Zar ćemo stvarno pričati o sucu?

Ma možda je sve to "jer je Primera slaba", iako je Španjolska prvak svijeta i Europe, iako je po koeficijentu Španjolska tik do prvoplasirane Engleske, iako je aktualni pobjednik Europske lige španjolski klub (Atletico), iako puno nogometaša iz samog svjetskog vrha igra upravo u Primeri.

Barcelona nije "jedna od" najboljih momčadi u Europi, kako žele prikazati oni koji ili ne vole takav nogomet ili preferiraju neki drugi klub ili su jednostavno među onima kojima su dosadili hvalospjevi na račun Blaugrane.

Nažalost, Busacca je neinteligentnim isključenjem Robina van Persieja opet dao povoda za nenogometnu priču - "ako su tako dobri, zašto im uvijek treba pomoć sudaca". I tako to onda ispada, iako je Barcelona puno puta i sama oštećena, uključujući oba polufinalna susreta Lige prvaka protiv Intera. Ako hoćete, i sinoć bi se Barcelona prva morala žaliti, jer je pri negativnom rezultatu oštećena za jedanaesterac. Ako se Wenger povlači na "siguran sam da bismo prošli da nije isključen RVP", Guardiola bi mogao uzvratiti s "siguran sam da bismo pobijedili 3:0 da je tada sviran jedanaesterac". Više bi argumenata imao Guardiola za svoju tvrdnju, nego Wenger za svoju, jer Arsenal je u apsolutno jednako podređenom položaju bio i prije isključenja.

Barcelona je svima koji nisu njeni ljubitelji jednostavno - dosadila. Barcelonine utakmice u pravilu su iste, "viktorije" na jedan gol, s beskonačnim brojem dodavanja dok se ne nađe pravi put, a to zna potrajati. Nema tu dinamike Premiershipa ili Bundeslige, nema akcije "s kraja na kraj", nema perioda dominacije jedne pa druge momčadi, nema puno toga što prosječnu nogometnu utakmicu čini zanimljivom.

Jasno da Barcelona nije nepobjediva. Nije nitko nepobjediv niti će biti, a nepredvidivost čini nogomet neizvjesnim i privlačnim pa su sarkastični komentari "najbolje da onda Barceloni odmah damo sve titule jer igraju najljepše" suvišni. Kup natjecanja napravljena su tako da ne pobjeđuje uvijek bolji, za razliku od primjerice ligaških natjecanja ili američkog sustava "tko prvi do četiri pobjede". Tada zaista znate tko je bolji, ako ništa, dali ste svakomu pravu šansu da to dokaže. U dva Uefina susreta koja završe tako da netko prođe zbog gola u gostima ili zato jer mu je u jednoj utakmici sve pošlo za nogom, nećete uvijek saznati tko je najbolji, ali to je jedna od draži nogometa.

Stoga, promatrajući svaku utakmicu zasebno, nikada se ne može donijeti apsolutan zaključak. Barcelona jest pobijedila Arsenal 3:1, ali mogao je Bendtner zabiti, mogao je sudac progledati RVP-u kroz prste, tko zna kako bi bilo da je igrao Walcott, tko zna kako bi završilo da Fabregas nije u krivom trenutku odlučio istaknuti svoju kandidaturu za dres Barcelone petom ravno u noge Iniesti.

I zbog toga što svaka utakmica ima svoj tijek, svoje specifičnosti, svoje ključne trenutke - istina je, nije važno što je Barcelona imala loptu cijelo vrijeme, nije važno što je imala 738 točnih dodavanja, nije važno što su Xavi i Iniesta imali više dodavanja nego cijeli Arsenal, nije važno što je Arsenal imao nula udaraca (ne na gol, nego uopće), nije važno što se igralo isključivo na polovici gostiju niti to što je Almunia najzaslužniji što rezultat nije puno lošiji po Arsenal.

Jer, usprkos svemu tomu, Barcelona je mogla ispasti. To je nogomet, nitko te na kraju ne pita za broj točnih dodavanja.

Baš zbog toga, preveliki fokus na jednu sudačku odluku koja je po knjizi, ali koja je svejedno trebala biti pametnija, nije korektan prema onomu što Barcelona pruža.

Dok svjedočimo nogometnoj poeziji, pričamo o tom žutom kartonu Robinu van Persieju? Stvarno?

