Best Buy

Shvatili ste. Posljednji dan ovogodišnjeg siječanjskog prijelaznog roka Engleskoj je priskrbio ludilo kakvo se može usporediti samo s posljednjim danom nekog drugog prijelaznog roka. Svim mogućim sredstvima komunikacije, engleski su ljubitelji nogometa i dobre psine zasuli socijalne mreže, forume i radio valove manje i više uvjerljivim pričama, u nadi kako će barem netko od sportskih novinara, radio ili televizijskih postaja zagristi mamac i baš njihovu priču objaviti kao aktualnu vijest.

Međutim, zašto baš posljednjeg dana? Neobjašnjiva mi je navika da se tako veliki poslovi vrijedni desetke milijuna funti ostavljaju za posljednje sate prijelaznog roka i obavljaju u utrci s vremenom i tko zna čime. Trgovanje u posljednji čas nema nikakvog uporišta u logičnom razmišljanju i zaista mi nije jasno u čemu je razlika između kupovine Fernanda Torresa posljednjeg dana prijelaznog roka i, primjerice, 17. siječnja. Štoviše, posljednjeg dana ogromna je vjerojatnost da ćete platiti daleko više, što je na svojoj lisnici osjetio John W. Henry.

Bilo kako bilo, zadnji je dan ove ludnice prošao u znaku već spomenutog Fernanda Torresa i mladog napadača Newcastlea Andyja Carrolla, a obojica su od sinoć ponosni vlasnici dvaju novih otočkih rekorda. Torres je s 50 milijuna funti, koliko je za njega platio Chelsea, postao najskuplji nogometaš u engleskoj Premier ligi, dok je Carroll s 35 milijuna funti koje je Newcastle dobio od Liverpoola od ovoga tjedna najskuplji britanski igrač u povijesti i osmi najskuplji nogometaš svih vremena.

Dok se za Torresa takva cijena još može i opravdati nekim činjenicama, sveopći je konsenzus da Carroll ne može vrijediti 35 milijuna funti makar po njemu povješali veće količine skupocjenog nakita i u ruke mu gurnuli aktovku s petnaestak milijuna funti. Radi se o odličnom napadaču, ali napadaču koji je odigrao tek jednu dobru polusezonu, a u međuvremenu se čak dvaput našao na sudu zbog "izvannastavnih aktivnosti", zalijepivši si time već sada epitet problematičnog igrača.

Englezi kao Englezi, vole preuveličavati svoju vrijednost, navikli smo na to i u susretima s njihovom reprezentacijom, u njihovom nastupu na Svjetskom prvenstvu, ali i u mnogim dosad obavljenim transferima. Teško će mi netko opravdati čak 18,6 milijuna funti koje je Manchester United prije četiri i pol godine s bonusima iskrcao za Michaela Carricka, a jednako tako vodu ne drži ni Carrollov transfer.

Da ne ispadne da se bunim kao da dio tih transfera sam plaćam, vrijeme će pokazati je li potez Liverpoola bio opravdan premda, ruku na srce, nisu imali previše izbora. Zamjenu za Torresa valjalo je pronaći što prije, a kvalitetnih napadača u posljednjim satima siječnja nema baš na bacanje. Svjestan je toga bio i Roman Abramovič, pa može biti dvostruko zadovoljan sjajno obavljenim poslom.

Torres će tako već u sljedeću nedjelju istrčati na Stamford Bridge i prijetiti svom dojučerašnjem kolegi Pepeu Reini, u nadi kako će Chelseaju pomoći u utrci za naslov prvaka. Iako, ako naslov na kraju ne ostane u rukama londonske momčadi, jedan od glavnih krivaca bit će upravo on, jer s njegova je dva gola Liverpool na Anfieldu svladao branitelja naslova.

Priznat ću vam da me se medijsko ludovanje oko Fernanda Torresa i Andyja Carrolla nije posebno dojmilo, i to iz posve subjektivnih razloga. Već naviknut na prijelazne rokove u kojima Manchester United ne čini baš ništa, poput djeteta u kazni koje je prisiljeno kroz prozor gledati ostalu djecu kako se zabavljaju i skaču, podbočio sam glavu rukama i mirno ispratio posljednji dan nogometne tržnice.

Ne treba zaboraviti da je Liverpool svom novom napadaču odmah kupio i kolegu, pa je tako Luis Suarez, čovjek koji igra i rukama, stigao za 22,7 milijuna funti. Osim što će se dobro slagati u napadu, bit će im zanimljivo i prilikom zajedničkih izlazaka, dok Carroll na ljude voli bacati čaše, Suarez neistomišljenike grize za rame.

