Problemi na sve strane

Je li poraz od Rijeke slučajnost?

Velimir Zajec pripisao je domaći poraz od Rijeke kombinaciji sreće, nedostatka realizatora i glavama koje su već razmišljale o Šerifu. Možda Dinamo i jest izgubio "slučajno", no Zajec mora biti svjestan kako u Maksimiru već godinama vrijede posebni standardi i prostora za gubljenje domaćih utakmica jednostavno nema...

Zajecu će se europski kiksevi, pa čak i onako ružni kao protiv Kopra, još i oprostiti, no porazi u HNL-u - posebno na Maksimiru - teško će se tolerirati. Dinamo je u pet šampionskih sezona svaki puta startao uraganski te je rano pobjegao Hajduku i ostalim pratiteljima, pa će stoga ovaj poraz, koliko god on slučajan ili nesretan bio, mnogi shvatiti kao znak ranjivosti Dinama. A puno je lakše igrati protiv ranjivog nego protiv nezaustavljivog suparnika.

Kratki vremeplov donosi nam sljedeće brojke. 2005./2006. Dinamo je, istina, izgubio u drugom kolu u Osijeku, ali je nakon šest kola imao 15 bodova, šest više od Hajduka. Jedini domaći poraz Modri su zabilježili protiv Rijeke u 24. kolu, kada je pitanje naslova ionako bilo praktički riješeno. Sezonu potom, Dinamo je kod kuće pobijedio svih 17 protivnika, stopostotan je bio sve do 9. kola i remija u Splitu, a nakon što je do tada uspio pratiti Dinamo, i Hajduk se uskoro rasklimao pa je prednost brzo narasla.

U sezoni 2007./2008. Dinamo je kod kuće uz 16 pobjeda uknjižio i jedan poraz, ovoga puta od Varteksa, i opet kada to više nije bilo važno. Naime, s osam pobjeda u prvih osam kola, Modri su pobjegli Hajduku na osam bodova razlike. Iduće sezone Dinamo je sa šest pobjeda u šest prvih kola već bježao Splićanima osam bodova, pa si je mogao dopustiti dva domaća poraza, od Hajduka i od Zagreba, što je ujedno do Rijeke bio i posljednji domaći poraz Modrih (24.5.2009.).

Prošlu sezonu Dinamo je završio bez domaćeg poraza, s 10 pobjeda i pet remija, a Hajduk je nakon 10 kola tijekom koji je Dinamo uknjižio 28 bodova, kaskao za Modrima na udaljenosti od 13 bodova. Sveukupno, Dinamo je u tih pet šampionskih sezona 70 puta kod kuće pobijedo, osam puta odigrao neriješeno i samo četiri puta izgubio.

Takva statistika pokazuje da je Zajec argument "sreće" potrošio i do kraja sezone na njega više nema pravo. Dakako, Dinamo je protiv Rijeke dominirao i stvorio puno više šansi, no Dinamova obrana trenutno ne izgleda dobro. Nije to stvar (samo) uže obrane, iako je Zajec krivnju indirektno svalio na stopere, već igre kompletne momčadi. Ibanez je obrambeno najslabija karika, stoperi uistinu nisu maksimalno spremni (iako s Cufreom to izgleda puno bolje), a svojim suigračima maksimalno posao otežavaju igrači sredine terena koji su izvan forme, od zadnjih veznih Calella i Chaga do kreativaca Badelja i Moralesa koji u najopasnijim dijelovima terena poklanjaju lopte protivnicima.

Uobičajeno govorimo kako takve pogreške prolaze nekažnjeno u HNL-u, ali ne u Europi, no ovo kako Dinamo trenutno izgleda u obrani, kod prekida, ali i u svim situacijama gdje protivnik ima malo više prostora, ne prolazi čak ni u HNL-u. Rijeka je na Maksimiru iskoristila dva poklona, Hrvatski dragovoljac jedan (mogao je i više), četiri gola je Dinamu postigao Koper, jedan Šerif. Zajec te rupe mora zakrpati pod hitno, jer napredak u ofenzivnoj, posebno pas igri, neće biti od velike koristi bude li i dalje ovako curilo.

U Maksimiru se, jasno, sve misli sada okreću Šerifu. Iluzorno je očekivati da će u praznom Zagrebu Dinamo dobiti neki veliki poguranac s tribina, ali ovu priliku ne treba propustiti. Prolaskom Šerifa ne samo da se osigurava Europska liga već se i dobiva vrlo lijepa šansa za Ligu prvaka. Zajec bi iz Jurčićevog iskustva morao naučiti da put do pobjede ne vodi preko čuvanja rezultata iz Moldavije već napadom na objektivno slabiju momčad. Dinamov trener sigurno ne želi da u 90. minuti, pri rezultatu 0:0, sudac pokaže na udarac iz kuta za Šerif. A ne želi to ni Dinamova obrana. Igraju defanzivno, a primaju golove

Bod u Osijeku je spašen, bod je Hajduk ispred Dinama nakon dva kola novog HNL-a, no osječko izdanje splitske momčadi malo je koga ostavilo u uvjerenju da se "bili" mogu uspješno suprostaviti Dinamu. Bukureštanskom, zagrebačkom, houstonskom - svejedno. Obrana "bilih" curi na sve strane, središnji blok je mekan, vratar poput Djeda Božićnjaka, a trener paranoičan kao i mnogi njegovi prethodnici...

