Nogomet ne trpi podcjenjivanje

Zajec je riskirao i obilo mu se o glavu. Ako se već odlučite na takav potez (zaista vrlo, vrlo rijedak u nogometnom svijetu), onda morate biti sto posto uvjereni u svoju momčad, ne samo da može zadržati prednost od 5:1, nego da to može učiniti bez ikakvih problema, u bilo kakvom tijeku događanja.

Ako je Zeko bio baš tako uvjeren u dinamovce, onda je, očigledno, apsolutno pogriješio. Da je Brulcov udarac glavom bio samo malo precizniji, Luka Koper sada bi se pripremala za Šerif, a Zajec i njegov stručni stožer vjerojatno bi pripremali – kofere. Dinamo bi doživio pravu katastrofu, kako na rezultatskom polju, tako i na onom imidža kluba na ovim prostorima.

I bez obzira na to što su igrači ti koji igraju, bez obzira što su ti igrači nakon utakmice redom govorili da nikakve veze nije bilo to što nema trenera, bez obzira što je Ćuk inzistirao da je krivnja na njemu, a Butina da je krivnja na starijim igračima – najveću odgovornost (i krivnju) na svojim leđima ima Zajec.

Naime, ako osudimo pristup modrih nogometaša kao nedovoljno dobar, agresivan i podcjenjivački, što onda reći o pristupu trenera koji je procijenio da je prednost toliko sigurna da uopće ne mora biti uz momčad? Kako poručiti da ”igrači nisu ni došli na utakmicu” kada trener doslovno nije došao na nju?

Nije uopće bitno što bi bilo u slučaju da je Zajec bio na klupi, bi li Dinamo pobijedio, odigrao 1:1 ili ispao – bitno je da je on odgovornost u najvažnijoj utakmici sezone za Dinamo prebacio na Sretena Ćuka i Marka Mlinarića.

Kako bi to izgledalo da je Dinamo ispao?

Luka Koper za Dinamo je uistinu najvažnija, barem europski gledano, utakmica sezone. Naime, ispadanje u ovom rangu natjecanja za Dinamo je pravi krah. Prolazak dalje ipak garantira još najmanje dva europska ogleda, a pobjeda u jednom od tih osigurava Europsku ligu.

Zajec bi morao imati dovoljno nogometnog iskustva da zna kako je u nogometu malo toga sigurnoga. Naravno da preokreti nakon 1:5 nisu česti, ali novi trener morao je biti svjestan Dinamove prošlosti u ovakvim utakmicama (dovoljno je sjetiti se Heartsa koji se isto lako mogao zakomplicirati nakon 4:0 u Zagrebu), morao je biti svjestan da se u Zagrebu gotovo sve poklopilo na Dinamovu stranu kako bi se utakmica zaključila s tih 5:1, morao je znati da je tamo Dinamo imao super raspoloženog Mandžukića. Dakako da to sve ne znači kako je bilo tko mogao naslutiti potpuni raspad sustava, ali trener je morao biti tamo kako bi se pobrinuo da do njega ne dođe. Posebno jer uvijek još ni izbliza ne pozna momčad i njene reakcije u ovakvim susretima.

A igrači...

Iako je trener taj koji je postavio podcjenjivački stav (nemojte se zavaravati, i Koprani su u njegovom potezu pronašli dodatni motiv), igrači nipošto ne mogu biti amnestirani za predstavu koja zaista nije dostojna Dinamovog dresa.

Rekli su to i sami, neki su zazvali sankcije kojih će vjerojatno i biti, ali što vrijedi kada se ponavlja ista priča – svake godine nakon jedne slične utakmice Dinama čujemo od igrača ”kako im se ovo više ne smije događati”.

Djelomično je kriv mekan pristup – nije se u svaki dvoboj ušlo s potrebnom odlučnošću da se dođe do lopte (ili da se prođe igrača), nije se stajalo dovoljno blizu protivniku, nije se toliko kretalo i otvaralo suigračima. Sammir je i ovoga puta bio dobar, što ne treba čuditi jer on je najkvalitetniji i najpotentniji Dinamov igrač, ali on ovoga puta nije imao Mandžukića. Njih dvojica su u zagrebačkoj utakmici zamaskirali ostale probleme, no oni su sada izašli na vidjelo kao crvi iz konzerve.

Upravo su ti kvalitativni problemi u momčadi problem broj dva (dugoročno, problem broj jedan). Koji optimizam Dinamo može graditi na napadačkom dvojcu koji je lani u dijelu sezone nosio dres zaprešićkog Intera? Uz dužno poštovanje Divu iz Zaprešića, to nije dobar podatak za Dinamove navijače.

Chago je igrao za Istru, Calello je prosječan i korektan igrač, Ibanez je truba u obrani, Mesarić je igrao u Lokomotivi, Šimić nije spreman – sve su to Dinamovi prvotimci, ili barem igrači vrlo blizu prvog sastava.

S povratkom Leandra Cufrea osnažit će obrana, jer Argentinac je trenutno svemirski brod za ostale Dinamove braniče. S povratkom u formu Milana Badelja na kvaliteti će dobiti vezna linija i kreativa; zapravo, utakmica u Novoj Gorici pokazala je da Dinamu nedostaje i Badelj izvan forme, a kamoli Badelj u formi.

No, tko će donijeti kvalitetu više u napad?

Napadači su skupi, barem oni dobri. U HNL-u ih nema, a one izvan HNL-a Mamić(i) će teško privoliti na dolazak u Zagreb. Mamić nije htio razbiti blagajnu za Zeca, no sada u Hrvatskoj više nema napadača koji mogu u Dinamu biti pojačanje, već isključivo prinove. Istopilo se i poznato tržište Dinamovih (hrvatskih) veterana koji se žele vratiti iz inozemstva, pa – koliko god to loše zvučalo Dinamovom navijaču – jedina opcija ostaje pogoditi s nekim relativno egzotičnim igračem iz Brazila, Argentine ili – Japana.

A znamo da povijest takvih dolazaka nije prepuna pozitivnih primjera.

Zato ne čudi što je Zdravko Mamić odjurio sa stadiona prije kraja utakmice (iako to ne treba raditi, šalje katastrofalnu poruku prema van), zato ne čudi što je Zoran Mamić bio neviđeno ljut i razočaran nakon utakmice – u autu je desetak minuta sjedio s rukama prekrivenim licem, pitajući se valjda – što napraviti? Kako natjerati igrače da u svakoj utakmici opravdaju svoj ugovor, kako ih natjerati da se bore za Dinamov grb, kako poboljšati momčad s raznim ograničenjima, ne toliko financijskima koliko onima na koja Dinamo ne može utjecati – prvenstveno, slaba i neatraktivna liga?

Odgovor je – teško. No Mamić(i) su preuzeli odgovornost za to, kao i Velimir Zajec, pa je na njima da ”iskemijaju” igru i sastav koji može doseći Dinamove ciljeve u ovoj sezoni.

I, po mogućnosti, izbjeći još koji debakl poput ovog protiv Luke Koper. Jer, oni su za takve rezultate odgovorniji od igrača.