Sve u svemu, kad se sve zbroji, ukupna suma potrošenog novca u siječnju se zaustavila na vrtoglavih 214 milijuna funti. Recesija? Dajte, molim vas.

Best Buy

Impresioniran milijunima kojima klubovi zasipaju čak i neprovjerene nogometaše, stao sam razmišljati o vremenima kada su kvalitetni igrači koštali ispod deset milijuna funti. Da, toliko sam star. U nevjerici sam konstatirao da čak i beskućnik upitna nogometnog znanja kao što je Bébé danas postiže cijenu od sedam milijuna.

Zabrinut smjerom u kojem ide burza igrača i svijet u cjelini, odlučio sam stati na kočnicu, riskirati kaznu i krenuti suprotnim smjerom. Dao sam si zadatak pronaći nekoliko igrača koji nekim čudom ekonomije, znanosti koja je jasnija mojem glavnom uredniku nego meni, stoje manje od deset milijuna funti, a pritom svojoj momčadi vrijede ili će vrijediti više od suhoga zlata.

Radi se o kategoriji igrača koje bi si gotovo mogao priuštiti i zagrebački Dinamo, kad bi ih nekim čudom uspio nagovoriti da svoje nogometne talente pokazuju na stadionu koji sliči Beirutu osamdesetih i da pritom za njih navijaju stolice. K vragu, mogao bi ih kupiti čak i Hajduk, kada bi na Poljudu postojao čovjek koji može dovesti igrača, pa i onoga koji se sam ponudi klubu.

Poput ljudske inačice bubnja za izvlačenje loto brojeva, zavrtio sam u glavi kuglice s imenima kandidata, otvorio usta i ispljunuo prvo best buy ime. Izbor je pao na veznjaka Blackpoola Charlieja Adama, igrača kojeg je Ian Holloway frustriranog i razočaranog u nogomet iz Glasgow Rangersa, koji ga je povlačio po posudbama, dovukao u Blackpool za tričavih 500.000 funti.

To su vam dvije tjedne plaće Waynea Rooneyja. Istog onog Rooneyja koji u nedavnoj utakmici protiv Blackpoola nije pokazao ništa, za razliku od Adama koji je više od sat vremena obranu Uniteda dovodio do ludila i usput asistirao za oba gola domaćina.

Dok se divimo čudesno preciznim loptama Paula Scholesa ili Luke Modrića, često možda nismo niti svjesni da u jednom malom Blackpoolu, pred 16 tisuća navijača, vrlo slične, a nerijetko i bolje lopte dijeli upravo Charlie Adam. Tko mi ne vjeruje, eto djelića dokaza, a nađe li se onih koji će reći "ah, pa to je Sunderland", isto to Adam je činio i protiv lidera prvenstva.

Adam je u 74 utakmice u dresu Mandarina postigao 22 pogotka i Hollowayju, ali i svakome tko je gledao barem jednu utakmicu Blackpoola, je jasno da u svlačionici ima nevjerojatno podcijenjenog igrača kojeg ne želi pustiti barem do kraja ove sezone.

Holloway je u tome na kraju i uspio, usprkos ponudi Tottenhama koju je Adam prihvatio i koja je zapela na papirologiji u posljednjim minutama prijelaznog roka. Prethodno je Liverpool "uvrijedio" menadžera Blackpoola ponudom od oko četiri milijuna funti, što je ovaj s gnušanjem odbio. Jedno je sigurno, Adam je u najboljim nogometnim godinama i sljedeći će potpis biti onaj koji će vjerojatno pamtiti do kraja života.

Otprilike dotad svoj bi potpis na ugovor s Tottenhamom mogao zapamtiti, ali i zbog njega žaliti, i Niko Kranjčar, drugi nogometaš na ovom nasumičnom i ničim izazvanom popisu podcijenjenih i cijenom vrlo pristupačnih igrača. Dok njegova cijena realno ne može biti ispod deset milijuna funti, uz korijenje koje je pustio na klupi Tottenhama teško bi mogao postići višu cijenu. Da podsjetim one na antisklerinima, u Tottenham je došao za tek nešto više od milijun funti ili mjesečnu plaću Waynea Rooneyja.

Već sam pisao o tome kako mi program za obradu teksta niti ne dozvoljava otipkati "Kranjčar na klupi", no Harryju Redknappu to i dalje ne znači ništa. Jedan od najinteligentnijih svjetskih igrača svoje najbolje godine prosipa na klupi White Hart Lanea, a menadžer ga sitnišem od minutaže doslovno ponižava.