Senijad Ibričić nastavio je svoju spasiteljsku misiju iz prošle sezone i s bijele točke spasio makar jedan bod "bilima" u Gradskom vrtu. Razlog više za paniku kod bijelog navijačkog puka zbog nedjeljnih novinskih naslova koji sugeriraju da će predsjednik Svaguša prodati "Ibru" ukoliko se narednog četvrtka klupske europske ambicije sudare sa zidom na kojemu piše "Dinamo Bukurešt". Jer ako uistinu o tome ovisi hoće li Ibričić odigrati slavljeničku sezonu dalje od početka kolovoza, onda bi Torcida mogla za četvrtak pripremiti buket cvijeća za oproštaj od svog najvrjednijeg i najvažnijeg igrača.

Jer ono što je Hajduk pokazao u zadnjih nekoliko utakmica nimalo ne potiče navijačku maštu u nastavak europskog života. Hajduk igra defanzivno, navijači otvaraju šampanjac kad se dogodi da istovremeno na travnjaku vide dvojicu klasičnih napadača (u Osijeku su Ahmad Sharbini i Vukušić igrali zajedno čitavih 20 minuta), a momčad je u posljednjih pet utakmica čak 10 puta vadila loptu iz svoje mreže. Zabijali su Hajduku i HSV (3) i Dinamo Z. (1) i Istra (1) i Dinamo B. (3) i Osijek (2). Koliko bi, pobogu, Hajduk primao golova kad bi sve svoje snage uperio u napad i prigrlio filozofiju "primiti tri, postići četiri"?

Za razliku od prošlog proljeća, Hajdukov stoperski tandem J.Buljat - Maloča ove jeseni izgleda nezgrapno i neuvjerljivo. Razočaravajuće partije pružaju kapetan Andrić i reprezentativni vratar Subašić, kraj kojeg "curi" na sve strane, a Anas Sharbini nakon bljeskova protiv HSV-a i Istre opet se vratio "toplo-hladnom" sustavu djelovanja. Poseban problem predstavlja mekan središnji blok i nevjerojatne amplitude koncentracije zbog čega su brzopotezne opasnosti i pogotke Hajdukovcima na spavanju stvarali i zagrebački i bukureštanski Dinamo, ali i Istra i Osijek.

A trener Stanko Poklepović, kao i većina njegovih prethodnika na Hajdukovoj klupi - ne trpi kritiku. Što je to što Hajdukove trenere tjera u vječnu paranoju da svaka kritika ili neugodno pitanje znače nekakav "rad iza leđa" ili po Špacinom "novinarsko nepoznavanje nogometne igre", teško ćemo odgonetnuti. Ali da vitalni 72-godišnjak neće daleko dogurati s agresivnim defanzivnim stavom prema kojemu on sve zna, drugi ništa ne razumiju, a on im nema vremena ni živaca objašnjavati, prilično je sigurno. Iz poštovanja prema golemom znanju, iskustvu i godinama Hajdukova trenera mnogi će mu prešutjeti poneku kritiku, ali javnost sigurno neće još dugo blagonaklono gledati na Špacine verbalne "bisere i pirije", ako momčad bude prosipala bodove.

No, opet - što Poklepović može napraviti kad Subašić reagira poput kadeta, kad Andrić nije ni sjena onoga što se od njega očekuje, kad Tomasov gubi loptu čim muha prozuji pored njega, kad Anas napravi potez previše? Ne mogu se igrači izvući od svoje odgovornosti, iako je uvijek najlakše napasti trenera nego 11 igrača. Što će Poklepović uopće moći napraviti sad kad su ozljede pomele oba Ljubičića i oba Buljata (Marina i Marijana na duži, Krešu i Juricu na kraći period), tko će uskočiti s klupe? Tko će podmetnuti leđa kad ozljede i kartoni zadese Anasa, Strinića, Oremuša ili, nedajbože, Ibričića? Je li uprava u namjeri da "reprogramira" financijski teret ipak otišla malo preduboko i ostavila momčad na preuskom izboru pravih rješenja na koje se u svakom trenutku može osloniti?

Ako stvarno ima istine u priči da će Ibričić nakon ispadanja iz Europe biti stavljen na tržište, Hajdukovi navijači oprostit će se od još jedne sezone puno prije negoli zapuše jesenski maestral.