Gdje je zalutao splitski sport?

Hajdukova europska jesen mnoge je podsjetila na brojne jeseni, zime i proljeća koje je splitski klub provodio u europskom društvu. Sjetno podsjećanje na dane kad igranje u Europi nije bila iznimka nego pravilo otvorilo je i neka druga, puno teža i kompleksnija pitanja glede aktualnog trenutka splitskog kolektivnog sporta. Gdje su se zagubile nekoć trofejne i moćne sportske sile iz grada koji je imao košarkaške i vaterpolske prvake Europe?

Najlakši i najčešći odgovor koji ćete čuti glasi: "Zagreb je financijski 'pojeo' ostatak države i ni jedan klub iz ostatka zemlje ne može se više nositi s onima iz metropole". Da, centralizacija naše zemlje uistinu predstavlja značajan problem ne samo u sportskom, nego i u gospodarskom smislu i da, zagrebački sport raspolaže s neusporedivo više kapitala nego splitski, riječki ili osječki. I točno je da se ni jedna hrvatska regija više ne može nositi sa zagrebačkom i to zaista jest problem kojim se treba baviti na puno višoj i ozbiljnoj razini od sportske.

Međutim, pitanje gdje je i kako zalutao splitski sport nije pitanje na koje odgovor treba tražiti u Zagrebu. Makar "najsportskiji grad na svitu" često voli prkosno uperiti prst prema "zloj metropoli koja samo grabi, a ništa ne daje", problemi splitskog sporta ni izbliza nisu tako jednodimenzionalni i jednostavni. Dapače, nisu čak ni dominantni. Koliko god to mnogima u Splitu bilo teško priznati, jednom će konačno, poput liječenog alkoholičara na početku prve seanse izlječenja, morati javno i iskreno reći: "Zagreb nije najveći problem splitskog sporta". Tek tada splitski će sport biti spreman za novi korak.

Dok se god to ne dogodi, dok se god ne pronađe netko tko će priznati da je ishodište problema splitskog sporta u lošoj organizaciji, promašenoj sportskoj politici, krivim temeljima i smjernicama u promišljanju sadašnjosti i budućnosti gradskih klubova i najviše i najdominantnije od svega - kriminalno lošem odnosu Grada prema svojim sportskim institucijama, splitski sport tavorit će tamo gdje nikad u posljednjih sto godina nije bio. U mulju prosječnosti i besmislenosti iz koje izvire čangrizavost i upiranje prstom svugdje, osim u samoga sebe.

Zagrebački sport raspolaže s više sredstava nego splitski, pa što? Zar i prije nekoliko desetljeća Split nije bio siromašniji i od Zagreba i od Beograda i od Ljubljane i od Sarajeva, pa ih je svejedno "šišao" na većini sportskih polja? Slažem se, tada je novac bio manje dominantna komponenta u ljudskim životima nego što je danas, ali i tada je splitski sport stvarao, a ne kupovao šampione. Hajduk je titule osvajao s igračima koje je sam proizveo, kao i Jugoplastika, POŠK, Jadran, Mornar... Gdje je danas zapela ta proizvodnja? Danas, kad Split ima sportsku infrastrukturu kakvu nikada nije imao?

Bez obzira što će mnogi možda krivo shvatiti ovo što ću sad napisati, ali to mislim i to ću reći: Hajduk je trenutno najveći problem kompletnog splitskog sporta! Današnji Hajduk, ovakav Hajduk, Hajduk koji godišnje troši više od 10 milijuna eura i plaća igrače 300-400.000 eura po sezoni, Hajduk o kojemu se raspravlja na sjednicama Gradskog vijeća, Hajduk koji je izgubio svoje korijene i zapustio svoju bazu iz koje je uvijek crpio svoje uspjehe. Kako god u Splitu drže da ih je Zagreb "pojeo" svojim financijskim mogućnostima, tako je i taj Hajduk "pojeo" sve ostale splitske klubove potpuno pogrešnim putem kojim je želio parirati svom najvećem rivalu. Trošenjem. A Hajduk nikad u svojoj povijesti nije bio "Manchester City". Hajduk je uvijek bio "Ajax".

