Sjajni nogometaši nisu nužno i najbolji ljudi

Mučna kampanja za mjesto predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza na površinu je izbacila sve ono negativno, sav onaj "mulj" koji se godinama taloži u našem nogometu, ali i sportu općenito. Da su Vlatko Marković i Igor Štimac dva lica iste medalje, i da među njima neke velike razlike nema, to je valjda svima jasno, barem onima koji cijelu ovu stvar pokušavaju sagledavati objektivno, a ne kroz navijački obojene naočale, no to čak i nije najžalosnija činjenica u ovoj priči. Imati dva loša kandidata za neku funkciju, sasvim je normalno, ali kada su ti kandidati jedini koji se nude i kada se sve svodi na izbor između dva zla, jasno je da je sport ponovno potisnut u drugi plan.

Gledajući sve te bivše i sadašnje nogometaše koje su Marković i Štimac privukli u svoje tabore, čovjek jednostavno ne može vjerovati da su to isti oni ljudi kojima smo se nekad divili, i zbog kojih smo doživjeli toliko emotivnih trenutaka. Šukerov legendarni penal protiv Rumunjske, Ladićeve bravurozne obrane u dvoboju s Njemačkom, pogodak Prosinečkog za vodstvo kontra Nizozemaca u utakmici za tu već opjevanu svjetsku broncu 1998. - neki su to samo od brojnih epskih trenutaka hrvatskog nogometa koji su se vrtjeli na Markovićevim i Štimčevim predizbornim prezentacijama, a koji danas, 12 godina poslije, izgledaju tako daleko. Ne zato što smo ih pomalo zaboravili - ne, takvi se trenuci nikad ne zaboravljaju - nego zato što se glavni akteri tih priča sada prikazuju u jednom drugom svjetlu.

Jedan od glavnih argumenata koji se izvlači prilikom svakog izbora za vodeće ljude nekog sportskog saveza je: "Dajte sport sportašima, to je jedini put uspjeha". Naravno, potpuno je jasno kako uspješna karijera na terenu i iskustva iz prve ruke određenom kandidatu mogu biti prednost, ali kada se ti argumenti "a priori" stavljaju na prvo mjesto i prikazuju kao nešto što samo po sebi jamči uspjeh, definitivno smo "pobrkali lončiće". Činjenica da je netko imao vrhunski nos za pogodak, gađao trice s osam metara ili zabijao asove kao od šale, nipošto ne znači da je taj netko po defaultu idealni kandidat za predsjednika nogometnog/košarkaškog/teniskog saveza. Ne, to je samo dodatni adut, samo nešto što može dodatno oplemeniti rad na ovakvim pozicijama, dok na prvom mjestu moraju biti obrazovanost, poštenje i borba za ostvarenje društvenih, pa tek onda eventualno vlastitih ciljeva.

Nije li, uostalom, u cijelu ovu bitku za Rusanovu uključena gotovo cijela "francuska" generacija, nisu li, na kraju krajeva, i sada u (pri) vrhu HNS-a nekoć uspješni igrači i treneri, pa svejedno hrvatska nogometna zbilja ne nudi med i mlijeko, dapače. Pustimo sada malo na stranu Markovića i Štimca, o kojima je već toliko rečeno, i okrenimo se onima koji također sudjeluju u cijeloj ovoj bespoštednoj i prljavoj borbi, iako u nešto povučenijim ulogama. Bilić, Asanović, Šuker, Prosinečki, Ladić, Jarni, Tudor, Rapaić, Srna i još mnogi drugi na ovaj su ili onaj način uključeni u kampanju, zbog čega dio odgovornosti leži i na njima. Za dobar dio njih ćemo u svakidašnjim razgovorima reći da su "OK", neki su ljudima čak i simpatični, ali samo svrstavanje na stranu Štimca ili Markovića dovoljno je da se zapitamo: Jesu li to ljudi koji bi trebali vući konce hrvatskog nogometa?

Neki će reći: "Bilić, Asanović, Prosinečki, Jurčević i ostala ekipa s HNS-ove "sise" čuva svoj posao, Šuker sebi krči put, Srni je Štimac prijatelj i menadžer; ne može se njih stavljati u isti koš s Markovićem i Štimcem". Istina, većina gore navedenih zaista nema većih "crnih mrlja" u svojim biografijama, a ako i ima, onda one izgledaju trivijalno u odnosu na sve ono što nam godinama serviraju Štimac, Marković, Mamić, Sinovčić i ostali čiji spomen kod istinskih nogometnih zaljubljenika izaziva gađenje, međutim, ta činjenica nipošto ne može amnestirati sve one koji su se za ove kampanje svrstali na neku stranu.