Ne tvrdim kako bi se protivnici trebali pokloniti pred Barcelonom niti bi trebalo žmiriti na sudačke pogreške zato jer Katalonci igraju dobro. No, nakon utakmice u kojoj je Barcelona oštećena više nego Arsenal, deplasirano je fokusirati se na to. Navijači Arsenala moraju se fokusirati na Wengerova obećanja da je "momčad sazrela i da se od nje mogu očekivati velike stvari", ali onda ta zrelija momčad ipak izgubi finale Carling Cupa od Birminghama. Onda ta zrelija momčad ponovno ispadne od Barcelone, uz tješnji rezultat, ali jednako veliku razliku u kvaliteti.

Kako je Telegraphov Ed Ballard napisao: "Dvije momčadi često se uspoređuju, ali Arsenal nije do koljena ("Can't lay a finger") Barceloni kada govorimo o kvaliteti dodavanja ili intenzitetu igre."

To je ono što danas mora biti tema - drugoplasirana momčad najjače europske lige nije ni do koljena Barceloni. Momčad koja igra najljepši nogomet u Engleskoj na Camp Nou je svedena na još jednog bunkeraša.

Na svijetu je i puno drugih klubova, pa ne čudi što navijače mnogih od njih, posebno onih najvećih, u oči bodu konstatacije o "najboljoj momčadi svih vremena". Takve su konstrukcije uvijek kompleksne dvojbe, ere je teško uspoređivati, a ovoj Barceloni ipak nedostaje još poneki naslov u Ligi prvaka kako bi bila u istim rečenicima s Realom pedesetih, Ajaxom ili Bayernom sedamdesetih.

No, može li itko osporiti da se radi o najposebnijoj momčadi modernog nogometa? Najdominantnijoj? I iako je to subjektivna kategorija, momčadi koja igra najljepši nogomet?

Možda nije svatko impresioniran činjenicom da se Xavi, Iniesta i društvo mogu dodavati beskonačno dugo bez pogreške, da to izgleda toliko jednostavno da pomislite kako to može svatko, iako ne može nitko.

Možda nije svatko impresioniran najboljim igračem svijeta koji se više i ne sjeća utakmice u kojoj nije zabio gol. Možda nije svatko impresioniran činjenicom da je Barcelona imala trojicu najboljih igrača svijeta u 2010. godini, iako nije osvojila Ligu prvaka.

Možda nije svatko impresioniran time što je većina nogometnog svijeta impresionirana Barcelonom. Nekome Nikola Jurčević pretjeruje kada priča o Barceloni, nekome se čini da je Božo Sušec presubjektivan, nekome da Michael Laudrup ne zna što priča kada kaže da je ovo najbolja Barcelona ikada, bolja i od Dream Teama u kojem je igrao taj briljantni Danac. I tako deseci i stotine drugih trenera, nogometaša ili običnih navijača. Od Rija Ferdinanda koji je na Twitteru napisao da "ono što je Messi napravio kod gola nije moguće ni na Fifi 11" do jednog čitatelja Telegrapha koji je napisao kako je "lijepo od Barcelone što se jedno cijelo poluvrijeme igra samo na jedan gol, a drugo samo na drugi, kako bi svi gledatelji imali jednak pogled na utakmicu".

Možda vas ne zanima što je legenda Arsenala, Martin Keown, svoju analizu posvetio Barceloni, a ne sucu: "Barcelona je briljantna i mora se priznati da su na drugom nivou. Taktički je tako teško igrati protiv njih, ali je svejedno bilo nevjerojatno vidjeti da se Arsenalu na takav način diktira igra. Postojala je samo jedna momčad, od početka do kraja."

Možda nije svatko impresioniran Barceloninim brojkama pod Guardiolom - od nevjerojatne uspješnosti do velikih pobjeda (pogledajte desni stupac). Možda niste impresionirani s ove tri titule prvaka Španjolske, ili sezonom u kojoj je Barcelona osvojila sve trofeje. Možda niste impresionirani besprijekornom tehnikom Katalonaca, činjenicom da imaju više vlastitih igrača nego drugi veliki klubovi, njihovom predanošću atraktivnom i rizičnom nogometu, njihovim nevjerojatnim akcijama iz kontinuiranog napada iz kakvog danas malo tko zabija golove. Pogledajte dodavanje Inieste i realizaciju Messija; pogledajte Iniestin slalom kod drugog gola, ili činjenicu da je Barcelonin STOPER Busquets bio na vrhu šesnaesterca kako bi na idealan način proslijedio Iniestino dodavanje do Xavija.

