Hrvatski brijači

Tko god me prije utakmice pitao što očekujem, ostao je pomalo iznenađen mojim odgovorom "bit će teška muka, ali vjerujem da ćemo nekako ugurati loptu u gol". "Pa čemu takav pesimizam, Hrvatska je puno jača od Gruzije", uzvraćaju moji sugovornici.

Na papiru, jest. Ali, uvijek je muka. Stvarno, ako mi ne vjerujete, slobodno pogledajte. Naše rezultate u zadnjih 15 godina u kvalifikacijskim utakmicama, ili ako nećete naše, bilo čije uz dužno poštovanje iznimkama poput Nizozemske ili Njemačke koje su često iznimno uvjerljive. Uvijek je muka u kvalifikacijama, kako god na papiru izgledalo.

Tek tu i tamo neka utakmica u gostima prođe malo lakše, kao što je u prošlom ciklusu bilo gostovanje u Bjelorusiji (1:3) ili u Latviji na početku ovog (0:3). No, prije nego me osudite što sam preblag, evo popis gostovanja na kojima hrvatska reprezentacija nije slavila u kvalifikacijskim utakmicama, s boljim i lošijim generacijama od ove:

Litva (0:0), Ukrajina (1:0), Danska (3:1), Ukrajina (1:1), Irska (2:0), Makedonija (1:1), Srbija (0:0), Belgija (0:0), Škotska (0:0), Bugarska (2:0), Belgija (2:1), Malta (1:1), Mađarska (0:0), Rusija (0:0), Ukrajina (0:0), Engleska (5:1), a sad tom popisu možemo dodati i Gruziju (1:0).

Priznat ćete, nije baš kratka lista (17 utakmica u osam i pol ciklus). Sad još priključite brojne pobjede s jednim pogotkom razlike, poput onih u Estoniji ili Latviji, i shvatit ćete zašto uvijek očekujem muku. Povijest je učiteljica života.

Stoga je, za početak ovog teksta o brijačima, zabrijao svatko tko je očekivao laganu utakmicu.

Spada li u tu grupu i hrvatska reprezentacija?

Nažalost, po onome što smo vidjeli u Tbilisiju, zaključak je – DA. Iako je cijeli tjedan emitirana maksimalna ozbiljnost, iako se stručni stožer mjesecima priprema i priča samo o Gruziji, iako je sve upućivalo da je Hrvatska maksimalno oprezna došla u Gruziju svjesna izuzetne važnosti utakmice, sva je priča na terenu pala u vodu.

Hrvatska je bila mlitava, bezidejna, nedovoljno agresivna, nedovoljno žestoka. Rijetko se kada to može prigovoriti nogometnoj reprezentaciji, no Hrvatska, ovoga puta, nije imala dovoljno srca. Možemo tražiti razloge za to u koječemu, no to najviše smeta navijače, dojam da Hrvatska nije dala sve od sebe. Na stranu što gotovo sve igrače nije išlo, što nisu uspijevali dobro raditi ono za što su sjajno plaćeni (igrati dobro nogomet), nisu to nadoknadili borbenošću i požrtvovnošću. Kao da je iz njih iscurila nekadašnja strast za dokazivanjem, kao da imaju pravo s u nacionalnom dresu odigrati s manje žara nego nekad. To nije zadatak (samo) izbornika već i lidera u svlačionici, ponajviše kapetana.

Zabrijali su "kvadratići" da su predobri, da će Gruzija pasti sama od sebe. Dovoljno je vidjeti kako je očajno, početnički reagirao kapetan Darijo Srna na kraju utakmice, isključivi krivac što je Hrvatska ostala bez boda. Srna je pretpostavio nešto u trenucima kada nije imao što pretpostavljati već odraditi svoj obrambeni posao, taktički odgovorno.

