Srbi su, zamislite, preživjeli Split

Čitati komentare po internetskim forumima uvijek je zabavno. Zanimljivo je slušati najave "onih koji sve znaju", pa onda komentare "onih koji su sve to vidjeli bolje s 800 kilometara udaljenosti". Tako je bilo i ovog puta. Mediji su dolijeli puno benzina na iskru koju je upalio srbijanski izbornik Obradović kad se odlučilo da će se teniski okršaj Hrvatske i Srbije igrati u Splitu. Nešto gluposti iz usta srbijanskog izbornika, puno zlobe iz tipkovnica nekih "kolega" iz srbijanskih medija i na koncu svega - ništa. Ni jedna razbijena glava, ni jedno auto s BG-tablicama u moru, ni jedan ozbiljniji incident - ništa osim malo navijačkog dobacivanja i "teniske nepristojnosti".

Tri srbijanska dana u Splitu bila su toliko dosadna i tiha, da je pozornost tabloidnih medija odmah zaokupio kratkoživući uvredljivi transparent na jednom gradskom mostu, nekoliko psovki koje su dvojica pripitih tipova dobacila starijem Đokoviću, te šokantni i nikad, nigdje viđeni prizor zviždanja protivničkoj himni. Zaista dramatično i čudno, kad svi znamo da se u Srbiji Lijepa naša dočekuje euforijom i srdačnim pljeskom, s tribina se hrvatske sportaše obasipa zlatnim nakitom i osvježavajućim napitcima, a transparenti u kojima se svojataju hrvatski gradovi se nikad ne pojavljuju na tamošnjim sportskim događajima ili gradskim zidovima.

Onaj "teniski primitivizam" je također bio dosad neviđen. Zamislite - zviždalo se protivniku na servisu. To dosad nikad nigdje nije viđeno na teniskim terenima. Ni u Argentini, ni u Čileu, ni u Srbiji. Da su se organizatori sjetili, mogli su prekinuti meč kad se prvi put zazviždalo na Đokovićevom servisu i na velikom semaforu pustiti snimku meča iz Beograda, kad su Srbi prije nekoliko mjeseci ugostili Amerikance. Da svi nešto naučimo i da vidimo kako se to ponaša "prava" teniska publika.

Čudno je, međutim, kako smo mi to uspjeli nagovoriti ove srbijanske tenisače, funkcionere, navijače koji su bili u Spaladium Areni, čak i Lepu Brenu (nije bilo Slatkog greha) da zaborave svu ovu muku koju su nekako uspjeli preživjeti u ova tri splitska dana i jednoglasno po završetku zapušu u istu vuvuzelu: "Hrvati su bili fenomenalni domaćini od našeg slijetanja u Split, pa sve do odlaska". Valjda su se toliko prestrašili da više i ne znaju što govore. Pustimo ih par dana da dođu sebi, pa ćemo valjda čuti pravu istinu. A ona je očita. Srbe u Splitu serviraju za marendu. A onda odu na kupanje.

A sad zaozbiljno. Novak Đoković uvijek se s poštovanjem odnosio prema hrvatskom sportu i Hrvatskoj općenito. To isto poštovanje ovog je vikenda u Splitu dobio natrag. Zaradio je i pljesak s tribina oba dana kad je nastupao i pobjeđivao naše igrače, zaslužio i skandiranje svog imena s tribina tijekom posljednjeg meča između Veića i Tipsarevića. Novaka Đokovića Split je pozdravio kao istinskog šampiona, kao sjajno odgojenog mladog čovjeka i kao osobu vrijednu svakog poštovanja. Bez obzira čiju putovnicu nosio u džepu. Zviždalo mu se i dobacivalo tijekom mečeva? Pa što se očekivalo? Da mu hrvatski navijači skladaju budnice? Da navijaju protiv svojih?