Kad već grdim Redknappa, red je da izgrdim i ostatak europskog trenerskog življa, koji nije našao potrebnim zagrabiti ne tako duboko u klupsku blagajnu i spasiti Niku Kranjčara s White Hart Lanea. Ponuda Werdera nije bila dovoljno ozbiljna i naš će Niko do kraja sezone grijati klupe engleskih stadiona, zaraditi "škembu" i zaboraviti udarati loptu onako kako je dosad to znao.

Je li razlog tomu i skori dolazak na svijet Kranjčarova podmlatka i želja za ostankom u Londonu, teško je procijeniti, no čak i da je tako, Krunchie može naći svoje mjesto u sva tri najjača londonska kluba. Problem je što mi to znamo, oni očito ne.

Još jedan igrač na best buy popisu za kojeg mi nije jasno kako je dočekao kraj prijelaznog roka bez promjene sredine svakako je pričuvni vratar Manchester Cityja Shay Given. Premda su mu već 34 godine, jasno je da za vratare vrijede neka druga pravila, a najbolji su dokaz Edwin van der Sar i Brad Friedel.

Nezadovoljan statusom na Eastlandsu, gdje nema izgleda od Joea Harta preuzeti "jedinicu", i s cijenom od oko šest milijuna funti, irski je reprezentativac već nekoliko puta dao do znanja kako ne bi imao ništa protiv odlaska u drugi klub, no to se ni u ovom prijelaznom roku nije dogodilo.

Pred Givenom je sigurno najmanje pet najboljih vratarskih godina, a kako će i dalje grijati klupu Cityja prijezirni pogled šaljem na adresu Alexa Fergusona, koji do kraja ove sezone mora pronaći kvalitetnu zamjenu za Van der Sara, ali tu vrijednost iz nekog razloga nije vidio u vratarskim rukavicama irskog reprezentativca.

Četvrti na ultimativnom popisu best buy igrača Givenov je novopečeni reprezentativni kolega, punih 13 godina mlađi svestrani igrač Aston Ville Ciaran Clark. Premda je uvijek rizično mladim nogometašima predviđati tijek karijere, prema svemu viđenom uvjeren sam kako je pred Clarkom sjajna karijera. Sa mnom se očito slaže i izbornik irske reprezentacije Giovanni Trapattoni, koji je nakon samo 13 utakmica za Aston Villu mladog Clarka pozvao pod nacionalni stijeg, iako je ranije upisao dva nastupa za mladu reprezentaciju Engleske.

Zahvaljujući irskom podrijetlu njegove majke, Clark je dobio dozvolu nastupa za Irsku i već u studenom prošle godine pozvan je za prijateljsku utakmicu protiv Norveške. Tada nije nastupio, no pitanje je dana kada će postati važnija karika irske reprezentacije.

Radi se o obrambenom igraču koji u Aston Villi pokazuje da bez problema može igrati gdje god ga stavite, a zna postizati i pogotke. U 13 prvenstvenih nastupa dosad ih je postigao tri, uključujući i pogodak protiv Chelseaja u sudačkoj nadoknadi koji je Villi donio jedan bod.

U cijeloj priči najviše fascinira njegova cijena. Transfermarkt ga procjenjuje na 50 tisuća eura. Da, dobro ste pročitali, cijena ovog po svemu sudeći sjajnog nogometaša vjerojatno je tek malo veća od javnobilježničke pristojbe naplaćene za ovjeru ugovora između Chelseaja i Fernanda Torresa.

"Vukoviću, promijeni prehranu i zanimanje", već vidim u komentarima ispod teksta i prosvjednim pismima upućenim na moju adresu u kojima ćete me vi, moji omiljeni čitatelji, podsjetiti na barem pedeset igrača koje sam zaboravio spomenuti. Neki od vas možda ćete me optužiti i za profitera koji pokušava zaraditi na transferima gore spomenutih, a možda se među vama nađu i dvojica ili trojica mojih istomišljenika.

Kako god, upravo iz navedenih razloga, a možda gonjen i rokom za završetak kolumne koji se neumoljivo približava – nikad nećete sa sigurnošću znati – s popisom best buy igrača ovdje ću stati, a petog, šestog i pedesetog ostaviti na izbor vama. Svađajte se, čupajte jedni drugima kosu, ciljajte sugovornike kažiprstom u oko, no dajte mi do znanja koga sam to – slučajno ili namjerno, već kako želite – zaboravio i tko to vrijedi puno, a košta malo.

Tko kaže da kup gubi sjaj?

