Društvo mrtvih Topnika

Uz ispriku što sam malobrojnima koji film još uvijek nisu pogledali otkrivanjem njegova svršetka posve upropastio užitak gledanja, paralela između Arsenea Wengera i učitelja engleskog jezika Johna Keatinga, kojeg je u filmu "Društvo mrtvih pjesnika" utjelovio nenadmašni Robin Williams, bila je previše očita da bih je tek tako napustio i prešutio.

U trenucima kada je Birmingham na Wembleyju zahvaljujući Laurentu Koscielnyju i Wojciechu Szczesnyju podizao svoj prvi trofej nakon 1963. godine, bavio sam se mišlju kako bi odlazak Arsenea Wengera iz Arsenala jednoga dana mogao izgledati baš tako.

Kao što je Keating svojim učenicima pokazao kako da se oslobode nametnutih im okova konformizma, te im trganjem stranica iz udžbenika pomogao da poeziju ne promatraju kao matematičku jednadžbu, tako i Arsene Wenger već više od 14 godina svoje pulene pokušava uvjeriti da i šut na prazan gol, ako mu ne prethodi barem pet dodavanja, ponekad može biti i loša ideja.

Wengerov poetski pristup modernom nogometu često zadovoljava istančana osjetila gotovo svakog ljubitelja nogometa, no za razliku od filmova koji pod dirigentskom palicom scenarista i redatelja uglavnom završe happy endom, Arsenalova poezija već šest godina završava suzama i neuspjehom.

Baš kada pomislite da je Wenger bio u pravu i da je njegova momčad karakterom sazrjela za najveće domete, dogode se Leyton Orient ili Birmingham i nahrane teoriju o momčadi koja igra prekrasno i većinu svojih protivnika "ubija u pojam", ali se potom, kada je najpotrebnije, utapa u vlastitoj ljepoti i spotiče na pragu uspjeha.

Za razliku od Keatingovih "mrtvih pjesnika", koji su za svoje sastanke odabrali pećinu nedaleko od škole, Wengerovi "mrtvi Topnici" poeziju čitaju na puno blještavijem Emiratesu. Nažalost, upravo poezija mogla bi Wengera, baš kao i Keatinga, jednoga dana stajati posla.

Premda takav ishod nipošto ne zagovaram i odlučno ostajem pri stajalištu da kontinuitet mora polučiti rezultate, ako do rastanka ipak dođe, nadam se da će Wengerov oproštaj sličiti onome Johna Keatinga.

"O captain, my captain", povikao bi Cesc Fabregas u mom zamišljenom scenariju i popeo se na klupu u svlačionici, "O captain, my captain", skočio bi na noge i Theo Walcott, praćen podrškom Andreja Aršavina, Jacka Wilsherea i ostalih igrača Arsenala.

Osim Koscielnyja i Szczesnyja, njima trenutno i nije do poezije.

Tko je rekao da je gotovo?

Prije nego na sebe navučem gnjev Arsenalovih navijača i zbog ovakvoga me uvoda stanu pribijati na križ, dopustit ćete da još jednom istaknem kako većina mojih prognoza uglavnom završava neuspjehom.

Stoga je potpuno realno očekivati da Arsenal u tjednima koji slijede iz FA kupa eliminira Leyton Orient i potom Manchester United, iz Lige prvaka izbaci Barcelonu, te napokon iskoristi kikseve Manchester Uniteda na Stamford Bridgeu i Anfieldu i preuzme vrh ljestvice.

Manchester United je na najboljem putu da ispuni svoj dio mogućeg tijeka događaja jer sinoć su na Stamford Bridgeu po tko zna koji put ove sezone ispustili prednost i pretrpjeli drugi ovosezonski poraz. Chelsea je opravdao titulu jedine momčadi koja s Manchester Unitedom u Premier ligi ima bolji omjer pobjeda i poraza, što je samo po sebi, a s obzirom na broj Unitedovih trofeja u posljednjih 20 godina, hvalevrijedan statistički podatak. Momčad Carla Ancelottija odlično je reagirala na slabo izdanje iz prvog poluvremena, skupila glave i u nastavku nadigrala United.

Jest, ponešto utjecaja na konačan ishod imao je i glavni sudac utakmice Martin Atkinson, nanizavši nekoliko sumnjivih odluka, no sumnjivih se sudačkih odluka na štetu ovoga ili onoga kluba može vidjeti u svakome kolu. Bespredmetno je raspravljati o "Klatenburzima" i "Atkinsonima" kao pomagačima ovoga ili onog kluba jer jedno je sigurno: do konca sezone baš nitko neće proći neoštećen.