Nisu li se Bilić i njegovi suradnici mogli ograditi od obojice kandidata, pa čak i uz cijenu gubitka svojih pozicija u stožeru reprezentacije? Nije li se struja koja podržava Štimca trebala zapitati: "OK, svima nam je već dosta Markovića, ali zar je to dovoljan razlog za svrstati se na stranu čovjeka koji je već toliko puta dokazao da ne radi u interesu općeg dobra"? O Šukeru i njegovom "hrvatski nogomet već godinama ide u krivom smjeru i ja u tome ne želim sudjelovati", do ovakvog načina ulaska u kampanju nema potrebe ni pričati. Je li to potez časnog čovjeka koji bi za godinu-dvije trebao preuzeti konce HNS-a ili pokušaj nekoć velikog centarfora da u cijelom ovom cirkusu ostvari neke sve ciljeve?

Većina, dakle, junaka koja nas je u prošlosti, pogotovo te 1998. godine, uveseljavala svojim postignućima na terenu, sada je na neki način tu, hrvatski nogomet dobrim je dijelom u njihovim rukama, ali daleko je to od onog što smo zamišljali kad smo ih zazivali i gotovo papagajski govorili kako se Brončani moraju aktivno uključiti. Pitanje koje se logičko postavlja je: Zašto je tome tako?

Kao prvo, za vrijeme aktivne igračke karijere sportaši o sebi najviše govore svojim prezentacijama na terenu. Ima tu, doduše, i nešto priča sa strane koje nam mogu reći i nešto više o pojedinom sportašu, no sve to na kraju ipak ostane u sjeni golova, pobjeda i svega onog što izaziva toliko radosti i zanosa kod promatrača. Kada se, k tome, radi o nacionalnoj selekciji koja kod Hrvata ima jednu posebnu dimenziju, i nogometu, čija važnost nekad uvelike prelazi sportske okvire, spremni smo zaboraviti sve ono loše i od vratara, braniča i napadača napraviti junake koji pretvaraju u zlato sve što dotaknu. Međutim, kada igračka karijera jednom završi, a naši se junaci prihvate posla za kojeg ih je upravo javnost odredila, stvari postaju drugačije. Tada se jedan nekoć dobar stoper i trener pretvara u jednu od najodbojnijih osoba u Hrvatskoj, tada se jedan drugi stoper pretvara u, recimo to tako, kontroverznu osobu blisku kriminalu, namještanju utakmica i čemu sve ne, tada čak i jedan od najubojitijih napadača u povijesti i ljevica u koju smo se kleli ekspresno gubi simpatije među navijačkim pukom.

Naravno, imamo mi i aduta koji bi svojim znanjem, poštenjem i karizmom mogli učiniti puno toga dobrog za hrvatski nogomet, no oni se u cijeloj ovoj priči drže po strani, što nikako nije dobro. Vjerojatno siti od svih prljavština koje nam se svakodnevno serviraju, mnogi bivši uspješni nogometaši ne žele se uopće približiti cijeloj toj kaljuži i onda se stvara začarani krug iz kojeg je vrlo teško izaći. Pošteni i nekompromitirani na završetku svojih karijera se nisu uključili, stvari su u svoje ruke uzeli oni drugi, čije su namjere potpuno drugačije, pa se sada oni prvi u tome ne vide, i tako to onda ide jedno pod ruke s drugim, dok naš nogomet plovi u potpuno krivom smjeru.

Ovi izbori za predsjednika HNS-a su, nažalost, izgubljeni, i tko god pobijedio ostat će gorak okus zbog toga što nismo imali nijednog boljeg kandidata od Vlatka Markovića i Igora Štimca. Da hrvatskim nogometom "drmaju" privatni interesi, novac i likovi koji to nikako ne bi smjeli, svima je jasno, no iluzorno je očekivati da će u državi u kojoj ionako puno toga ne funkcionira biti drugačije, pogotovo ako se zna da je nogometni svijet i inače plodno tlo za kojekakve mutne radnje. Sve ovo što imamo danas plod je politike moćnika na koju obični, mali čovjek teško može utjecati, i na koju se može samo iz dana u dan bespomoćno "lajati".

Ipak, ako svaki iskreni nogometni zaljubljenik može nešto učiniti u budućnosti, onda je to ne zazivati nekad uspješne igrače kao osobe predodređene za vođenje klubova, saveza ili nekih drugih institucija. Bezbroj je primjera koji pokazuju kako biti uspješan igrač ne znači nužno i biti uspješan sportski djelatnik, a u prilog tome najbolje govori ova utrka za mjesto predsjednika HNS-a. Jedna slavna generacija nogometaša zorno je pokazala da igračke i ljudske kvalitete ne idu nužno ruku pod ruku, što je na neki način porazna činjenica, ali s druge strane i smjernica za budućnost, kako u nogometu, tako i u ostalim sportovima.

I zato, ako aktualna generacija kvadratića na EP-u 2012. uđe u finale, ako (zašto ne bi i malo sanjali?) dvije godine kasnije osvoji svjetsko zlato u Brazilu, odajmo im priznanje za nogometno umijeće, no nemojmo ih zbog tih uspjeha odmah zazivati kao jedine moguće spasitelje hrvatskog nogometa, kao što smo to nekoć učinili s "francuzima". Kako kaže jedna sjajna poslovica: "Budi oprezan sa željama, jer bi ti se mogle ostvariti."