Umjesto prvenstva engleski su se klubovi proteklog vikenda zabavljali najstarijim natjecanjem na svijetu. Barem što se nogometa tiče, ne bih zadirao u povijest Olimpijskih igara ili prvi zabilježeni slučaj nabacivanja kokosovim orasima.

U šesnaest utakmica četvrtog kola FA kupa još jednom smo svjedočili kako klubovi iz nižih liga svim silama žele zakomplicirati život premierligašima, a neki od njih u tome su barem djelomično i uspjeli.

Prije svega to se odnosi na Notts County, najstariji od svih profesionalnih klubova, osnovan nedugo nakon što sam se rodio, 1862. godine. Danas pod vodstvom Paula Incea, hrabro su ugostili četrdeset i sedam tisuća puta bogatiji Manchester City i na kraju posve zasluženo izvukli remi, a da nije bilo Edina Džeke, inače vrijednog kao i svi igrači Notts Countyja zajedno s oružarom, mogli su izboriti i osminu finala. Ovako će u ponovljeni susret na Eastlandsu, gdje ipak imaju nešto manje izgleda.

Ništa manje muke nije imao ni Manchester United, koji je drugi put u nekoliko dana morao stizati prednost protivnika i na kraju jedva izbacio Southampton, dok je Arsenal pred svojim navijačima imao slične probleme s Huddersfieldom i nakon Leedsa još se jednom spasio jedanaestercem u završnici, ostavši usput i bez ozlijeđenog Samira Nasrija, ali i "pocrvenjelog" Sebastiena Squillacija.

Posebna priča je Tottenham, koji nije izgubio od niželigaša, ali je utakmicu s Fulhamom odigrao poput jednog. Smiješni braniči Michael Dawson i Alan Hutton u petnaestak su minuta skrivili dva jedanaesterca, a da se Fulham potrudio, mogao im je do kraja utakmice postići i više od još uvijek pristojna četiri pogotka. Krajem prvog poluvremena Spursi su me podsjetili na davne mečeve Gorana Ivaniševića, koji bi u trenucima kada mu ništa nije išlo od ruke znao tankirati meč i namjerno ga izgubiti.

Da, tako su bili loši. Nakon 4:0 već u prvom poluvremenu, samo sam čekao da se Modrić i društvo rukuju s protivnikom i požele već tada zamijeniti dresove. Tko zna, možda ih je Redknapp nagovorio na lošu partiju, kako nikome ne bi palo na pamet krajem prijelaznog roka zaviriti u Tottenhamovu svlačionicu.

U međuvremenu, na Upton Parku nepravednu suspenziju našeg Frederica Piquionnea iskoristio je Victor Obinna i postigao hat-trick. Znam koje vam se pitanje nameće. Kako u istoj rečenici mogu biti Obinna i hat-trick? Lijepo. Za prvi je pogodak samo trebao postaviti nogu, drugoga nije niti htio postići, dogodio se, a treći je došao iz jedanaesterca.

Spomenut ću na kraju i najveću senzaciju četvrtog kola, Crvene vragove iz Blue Square Premier lige poznatije (ne znam samo kome) pod nazivom Crawley Town. Prvi put u svojoj povijesti ovaj klub iz petog razreda engleskog nogometa, koji je prije samo nekoliko godina bio na rubu stečaja, plasirao su se u osminu finala FA kupa i za nagradu dobio gostovanje na Old Traffordu. Kazalište snova tako očekuje dvoboj sila tame, Crveni vragovi protiv Crvenih vragova, a nekako se potajno nadam da će United barem ovu utakmicu dobiti bez pozivanja Ryana Giggsa u pomoć.

Mamurluk

Čovjek bi očekivao da će onakva završnica prijelaznog roka ostaviti traga na igračima ili menadžeru Chelseaja, koji je do kasno u noć čekao dolazak svojih prinova, no ništa takvoga nije se dogodilo. Carlo Ancelotti nije imao podočnjake, a niti lijeva obrva nije izgubila nimalo energije, živahno je poskakivala na čelu u svakoj iole uzbudljivijoj situaciji.

A takvih je doista bilo, no na kraju je Chelsea pokazao da i bez pojačanja može doći do bodova i ostati u kakvoj-takvoj utrci s Manchester Unitedom. Za nekoliko dana nas pak čeka prava poslastica, nastup Fernanda Torresa u susretu s Liverpoolom.

Pobjede su upisali i Arsenal i Manchester United, a iz obje bih utakmice istaknuo dva trenutka. Na Emiratesu je to svakako pogodak Evertona, postignut iz čistog zaleđa kojeg iz nekog razloga pomoćni sudac nije signalizirao.