Igrom slučaja, porazu Uniteda više će se veseliti upravo Wenger i igrači Arsenala jer im se do kraja sezone otvara daleko više mogućnosti za pretjecanje vodeće momčadi prvenstva. Još više mogli bi se razveseliti već za nekoliko dana, kad Manchester United putuje na Anfield bez Rija Ferdinanda i Nemanje Vidića, koji je ponovno uspio zaraditi crveni karton igrajući protiv momčadi u kojoj je Fernando Torres. Španjolac možda jest promijenio dres i možda još uvijek igra jednako loše, no Vidić svoje navike ne mijenja tek tako.

Spomenut ću na kraju da je United u 33 uzastopne utakmice u kojima je Wayne Rooney postigao pogodak na kraju upisao i pobjedu, no taj je ciklus sinoć prekinut. Nagradno pitanje, od koga su Crveni vragovi posljednji put pretrpjeli poraz kada je Rooney postigao pogodak? To je vaš konačni odgovor? Točno – od Chelseaja, u travnju 2008. godine.

Daleko od borbe za vrh ljestvice, ali više ne toliko daleko od dna, od proteklog je vikenda mnogima omiljeni Blackpool, koji je barem na 90 minuta otkrio što je muškarac bez brk… pardon, što je Blackpool bez Charlieja Adama.

Kapetan Mandarina zaradio je nepotreban (čitaj: glup) žuti karton u posljednjim trenucima ogleda s Tottenhamom i posljedično se suspendirao za ogled s Wolverhamptonom, koji je Blackpool glatko izgubio s 4:0, ostavši usput i bez svog najboljeg strijelca DJ-a Campbella kojemu je "pao mrak na oči".

Zbog njegova "zamračenja" Blackpool će tri utakmice igrati bez glavnoga golgetera, a u situaciji kada se nalaze samo četiri boda od "opasne zone" Ianu Hollowayju to sasvim sigurno nije trebalo.

Doduše, ove je sezone teško reći tko nije u "opasnoj zoni" jer desetog Stoke Cityja od Wolverhamtpona na 18. mjestu dijeli samo šest bodova, a od posljednjeg mjesta Premiershipa - sedam! Nezabilježenim razvojem događaja u dosadašnjem tijeku prvenstva, samo deset kola prije kraja nemoguće je prognozirati bilo što.

Nevjerojatna izjednačenost i bezbroj puta ove sezone dokazan teorem da gotovo svaki klub može pobijediti svakoga jamče završnicu sezone kakve se ne sjećaju ni oni stariji, bilo da su utakmice gledali s tribina ili preko malih ekrana, ili pak u njima sudjelovali kao igrači i treneri.

Krunski dokaz izjednačenosti bio je i ogled West Hama i Liverpoola, koji je pripao tada najgore plasiranoj momčadi prvenstva rezultatom 3:1. Tko je gledao utakmicu, mogao se zapitati kako je moguće da Čekićari u ovako kasnoj fazi sezone još uvijek tabore na dnu prvenstvene ljestvice.

Premda su porazu Redsa kumovale i ozljede, ali i podatak da je Steven Gerrard prema statistici u ovoj utakmici uputio više pogrešnih dodavanja nego bilo koji igrač Liverpoola u bilo kojoj utakmici od početka sezone, West Ham je ovu pobjedu zaradio od prve do posljednje minute.

Već sada je vidljivo da će do kraja sezone pomrsiti račune mnogima, jer ekipa koja u svojim redovima ima igrače poput Scotta Parkera, Demba Ba i spremnog Thomasa Hitzlspergera jednostavno ne može napustiti ligu, koliko god se Frédéric Piquionne i Avram Grant trudili da to bude tako.

Kako bih Čekićarima izrazio dodatnu podršku, jer klub čiji vjerni sljedbenici iz kola u kolo do vrha pune Upton Park ne smije ispasti iz lige, neobično lijep pogodak Scotta Parkera proglasit ću pogotkom tjedna.

Jednom Topnik, uvijek Topnik

Iako u utakmici s Evertonom nije pokazao osobitu preciznost i zbog njegova je promašaja s bijele točke Chelsea ispao iz FA kupa, Ashley Cole je već sljedećeg dana svojim suigračima i osoblju na Stamford Bridgeu odlučio pokazati kako njegove nišanske sprave ipak još uvijek funkcioniraju.

Premda se po cijelom Londonu mogu vidjeti paranoični antiteroristički plakati i naljepnice s porukama građanstvu "ako vidite nešto neobično, zovite policiju", Cole je nesmetano u trening kamp Chelseaja donio skupocjenu zračnu pušku sa snajperskim nišanom za noćno gađanje i mnogim drugim "džidžama".

Kako je to već normalno kad se hvalite oružjem koje potencijalno može, a i ne mora, ozlijediti ili osakatiti nedužne osobe, pušku je usmjerio prema jedva dva metra udaljenom 21-godišnjem stažistu Tomu Cowanu i, navodno ne znajući da je puška napunjena, u nesretnog čovjeka ispalio metak.

