Potez ozbiljan, a klub?

Od imena stranih i domaćih stručnjaka koja su se svih ovih godina spominjala u kontekstu upražnjene Dinamove klupe, Halilhodžić je trenerski najjače ime. Kao i prethodnik mu na klupi, Velimir Zajec, Halilhodžić je veliko igračko ime itekako dobro poznato onim malo starijim poznavateljima odnosa u jugoslavenskom nogometu, no za razliku od Zajeca - Vaha je ostvario i zavidnu trenersku karijeru.

Osvojio je afričku ligu prvaka i marokansko prvenstvo, s Lilleom je iz prosječnosti druge lige stigao do 3. mjesta u prvoj, igrao je Ligu prvaka s Lilleom, spasio je Rennes od ispadanja, s PSG-om je osvojio Francuski kup i drugo mjesto u prvenstvu. U CV je ugurao i iskustvo u Turskoj (4. mjesto s Trabzonsporom), ali i reprezentativnu avanturu sa snažnom Obalom Bjelokosti. S Drogbom i društvom se kvalificirao na SP 2010. i na Afrički kup nacija, te je doživio samo jedan poraz tijekom mandata, no taj je ujedno bio i koban – politika u Obali Bjelokosti smatrala je kako je upravo Halilhodžić odgovorni krivac za poraz od Alžira u četvrtfinalu Kupa nacija.

Kada se podvuče crta, možemo slobodno reći kako je u posljednjih 20 godina hrvatske samostalnosti Dinamo samo jednom imao trenera s većim uspjesima (Miroslav Blažević), iako bi se i Otto Barić mogao ugurati u tu priču.

57-godišnji Bosanac dolazi u Maksimir s imidžom odličnog taktičara, vrhunskog profesionalaca i trenera koji inzistira na disciplini. S tim karakteristikama i vrlo jakim karakterom, Halilhodžić se nameće kao idealno rješenje za sve ono što današnji Dinamo i njegovi igrači trebaju. Trener s iskustvom vježbanja igrača poput Ronaldinha i Drogbe morao bi zadobiti strahopoštovanje cijele svlačionice, a Dinamo bi s njim na kormilu trebao biti taktički disciplinirana i odgovorna momčad.

Dinamova momčad suviše je limitirana kako bi se sada obećavala Liga prvaka ili neka briljantna igra, ali sada je barem logično za očekivati da vidimo koja je najviša razina ovih igrača. Halilhodžićevo iskustvo sugerira da će iz aktualne momčadi iscijediti maksimum, i usput prepoznati što treba učiniti kako bi se ostvarila najveća klupska – ali i Halilhodžićeva – ambicija: plasman u Ligu prvaka.

Mamić je dovođenjem Halilhodžića na idealan način riješio dilemu ”domaći ili strani trener”; Vaha je, s jedne strane, stranac, netko s bogatim međunarodnim iskustvom i netko tko neće biti impresioniran ”domaćim veličinama”, ali je ujedno i trener koji poznaje ovo podneblje, poznaje mentalitet i, na kraju krajeva, poznaje jezik.

Kao plus Halilhodžiću možemo navesti i činjenicu da je kroz trenersku karijeru vodio i klubove s kojima je morao ganjati prva mjesta i pobjede, ali i s kojima je bio autsajder. U Dinamu će mu trebati i jedno i drugo iskustvo, jer u HNL-u na svakom terenu mora loviti pobjedu, a istodobno stvoriti igru za Europu gdje Dinamo uglavnom nije favorit. Činjenica je da je Halilhodžić prvenstveno orijentiran na taktiku, disciplinu i kontrolu, dakle relativno defanzivnu igru kakva je često zamjerana njegovim prethodnicima na klupi Dinama, no uz njega bi se mogla i kod medija i javnosti razviti spoznaja da se tako igra moderni nogomet.