Nogometaši su, posebno neki, u Hrvatskoj često zaštićeniji od ličkih medvjeda. Upravo zbog toga, u nedostatsku drugih rješenja, često sva krivica pada na trenera. Tako je i s Bilićem, koji je izgubio tek treću bitnu utakmicu na klupi (četvrtu ako 2:2 s Turskom računate kao poraz), ali je nakon svake od tih bio razapet i od mnogih pozvan na ostavku. Većina medija i većina navijača svalit će 90 posto krivnje na Bilića, ako ne i sto posto.

Lako je osjetiti u javnosti s koliko se entuzijazma neki posvećuju kritikama. Primjera radi, nakon samo sat vremena izvještaj dvoboja s Gruzijom imao je više komentara na Sportnetu nego što ga ukupno ima izvještaj nakon pobjede u Izraelu. Priznajmo, veći je gušt crniti nego pohvaliti, lakše je kritizirati nego čestitati.

To je pogrešno i ne otvara prave teme. Bilić ne može biti amnestiran za ovako lošu predstavu (o izborniku kasnije), no ne mogu biti amnestirani ni igrači jer upravo su oni zvijezde kojima se podilazi kada se pobjeđuje, koji su na naslovnicama, koji su na dnevnoj bazi veličani kao junaci hrvatske zbilje. Igrači prodaju naslovnice ako su zvijezde i ako su "veći od života", a treneri prodaju naslovnice ako su krivci.

Ako je tako, ako bi s "tim igračima i naše babe pobijedile Izrael", a to je uvijek kontra-argument ako nekome kažete da pogleda Bilićev sveukupni učinak (50 utakmica, 35 pobjeda, 10 remija, pet poraza), onda Bilić ne može biti ni isključivi, pa čak ni najveći krivac za očajnu predstavu u Tbilisiju. Koliko god to najlakše bilo učiniti, a vjerujte, bilo bi najlakše i meni – fino "sredim" Bilića, pokupim hrpu pozitivnih komentara i likeova i zadovoljim sve one koji me telefonski, SMS-om i drugim oblicima komunikacije pozivaju na linč.

Hrvatska nije igrala dobro, ali Bilić zaista, na niti jednoj razini, ne može biti kriv za Srnin potez kod gola Gruzije. To je bio kadetski potez kapetana reprezentacije, i odgovornost za to mora snositi on, a ne Bilić.

Naravno, nakon utakmice svi znaju tko je gdje i kako trebao igrati, ali Bilićevom početnom sastavu nema se puno toga za prigovoriti. Dvojbe Kalinić-Jelavić i Vukojević-Dujmović Bilić je riješio prema onome što je vidio u nekoliko posljednjih reprezentativnih nastupa (Kale je oduševio protiv Češke, Dujmović je uporno igrao za pola ocjene bolje od Vukojevića niz utakmica), a dvojbe Strinić-Pranjić i Lovren-Šimunić riješio je prema trenutnoj klupskoj formi. Uz dužno poštovanje prema milijunima hrvatskih izbornika, taj početni sastav prošao bi svaki test nogometne logike. Nije svakome savršen, ali zaista je zločesto reći da je neka odluka bila kardinalno i očito pogrešna.

Pokazatelj koliko su određeni igrači postali "svete krave" jest i prijenos Ivice Blažička. Kada je već cijelu utakmicu zazivao da više lopti ide na Srnu "koji je dobro raspoložen cijeli tjedan", Blažičko nije imao srca ijednom spomenuti kapetana pri opisivanju prve, druge i desete snimke pogotka, iako se sve jasno vidjelo. Luka Modrić može cijeli dan provesti u dodavanju lopti protivniku, komentatori će eventualno iscijediti da to "nije bio njegov dan".

Istina jest da Luka već dugo nije imao "svoj dan" u reprezentaciji. Njegov status u hrvatskoj javnosti temeljen je više na izjavama Harrya Redknappa koji svaki drugi dan priča o Modriću kojeg ne bi prodao za milijardu funti, nego na njegovim prezentacijama u hrvatskom dresu. Ne želim reći da je Modrić loš – on je očigledno među najboljim hrvatskim nogometašima – no prema tome kakav status ima, Luka bi trebao dominirati utakmicama, donositi pobjede, asistirati za golove, kreirati brojne šanse, postizati golove tu i tamo. Znate tko u Hrvatskoj to radi? Niko Kranjčar. Da su mali vanzemaljci gledali samo Hrvatsku protekle dvije godine, Kranjčar bi imao Lukin, a Luka Nikin status.