Možda nekoga ne zanima što devet najboljih dodavača Primere igra na Camp Nou.

Možda nije svatko impresioniran igrom Danija Alvesa koji je desni bek i desno krilo u istoj osobi. Cijeli svijet zna da će Xavi odigrati dijagonalu za Alvesa, ali to ne može nitko zaustaviti - nije li to malo neobično? Ne svjedoči li to puno o kvaliteti Barcelonine igre? Znate što će se dogoditi, jer Barcelona naizgled uvijek igra isto, a ipak, rješenja nema. Možete se braniti dovijeka i nadati se da ćete proći kao Mourinho lani, a ne Mourinho ove godine. Ili Mourinho ranije u toj istoj sezoni.

Možda, možda vas sva ta "halabuka" oko Barceloninog napada ne zanima. Uostalom, imaju tri izvanserijska igrača (Messi, Xavi, Iniesta), imaju odliče ostale igrače, "normalno da igraju dobro i slažu šanse i zabijaju golove".

Ali, što onda reći za obranu Barcelone? Što reći kada ta napadačka mašinerija ima trenutno najbolju obranu od svih momčadi u pet najboljih liga Europe? Što reći kada Barcelona Arsenalu ne dopusti niti jedan jedini udarac, iako igra sa zadnjim veznim i lijevim bekom na dvije stoperske pozicije!?

Josep Guardiola će reći: "Pokušavamo igrati što više u polju protivnika jer se uvijek brinem kada je lopta na našoj polovici. Užasni smo kada nemamo loptu." Iako Guardiola jasno pretjeruje, njegova izjava otkriva zašto Barcelona igra onakav presing cijelu utakmicu.

No, ne otkriva kako Barcelona to uspijeva raditi tako dobro? Kako je moguće da vrhunske momčadi, poput Arsenala, ne uspijevaju iskoristiti stalni manjak igrača u obrani Barcelone? Protiv Barcelone gotovo nikada ne napadate na postavljenu obranu, uvijek je to prilika za polukontru i kontru, a današnjim vrhunskim momčadima to su najjača oružja.

Nominalno Barcelonin desni bek, Dani Alves je u Primeri igrač s četvrtim najvećim brojem dodira u protivničkoj polovici. Uobičajeno, svi Barcelonini igrači, osim stopera i jasno vratara, provode više od 50 posto vremena u suparničkom teritoriju.

Čim Barcelona izgubi loptu, čopor Katalonaca kreće u bjesomučnu potragu za njom sve dok je ne osvoje, a to obično traje nekoliko sekundi. Probajte sljedeći test - izbrojite koliko puta protivnik još uvijek ima loptu kod sebe dok se na TV-u prikazuje usporena snimka neke šanse Barcelone, a koliko puta je lopta većkod Barcelone. Ako je manje od 80 posto u korist Barcelone, vraćam vam novac za ovu kolumnu.

Za nikoga poput Barcelone ne vrijedi ona kako je "napad najbolja obrana".

Njihovi trokuti, njihovo kretanje, njihovo pozicioniranje, njihova tehnička i taktička pripremljenost čine Barcelonu svijetom za sebe u današnjem nogometu.

Barcelona je, ponavljam, pobjediva, uz Interov prošlogodišnji recept (iz prve utakmice) kao najbolji draft svakom treneru koji to pokušava. Treba vam vrhunski nastup, treba vam agresivnost, treba vam malo sreće, treba vam neka pogreška Barce, poput Valdezovog primljenog gola u Londonu. Moguće je, samo vam se štošta treba poklopiti.

No, Barcine izvedbe, Barcine predstave, Barcine akcije, Barcini nastupi iz utakmice u utakmicu potvrda su teze kako je to jedina zaista posebna momčad na svijetu.

Koja od nas zaslužuje malo više nego raspravu o jednom žutom kartonu. Zaslužuje od nas ono zbog čega ta momčad izlazi na teren u svakoj utakmici - da uživamo u njenom nogometu.