Stihija, a ne strategija

No, hoće li sve to Halilhodžiću biti dovoljno za uspjeh s Dinamom? Hoće li u klubu biti dovoljno strpljivi? Hoće li Mamić(i) dopustiti da Vaha bude apsolutni gazda svlačionice, jedini čovjek koji bira momčad, jedini koji galami u svlačionici? Hoće li se njemu ispunjavati želje, ili će ih on ispunjavati Mamiću?

Dosadašnja povijest sugerira da se Mamić kod niti jednog trenera nije odrekao svojih utjecaja na svlačionicu. Dosadašnja povijest sugerira da Mamić nema strpljenja s trenerima. Dosadašnja povijest sugerira kako ni Halilhodžiću neće biti lagano balansirati između Mamića, medija, javnosti, momčadi, realnih i nerealnih ambicija kluba.

Zdravko Mamić je dovođenjem Halilhodžića pokazao mišiće kakve drugi hrvatski klubovi mogu samo sanjati, uz djelomični izuzetak Hajduka. Isto kao što čini prodajama igrača za desetke milijuna eura, kao što čini dovođenjem igrača poput Ante Rukavine, Leandra Cufrea, Roberta Kovača, Pedra Moralesa, Miroslava Slepičke. Nisu to idealne zamjene za one koji odlaze, ali ipak su često klasa nedostižna ostatku HNL-a, što uostalom i pet uzastopnih titula pokazuje.

Mamićev Dinamo je po tom koktelu milijuna i velikih imena, igračkih, klupskih, trenerskih, daleko najveći igrač ne samo u Hrvatskoj, već i u regiji.

No problem s Mamićevim potezima je taj što su često neplanirani, što su često stihijski, što često nemaju veze s nekom strategijom nego su krpanje rupa. Neplanirano se proda Mandžukić, pa se u zadnji čas kupi Rukavina. Neplanirano nastane rupa na lijevom beku, pa se kupi Cufre kada su kola već ispala iz Lige prvaka. Dovede se Zajec na nagovor medija i javnosti, pa se onda sezona spašava dovođenjem etabliranog trenera tri dana prije ključne utakmice sezone.

Mamićevi potezi bili bi puno svrsishodniji kada bi se unaprijed znalo što se i kako želi postići, kada bi se kadar planirao unaprijed, a ne da se krajem osmog mjeseca shvati ”hm, pa mi nemamo brzog stopera ili kvalitetnog napadača”.

Zbog toga su i ti ozbiljni potezi – kakav je dovođenje Halilhodžića – često plod neozbiljnog planiranja. Koliko je realno da Vaha u tri dana čarobno promijeni sve ono što ne valja u igri Dinama, prvenstveno defanzivnoj?

I na kraju, što to Dinamu kao klubu vrijedi kada je usprkos svim uspjesima najomraženiji klub u gradu i u zemlji? Ne Dinamo kao Dinamo, ali Dinamo kao Mamićev Dinamo.

Postoji stotinu načina kako objasniti mizernih 200 ili 300 gledatelja na ogledu Dinama i Karlovca. Ali niti jedan nije dovoljno dobar, jer kada podvučemo crtu – to je zaista smiješno za daleko najuspješniji hrvatski klub u posljednjih pet godina, što znači da tu nešto ne štima.

I može Mamić za to optužiti puno faktora, najčešće medije, pa onda plaćene navijače i tko zna koga sve ne. Ponekada će biti i u pravu, ali mora se i sam zapitati – da li je učinio sve što može da taj imidž sebe i posljedično kluba popravi?

Ne, štoviše, učinio je sve u svojoj moći da taj imidž bude što lošiji. Ponašanjem, vladanjem, rječnikom i potezima nedostojnima bilo kojeg pravnog subjekta, a kamoli institucije poput Dinama, doveo je klub do točke gdje mora moliti navijače da pohode Maksimir.

Umjesto da navijači mole za ulaznicu više, kao što je u nogometnom svijetu normalno...