Građani, upomoć!

Netko je loše radio, trošio debelo više od onoga što je smio i na kraju je propao. A sad bi ga svi mi skupa (nevažno je tko smo to "mi") trebali sanirati. Bez odgovornosti, bez propitkivanja gdje su, kako i zašto završili svi ti silni milijuni i tko se od njih okoristio. Jer netko sigurno jest. Nije nitko te novce zakopao u zemlju.

Cibona je zadnjih dana glavna tema većine sportskih foruma i druženja, koje je lako podijeliti na dva viđenja situacije. Jedni smatraju kako je Cibona žrtva ljudi koji su je vodili i kako je Grad Zagreb pod svaku cijenu mora spasiti, makar to građane koštalo povećanja komunalne naknade, parkirnog prostora ili čega već što se posredno iz džepa "malog čovjeka" slijeva u "veliku kasu". Druga strana smatra da je Cibona jednostavno dobila ono što je zaslužila i da je nakon zasluge za uništavanje hrvatske košarke posve logično i pošteno što je na kraju svega uništila i sebe.

Ciboninu gospodarsku priču već smo dobro upoznali, no treba mlo zaviriti i u onu drugu stranu. Sportsku. Cibonu se već gotovo dva desetljeća optužuje da je sebe betonirala u monopolističku poziciju nedodirljivosti, ne mareći pritom za išta što izlazi izvan kruga Draženovog doma i vlastitog interesa. Može li to itko osporiti?

Legitimno je pravo svakog kluba (ne samo kluba, nego i čovjeka) da se bori za svoje interese i da sebi pokušava osigurati što ugodniji i ljepši život. Ali graditi svoj uspjeh na štetu nekog drugog baš i nije dozvoljeno. Nitko vam ne smeta da izgradite bogatu, golemu vilu, ali pritom nećete dobiti dozvolu da srušite sve susjedne kuće da bi vama život bio ugodan. Barem u uređenim zemljama, barem po onome što gledamo u filmovima.

Neoboriva je činjenica da je Cibona godinama rušila sve oko sebe, kako bi izgradila svoj toranj. A danas je takav život došao na naplatu. Cibona je zapravo samo živjela kako živi i gomila drugih, običnih građana. Kredit na kredit, uživaj danas, a platit će netko sutra. Lako je izgraditi carstvo s tuđim novcem, lako je živjeti u oblacima i trošiti nešto što nemaš. Ali računi kad-tad dolaze na naplatu. Kako Ciboni, kako Zadru, tako i svima ostalima. Što se dogodi kad netko ne može otplaćivati kredit za stan? Snosi posljedice. Što se dogodi kad preskočite dvije rate otplate automobila? Snosite posljedice.

Cibona je jednom morala doći pred rub ponora zbog svoje besmislene politike koja je u 20 godina stvorila možda petoricu reprezentativaca, a zato napunila kućne budžete brojnih sumnjivih stranaca, menadžera, posrednika i mešetara koji su se znali "ogrebati" kad je trebalo. Ono što je najiritantnije u cijeloj priči - još se uvijek svih ovih dana otkako "Pomozite Ciboni", vrišti iz svih medija nije pojavio netko tko bi realno i jasno rekao: "Cibona je otišla u potpuno krivom smjeru, treba potpuno promijeniti kurs". Nitko još nije jasno rekao da Cibona mora početi proizvoditi, da Cibona kao najmoćnija organizacija hrvatske košarke mora početi razmišljati i o svojoj odgovornosti za tu košarku, osim samo za vlastito poslovanje i profitiranje.

Iz dana u dan priča se okreće naopako. Odjednom je Grad Zagreb postao neprijatelj, onaj tko ne razumije, onaj tko ne želi pomoći. A gdje su oni koji su Cibonu doveli tu gdje jest? Gdje su oni koji su potrošili sve te silne novce, koji su živjeli kao pijani milijunaši i doveli i Cibonu i hrvatsku košarku tu gdje je danas. Na rubu provalije.

Iako će poklonici Cibone reći kako se u redovima njihovih najvećih konkurenata zlurado naslađuju Cibonijoj sudbini, žalosna je istina da su se i oni povodili Ciboninim primjerom i godinama proizvodili minuse. Posebno Zadar, koji je godinama gunđao na Ciboninu politiku i aktivnosti, posljednjih se godina poveo primjerom svojih najvećih rivala i skupo kupovao "sumnjivu robu" ne mareći za sutra. A sutra je došlo. Zadar nije u ništa ugodnijoj situaciji od Cibone, čak štoviše - ne raspolaže nekretninama koje bi ga mogle izvući iz financijskog ponora u kojeg su ga dovele nerealne aspiracije i promašene poslovne politike nekoliko zadnjih uprava, niti raspolaže toliko bogatim gradskim proračunom.

Prije nekog vremena igrom slučaja svjedočio sam sastanku između jednog menadžera i predstavnika vodstva jednog hrvatskog kluba. Menadžer je u ime svog klijenta ponudio klubu da riješe priznato dugovanje prema tom sportašu na način da mu se odmah isplati 30% ukupnog duga, a ostatak će sportaš klubu oprostiti. U suprotnom će ih tužiti.

Predstavnik klupske uprave mu je rekao sljedeće: "Ja imam na raspolaganju određenu svotu novca za rad kluba i ne pada mi na pamet trošiti taj novac na vraćanje starih dugova koje je netko drugi stvorio. Neka nas slobodno tuži, dok on dobije spor i svih 100% - tko zna gdje ću ja biti i tko će voditi ovaj klub."

Ova žalosna istina zapravo je temelj svih problema hrvatskih sportskih kolektiva. Nema vlasnika - nema odgovornosti. Sve se svodi na sadašnjost, bez ikakve namjere da se itko bavi prošlošću ili budućnošću. Treba osvjetlati svoj obraz, treba napraviti nešto dok si tu, a što ćeš ostaviti nasljedniku - nije tvoj problem. Zato se dugovi i gomilaju, uprave se mijenjaju, igrači se dovode i odvode, a rupetina iz mjeseca u mjesec postaje sve veća. Rupetina koju nitko ne želi krpiti, rupetina od koje svi dižu ruke i za koju optužuju "Onoga prije".

A onda kad voda dođe do grla - "Građani, upomoć!". Jučer ste spasili Vladu, danas spasite Cibonu, sutra ćete spasiti brodogradilišta, prekosutra zdravstveni sustav. Tko je kriv? Oni prije...