Olovno zrno probilo je Cowanovu odjeću i zarilo mu se u meso, natjeravši ga na bolan krik, a nedugo zatim krikovi neke druge vrste mogli su se čuti iz ureda Carla Ancelottija, nakon što je Cole pozvan na tečaj o štetnosti donošenja oružja u trening kamp Chelseaja.

"Cole je možda napravio pogrešku u ovom slučaju", rekao je na konferenciji za medije Ancelotti, nesvjestan da je riječ "možda" ovdje višak. "On je i dalje odličan igrač i veliki profesionalac. Napravio je pogrešku, tko nije napravio pogrešku u životu?", retorički se zapitao strateg Chelseaja, natjeravši me da se još jednom prisjetim vlastitog incidenta kada sam, srećom bez posljedica, kao tinejdžer zračnom puškom uspio pogoditi svoga prijatelja.

Znači li to da bih i ja promašio jedanaesterac?

Sudačka nadoknada

Wayne Rooney je proteklog tjedna iskreno priznao kako mu je ova sezona po mnogočemu najgora u karijeri i kako se nada skorom izlasku iz krize i povratku u formu. Nakon takvih riječi bilo je za očekivati kako će protiv Wigana dati sve od sebe i pokušati opravdati činjenicu da po jednoj minuti zarađuje koliko u godini dana privredi ilegalno zaposlena dječja radna snaga neke siromašne azijske zemlje.

Umjesto toga, Rooney je iz neshvatljivih razloga prvi korak ka povratku u formu napravio laktom, kojim je u glavu namjerno pogodio Wiganova veznjaka Jamesa McCarthyja. Iz još manje shvatljivih razloga ostao je na travnjaku, premda je sudac Mark Clattenburg dosudio prekršaj, a iz najmanje shvatljivih razloga ostat će bez ikakve kazne jer FA "ne može intervenirati dodatnim kaznama u slučaju kada je sudac vidio i sankcionirao prekršaj."

Kakvu je pak "sudačku pomoć" imao West Ham u susretu protiv Liverpoola zorno prikazuje sljedeći video zapis. Gary O'Neil je svom snagom u glavu napucao Waynea Bridgea, lopta je završila izvan granica igrališta, a sudac je iz neshvatljivih (opet ta riječ) razloga dosudio loptu za – West Ham.

Malo zabave na kraju utakmice između Manchester Cityja i Fulhama priskrbili su nam pak Mark Hughes i Roberto Mancini. Bivši menadžer Cityja još uvijek gaji negativne osjećaje prema klubu koji ga je nemilosrdno nogirao usred sezone, a nakon što je barem dio zadovoljštine dobio uzimanjem boda na Eastlandsu, ponovno ga je naljutio Mancini. Sadašnji menadžer Cityja prilikom rukovanja nije htio Hughesa niti pogledati u oči, što mu ovaj nije propustio spomenuti.

Phil Neville je veteran Premier lige i njemu su dopuštene neke stvari koje si mlađi igrači ne mogu ni zamisliti. Kapetan Evertona u susretu sa Sunderlandom drznuo se gurnuti i suca, a ovaj je srećom imao smisla za humor, pa je sve završeno uz dosta smijeha i zafrkancije.

Ovoga tjedna kolumnu neću završiti već uobičajenom smiješnom ili zabavnom video snimkom. Posljednje ću retke ispuniti posljednjim pozdravom igraču Bradforda, Wolverhamptona, Southamptona i Tottenhama, Deanu Richardsu, koji je izgubio najvažniju utakmicu u životu, onu s dugotrajnom i teškom bolesti.

Uvijek je tužno kada nekadašnji nogometaši, ljudi koji su svojim vještinama znali uveseljavati tisuće poklonika ovog prelijepog sporta, napuste ovaj svijet, no na prolaznost svega oko nas posebno nas podsjete oni koje smo i sami gledali uživo ili putem malih ekrana. Bolest koja je još 2005. godine prerano prekinula Richardsovu karijeru na kraju mu je već u 37. godini prerano prekinula i život.

U nedjelju, 6. ožujka, na Molineuxu će se u 29. kolu Premier lige sastati Wolverhampton i Tottenham, klubovi za koje je Richards ukupno odigrao 195 utakmica i postigao 11 golova. Bit će to prilika za simboličan posljednji pozdrav igraču koji zbog više sile nije mogao golemi potencijal pretvoriti u veliku karijeru...

Do sljedeće kolumne, posjetite Facebook stranicu Engleskog pacijenta i pridružite se meni i stotinama drugih ljubitelja engleskog nogometa u komentiranju završnice prvenstva. Tko pak ima strah od grupa s više stotina pripadnika, uvijek mi može pisati na [email protected].