Volio bih u ovakvim trenucima porazgovarati s našim prošlotjednim junacima, šovinističkim komentatorima Sky Sportsa Andyjem Grayjem i Richardom Keysom, koji su konstatirali da bi jedinoj sutkinji u Premier ligi valjalo objasniti pravilo zaleđa.

Čini mi se, a video to dokazuje, da ima kandidata i u redovima muškoga roda. Šteta što su obojica spomenutih u međuvremenu ostali bez posla, njihov bi komentar vrijedio zlata.

Što se utakmice na Old Traffordu tiče, u momčadi Manchester Uniteda iz ljetnog, jesenskog i zimskog sna probudio se Wayne Rooney i podsjetio na igrača koji je otprilike u ovo vrijeme prošle sezone gurao United na nekoliko kolosijeka. Za nagradu, dobit će titulu pogotka tjedna, Edwin van der Sar titulu asistencije tjedna, a obrana Aston Ville kritiku za dolazak na utakmicu tek u drugoj minuti.

Sudačka nadoknada

Tek što su prespavali noć i pokušali se suočiti s činjenicom da Andy Carroll više ne stanuje na St. James Parku, navijači Newcastlea u utorak su ujutro okrenuli stranicu klupskog kalendara i shvatili da se svemir s njima ružno našalio. Naime, cijelog će ovog mjeseca biti prisiljeni gledati upravo u sliku Andyja Carrolla, a jedinu utjehu može ponuditi činjenica da je veljača ipak najkraći mjesec.

Nije mi poznato koji je mjesec na Liverpoolovom kalendaru zauzeo Fernando Torres, a ako se također radi o veljači, za očekivati je da se velik broj navijača odlučio tim listom papira potpaliti vatru. Baš kao što su pred trening kampom Liverpoola zapalili do jučer im omiljeni dres s brojem devet.

Ni navijači Newcastlea nisu htjeli ostati dužni, pa su se dohvatili Carrollovog dresa i pokušali ga zapaliti, no mora se priznati da dres jamačno sačinjen od prirodnih i neškodljivih materijala nije htio surađivati. Možda da su probali s benzinom?

Prije nekoliko dana, Fulhamov vratar David Stockdale bio je toliko uvjeren u razbijanje Tottenhama da je prije utakmice umjesto zagrijavanja neko vrijeme proveo s novinarima ESPN-a, s kojima je komentirao svoje golfersko umijeće i konstatirao da mu takvi udarci uspijevaju redovito svakoga tjedna.

Nogomet je čudesna igra, a na to su nas protekle subote podsjetili i igrači Havanta & Waterloovillea i Boreham Wooda u Blue Square South ligi. U situaciji kada im je na travnjaku ležao ozlijeđen igrač, domaći su nogometaši izbacili loptu u aut, a kada je Borehamov Mario Noto trebao vratiti loptu u posjed domaćinu, dogodilo se ovo (preskočite na 4:30 minuta):

Premda bih volio pitati domaćeg vratara gdje je bio i što je radio prilikom Notova vraćanja lopte, lijepo je vidjeti da fair-play ponegdje još uvijek živi.

Dokaz da fair-playa ima i u korporativnim strukturama je i podatak da su dvojica gore spomenutih komentatora Sky Sportsa, Andy Gray i Richard Keys, koji su se prošlog tjedna izrugivali ženskoj pomoćnoj sutkinji Sian Massey i vrijeđali je ne znajući da im je mikrofon uključen, dobili otkaze. Točnije, Gray je dobio otkaz, a Keys ubrzo zatim podnio ostavku suočen s golemim pritiskom javnosti.

Iskreno sumnjam da će bilo tko proliti suzu za dvojicom ljudi kojima je mjesto u nekom drugom vremenu, koliko god kvalitetni bili kao komentatori. Ako ništa drugo, običnim su smrtnicima dali povoda za ismijavanje, pa je nepoznat dvojac na svoja lica nalijepio slike dvojice voditelja te na melodiju Shaggyjeve pjesme "It Wasn't Me" montirao ovaj simpatičan spot.

Toliko od mene za ovu srijedu, ne zamjerite ako sam što ispustio, bio je paklen tjedan. Hvala svima koji su sudjelovali u vrlo zabavnoj raspravi na Facebook stranici Engleskog pacijenta tijekom cijelog posljednjeg dana prijelaznog roka. I ne zaboravite, ne odmaramo ni večeras, na rasporedu je šest utakmica 25. kola!