Zbogom prvom stoljeću. Kakvo će biti drugo?

Obilježavanje Hajdukovog stotog rođendana, koje će svoju kulminaciju doživjeti narednog vikenda najprije bakljadom diljem čitavog grada u prvoj minuti nedjelje, a zatim i cjelodnevnim programom tijekom kojega će se se splitski klub sastati sa sljednicima onih od kojih su učili nogomet, praškom Slavijom, već mjesecima podsjeća na brojne detalje, priče i činjenice koje su od Hajduka napravili ono što jest. Velikana hrvatskog sporta i hrvatske povijesti.

No, dok traje podsjećanje na prošlost, a ulice grada Splita iz dana u dan sve okićenije Hajdukovim simbolima čekaju nedjelju u kojoj će odati počast svima onima koji su u ovih sto godina stvorili i proslavili hajdučko ime, mnoge ljubitelje bile boje intrigira pitanje kakvo će biti drugo Hajdukovo stoljeće i što li će hajdučki potomci moći slaviti u veljači 2111?

U svojih prvih sto godina Hajduk je preživio pet država, na desetke vladara i gospodara, stotine trenera i igrača, milijune navijača. Tijekom većine od svojih sto godina imao je jasan cilj i viziju koju su slijedili njegovi upravitelji, a koja se najlakše može sažeti u samom imenu - hajdučka.

Na prijelazu između 20. i 21. stoljeća Hajduk je po prvi put u svojoj povijesti doveo u pitanje viziju onih koji su stvarali i razvijali klub od 1911. do tada. Hajduk je zalutao u procjepu između želja i realnosti, nagomilali su se financijski gubici, a ljudi koji su ga vodili uglavnom su servisirali prezent, bez velikog zanimanja za budućnost. Sve što se radilo bilo je u funkciji kratkoročnog zadovoljstva, a vizija "onog" Hajduka potpuno se zagubila na putu između borbe za pobjede i pukog preživljavanja.

Nepravedno bi bilo svu krivnju za Hajdukova lutanja svaliti na leđa ljudi koji su ga vodili. Bilo je tu u proteklih 20-ak godina itekako pametnih i sposobnih, ljudi koji su željeli napraviti korak naprijed i Hajduk vratiti u europsku nogometnu obitelj kojoj je desetljećima pripadao. Nažalost - većina bi izgubila svoj početni entuzijazam nakon što bi se suočila s problemima koje nisu znali ili nisu smjeli riješiti.

Hajdukovom kaskanju svakako je pridonijela i jako loša situacija u hrvatskom nogometu nakon osamostaljenja. Onaj entuzijazam nakon pokretanja hrvatske lige brzo je ugušila brutalna istina kako su naši nogometni vladari koji su školovani u jugoslavenskom okruženju samo prepisali ono što su naučili do 1991. u državu nakon nje. Neki Hajdukovi čelnici dobro su se uklopili u taj mulj i umjesto podizanja glasa protiv nepravde, pokušali priključiti i svoj vagon na vlak koji je gazio ono pozitivno što je trebalo nastati u hrvatskom nogometu nakon razdruživanja.

Grijesi koji su ostali iza uprava koje nisu znale, a niti mogle napuniti rupe koje su ostale iza njihovih prethodnika, koliko-toliko su sanirane famoznim preoblikovanjem, koje je Hajduka lišilo dugova, ali mu je natovarilo neke druge probleme. Prošle su dvije godine od preoblikovanja kluba u prvo športsko dioničko društvo u ovom dijelu Europe, a još uvijek je malo onih koji će jasno i glasno reći je li to zaista bio najbolji potez glede Hajdukove budućnosti i što sve proizlazi iz tog nastavka "š.d.d.".

Ima li Hajduk pravi temelj za budućnost u aktualnom obliku i koliko je širok spektar mogućnosti uz ovakav način poslovanja? Na što se Hajduk treba fokusirati kako bi u budućnosti svojim navijačima donio barem dio radosti koju im je davao u prvom stoljeću svog života?

Priča oko dovođenja Ivice Križanca pokazala je svu tromost Hajdukovog upravljačkog aparata. Međutim, s druge strane - pokazala je i da aktualno vodstvo ima barem jednu prednost u odnosu na mnoga dosadašnja. Odgovornost za svaku kunu koja im prođe kroz ruke. Naravno da navijače ultimativno ne zanima tko koliko zarađuje i koliko Hajduk troši. Navijače zanimaju samo pobjede i trofeji. Ali Hajduk je jednostavno došao do trenutka kad se kamen više ne može gurati uzbrdo.

Hajduk će napokon morati definirati jasnu strategiju s kojom će krenuti u budućnost i put od kojega se neće odstupati. A ne treba biti doktor nogometa da bi se prepoznalo da je okretanje vlastitoj omladinskoj školi, skautingu i krvavom radu s jasnom vizijom koga i kada proizvesti, koga i kada kupiti, koga i kada prodati - jedini put kojim Hajduk ima šanse opstati u ozbiljnom nogometu 21. stoljeća.

Resursi postoje, Hajduk ima i ime i tradiciju i ugled i brand i stadion i sve ostale uvjete koji mu trebaju. Ima i ono što bi mnogi bogati klubovi i vlasnici platili u zlatu - bezuvjetnu i bezrezervnu navijačku ljubav kojoj nije potrebno puno da se "zapali" i zaboravi na sve probleme i životne muke. Malo je klubova na svijetu koji toliko očito i snažno definiraju puls grada i regije u kojoj žive. Malo je klubova koji svojim navijačima pružaju tolike amplitude raspoloženja.

Do veljače 2111. izblijedit će ponos i slava kojim se hajdučki puk danas diči podsjećajući se na prvih sto godina klupske povijesti. Pred Hajdukom je gomila novih izazova, novih okršaja, novih pitanja koja traže odgovore. Što li će Hajduku donijeti njegovih drugih sto godina? Eh, da je imati vremeplov...