Ne samo Đoković, nego i kompletna teniska reprezentacija Srbije zaslužila je (i dobila) pljesak i čestitku na kraju okršaja u kojem su slavili. Bili su bolji, njihovoj pobjedi nema ni najmanjeg prigovora, zasluženo su ostvarili svoje prvo Davis Cup polufinale. I imaju legitimno pravo sanjati "salataru". Srbi su danas tamo gdje smo mi bili prije pet godina i taj entuzijazam i energiju koju smi mi imali 2005., bilo je lako osjetiti u njihovoj splitskoj izvedbi. Da, bili smo nekompletni, da bili smo izvan forme. Ali to je tako, na to se ne treba izvlačiti. Konačno - tko zna kako bi završilo i da smo bili kompletni. Protiv ovakvog Đokovića nitko nigdje ne može računati na siguran bod.

Boli li nas ovaj poraz? Naravno. Ali ne zato što je došao od Srbije, jednako bi bolio da je došao od bilo koga. Mene osobno neusporedivo više boli prošlogodišnji polufinalni poraz od Češke. Žalit ćemo još dugo što je to polufinale tako olako shvaćeno i tako pogrešno pripremljeno. Ne radi se tu (samo) o odabiru grada domaćina, puno je stvari tada pogriješeno. Čini mi se da ćemo tek kroz neko vrijeme shvatiti kakvu smo prigodu ispustili iz ruku, a u mozgu i dalje tinja živac koji ne dozvoljava da se pogledamo u oči i iskreno kažemo "Dali smo svoj maksimum, više od toga se nije moglo". Moglo se. Za razliku od ovogodišnjeg, gdje si nemamo što predbaciti. Ispali smo od trenutno kvalitetnije i spremnije momčadi.

Budućnost? Sve stoji na ramenima Marina Čilića. Koliko on bude spreman i sposoban, toliko ćemo dobri biti. No, teško se u bliskoj budućnosti nadati rezultatima na koje smo se navikli i koje smo, nažalost, počeli uzimati zdravo za gotovo. Osim ako iznenada ne "uskrsne" taj nesretni Mario Ančić, koji je, nadajmo se, konačno potrošio sve nevolje i nesreće koje mu je sudbina namijenila. Taj sjajni tip, vrhunski borac i čovjek zaslužio je nešto dobroga nakon svega lošega što je prošao u karijeri. Čak i da više nikad ne zaigra za reprezentaciju - samo da ga vidimo tamo gdje mu je mjesto. Na terenu.

Riječ-dvije, kad već pričamo, i o teniskim pravilima. Davis Cup nije Wimbledon i to bi teniska gospoda ukočenih guzica konačno morala prihvatiti. Davis Cup je često jedino mjesto gdje se teniski zaljubljenici mogu uistinu identificirati sa svojim nacionalnim junacima. Tribine se prije svakog servisa moraju "zamrznuti" i ni slučajno ne proizvesti neki zvuk ili nedajbože pokret, ali tenisači(ce) zato bez problema mogu kričati, stenjati, vikati, puhati, razbijati rekete.

Ne kažem da bi teniska publika ikad trebala sličiti nogometnoj, ali zamislite da Messi odbije izvesti slobodan udarac dok se publika na Santiago Bernabeu ne utiša ili da Kobe Bryant na liniji slobodnih bacanja u Boston Gardenu čeka da sudac preko megafona uzvikne "Kvajet, pliz!" To što su neka ukočena teniska gospoda napisala neki rigorozni pravilnik prije stoljeće i pol ne znači da ga se treba slijepo slijediti kao Sveto pismo. O nekim stvarima bi se definitivno dalo barem malo raspravljati.

Što se minulog vikenda i Srbije u Spaladium Areni tiče, dok "internet-navijači" s nekoliko stotina kilometara udaljenosti pune forume gadarijama i glupostima, većina onih koji su proveli vikend u dvorani okršaj će pamtiti po solidnom tenisu u kojemu su Srbi pokazali više, po Tipsarevićevom voleju u krilo Lepe Brene, iznenađujućim tjelesnim proporcijama Bobe Živojinovića, zabavnom petom meču, sjajnim odnosima između dvije reprezentacije ili mnogim duhovitim dobacivanjima, poput onog kad je jedan domaći navijač Novaku Đokoviću "pozdravio" majku nakon sjajnog voleja, a drugi mu doviknuo "Konju, pa mater mu je naša".

Srbi su, zamislite, preživjeli Split. Tko bi se tome nadao...