je Barca na krovu Europe, a "Jugoplastika" u hrvatskoj Ligi za ostanak. Kad bismo bili zajedljivi, rekli bismo "lako je na krov Europe, kad više nema 'žutih'..." Bili su "žuti" u Parizu, ali samo na juniorskom turniru. Na seniorski neće tako brzo, ali velika je stvar što su na bilo koji način sudjelovali u ovotjednom festivalu košarke u Gradu svjetlosti. Prašina još uvijek nije pala na onu veličanstvenu Jugoplastiku, još uvijek se može dobiti pozdrav i čestitka kad spomenete Kukoča, Rađu, Perasovića i Jugoplastiku...

Međutim, vremena kad je talenat mogao pobijediti kapital su daleko iza nas, a siromašne "padobrance" poput tadašnje Jugoplastike ili današnjeg Partizana završnica Eurolige neće tako brzo opet gledati. U sportu danas pobjeđuje samo novac, pa tako bez obzira koliko lošeg trenera imao jedan Olympiakos, svejedno može dogurati do finala Eurolige na leđima individualne igračke kvalitete koju si može priuštiti. Suprotnih primjera je sve manje, a Partizan je jedan od njih.

Za kraj priče iz Pariza, teško mi je ne spomenuti sjetan osjećaj koji sam imao napuštajući Bercy nešto prije ponoći u nedjelju. Ne, nije to bilo zbog Eyjafjallajökulla (ne brinite, naučit ćete izgovoriti ovo ime jer će nas još neko vrijeme mučiti) koji je svojim erupcijama prijetio prisilno nam svima produžiti boravak na neudobnim klupama pariških zračnih luka. Sjeta je pronašla put do srca zbog toga što je Pariz zapravo potvrdio da se košarka u Hrvatskoj polako, ali sigurno - gasi. Barem ona vrhunska.

Primjer? Recimo - koliko je realno da će se u dogledno vrijeme neki naš klub pojaviti barem u blizini plasmana na Final Four? Koliko se naših trenera i košarkaških radnika pojavilo na "aktivnom učenju" u Parizu? Tko je došao pratiti završni NIJT "klinaca", osim Splićana koji su sudjelovali i Danka Cvjetićanina čije će bilješke ionako umjesto u Hrvatskoj, završiti u Philadelphiji? Da, bio je i Krešo Novosel, jer barem u korporativnoj Cedeviti znaju da nema uspjeha bez (do)školovanja svog kadra. A i dobro se što prije upoznati sa splitskim juniorima.

Pa se uz podatak da su dvojica naših najboljih košarkaša, Nikola Vujčić i Zoran Planinić, u Parizu odigrali tek epizodne uloge, sjetite da je član najbolje petorke prošloljetnog Svjetskog prvenstva mladih i Europskog prvenstva juniora Toni Prostran protratio cijelu seniorsku sezonu na klupi Zadra i Zagreba, da je 20-godišnji Mario Delaš već negdje u Litvi, a tri naša najveća kluba prolaze kroz najteže financijske trenutke i drže glavu unutar omče na kojoj piše "stečaj".

Sjetu potiče i činjenica da je svake godine sve manje hrvatskih medija i novinara na košarkaškim događajima. Ove godine smo Davor Burazin iz Sportskih novosti, Frane Vulas iz Slobodne Dalmacije i yours truly mnogim kolegama i redakcijama služili kao "špijuni", "spajalice", "komentatori", "informatori", "prijemosnici" i "telefonski imenici".

U nekoj drugoj situaciji bi nam možda imponirao podatak da je jedan mali Sportnet imao svog izvjestitelja na Final Fouru u Parizu, a jedan veliki HTV nije. Ali u ovoj situaciji - to više spada u poraz košarke, nego u pobjedu Sportneta. Najveći klupski košarkaški spektakl u Europi ni jedna od tri TV kuće s nacionalnom koncesijom nije držala potrebnim prenositi. Ali zar smo išta bolje mogli i očekivati kad se čak niti utakmice Cibone u Top 16 ove sezone nisu prenosile? Vjerojatno će i Euroliga uskoro hrvatskom TV auditoriju biti (ne)dostupna koliko i NBA.

Eyjafjallajökull nas je, srećom, ipak propustio kućama, a bez obzira na svo blještavilo Pariza - kod kuće je uvijek najljepše. Iako moram priznati da bih rado bar još malo živio u pariškoj košarkaškoj bajci, umjesto hrvatske košarkaške zbilje...