Milijuni koji je Hajduk bacao pred Cernate, Jertece ili Sharbinije za one mrvice koje je od njih dobio zauzvrat, nekim drugim gradskim klubovima značili bi čuda. S novcem koji je Hajduk dao samo spomenutim igračima, košarkaški klub Split bi sanirao sve svoje dugove, rukometni bi se bez problema vratio u Europu, a bilo koji od tri vaterpolska sigurno borio za naslov prvaka. Znam što ćete reći, Hajduk ima pravo trošiti na što ga je volja i ne trebaju ga zanimati ostali gradski klubovi. I to bi bila istina, kad bi vlasnik Hajduka bio neki emiratski šeik, a ne Grad Split. Umjesto da bude generator snage splitskog sporta, Hajduk je postao uteg koji ga vuče natrag.

Problem splitskog kolektivnog sporta je i u činjenici što mnogi klubovi i njihovi upravitelji žive u nekim prošlim vremenima. I što je još gore - vjeruju da će se ta vremena opet nekom čarolijom vratiti. Zar je relno vjerovati da grad poput Splita više ikad može imati tri elitna vaterpolska kluba? Uz čast i poštovanje prema velikoj povijesti trofejnog splitskog vaterpolskog trolista, zar je uistinu vrjednije imati tri nikakva, nego, primjerice, jedan vrhunski?

Generacije Splićana obiteljski su se opredjeljivale za Jadran, POŠK ili Mornar i pravi Mornarevci uvijek su radije pobjeđivali POŠK-a, nego Mladost, a Jadranaš bi radije pobijedio Mornar nego Jug. Ali dokad će trajati to vaterpolsko nasljeđe i osobni kaprici koji će priječiti smislenije vaterpolsko promišljanje za neki širi gradski interes? Koji će se to splitski klinac danas "zapaliti" za vaterpolo u gradu u kojemu tri kluba razigravaju za tri zadnja mjesta na ljestvici, a smisao omladinskih škola je da zagrebačka Mladost danas-sutra ima jeftinu radnu snagu?

Slična priča događala se i u drugom najpopularnijem splitskom sportu, "malom balunu". Split je u jednom trenutku davao čak pet futsal-prvoligaša, Zagreb jednog. I pogodite gdje je otišla titula? Dok je pet splitskih prvoligaša "oštrilo kandže" u svakom gradskom derbiju, Nacional je uzeo prvenstvo. Fiktivna "reprezentacija" splitskih prvoligaša ne samo da bi pomela domaću konkurenciju, nego bi zasigurno imala što reći i u Europi, no Split opet umjesto dva vrhunska, ima četiri ili pet prosječnih prvoligaša.

Ljutili su se u Hajduku kad je iz Dinama objavljeno da imaju skaute i u samom Splitu, što je donedavno bilo nevjerojatno. Zar će se i to opravdati činjenicom da Dinamo ima više novca? Zar Hajduk ne može plaćati skaute u Zadru, Šibeniku, Imotskom, Dubrovniku, Zagrebu - pa čak i u samom Splitu, a istovremeno može izdvojiti 2-3 milijuna kuna za godišnju plaću samo jednog od igrača pod ugovorom? Skauti su puno jeftiniji, čak za nekoliko nula.

Snaga "najsportskijeg grada na svitu" i dalje je u neiscrpnoj ljubavi i talentu kojeg splitski klinci uistinu imaju. Jer da nije tako, zar bi iz "ruševina" od splitskih klubova i dalje izlazili Balići, Metličići, Vukovići, Vujčići, Ukići, Delaši, Pavići, Buljubašići, Franićke, Grginke? Da nije tako, zar zaista mislite da bi hrvatski sport danas imao Blanku Vlašić, Tinu Erceg, Ivana Kljakovića-Gašpića, Darija Srnu, Igora Omrčena, Jerka Matulića i sve one koji dolaze za njima? A dolaze.

Jasno je da je bez novca teško, ali još je teže bez prave vizije, bez konkretnog plana i bez jasnog puta. Sport je, uz Dioklecijanovu palaču, i dalje zaštitni brand grada Splita, no nastavi li se i dalje ovim nejasnim i besciljnim putem, a prašina brzo i neumoljivo nastavi nagrizati trofejne salone na Poljudu, Gripama, Zenti, Zvončacu - pred sintagmu "najsportskiji grad na svitu" brzo će se uglaviti i riječ "nekoć".

A sviđalo se to nekome ili ne - presuši li splitski izvor, zatvorit će se i mnoge hidroelektrane koje su izgrađene na toj rijeci...