Zabrijali su i svi koji su govorili o "najjačem sastavu Hrvatske bez većih problema s ozljedama", jer Hrvatska je igrala bez dvojice najboljih napadača. Ne znam zašto su mnogi zaboravili Ivicu Olića, najboljeg HR nogometaša 2010., a jednako je značajan – ili još značajniji – izostanak jedinog pravog hrvatskog strijelca, Eduarda. Olić i Eduardo još su uvijek klasa iznad Petrića, Jelavića, Kalinića ili Mandžukića, koliko god se dičili širinom u napadačkim redovima.

Sada je lako reći da Strinić nije bio dobar izbor, kao što je bilo lako reći da Pranjić u niz utakmica nije bio dobar izbor. Patrice Evra bi sigurno bio, ali nema hrvatsku putovnicu. I iako mislim da je Bilić pogriješio što je prednost dao neiskusnijem beku Dnipra nauštrb iskusnog beka Bayerna, nešto je veći problem ono što je Strinić odigrao.

Bilić je na teren poslao sve najjače hrvatske znalce – Kranjčara, Modrića i Rakitića, izabrao je zadnjeg veznog s kvalitetnijim pasom, na bekove je postavio ofenzivne igrače, očigledno je tražio dominaciju u posjedu lopte. Iz toga je lako zaključiti da nije bio Bilićev plan da svaka druga lopta upućena prema naprijed bude ona poluvisoka koju nitko ne može kontrolirati iz prve i koju su zadnji puta u Barceloni odigrali 1983., i to slučajno. Zašto je Hrvatska na taj jeftini način prodavala loptu, umjesto da bude strpljivija i mirnim, prizemnim pasom pronađe pukotine u gruzijskoj obrani, koja uz dužno poštovanje zaista discipliniranoj i organiziranoj igri, nipošto ne može imati pridjev "neprobojna", to je teško shvatljivo. Ali Bilićev sastav jasno sugerira da to nije ono što je tražio od igrača. Igrači su ti koji su se odlučivali za takve lopte koje donose puno manje rizika, ali i koje onemogućuju kontinuirani napad.

Modrić je odigrao vrlo slabo. Rakitić je odigrao vrlo slabo. Petrić je jednom dobro puknuo, Kranjčar također. Dva beka su zajedno uputila "jedan i pol" upotrebljiv centaršut. Kalinić ničime nije opravdao povjerenje, nije uspijevao zadržati loptu koja mu se od noge odbijala kao strane investicije od Hrvatske. Ništa bolji nisu bili ni Perišić, Jelavić ni Pranjić, iako je teško shvatiti zašto Bilić i dalje forsira ideju da Pranjić bude desno krilo. Prolaznu ocjenu mogu dobiti oba stopera, jer nisu krivi za gol (Kobiašvilija iz drugog plana mora zatvoriti zadnji vezni, a Srninu pogrešku već smo obradili), pa posebno vrijedi izdvojiti solidan Lovrenov nastup u prvoj značajnoj utakmici za reprezentaciju.

Sve su to razlozi zašto je Hrvatska izgubila u Gruziji i pritom odigrala utakmicu bez ijedne ozbiljne šanse, jednako važni ili važniji od svega što će se pripisati Biliću.

Kada Ivica Kostelić odvozi slab slalom, Antu Kostelića se nitko ni ne sjeti spomenuti, a kamoli ga u potpunosti okriviti za to. Niti netko misli da je Bojan Marinović (ili Joško Vlašić) kriv ako Blanka ne osvoji zlatnu olimpijsku medalju.

Timski sportovi su drugačiji, jer osim što je uloga trena kompleksnija i važnija, lakše je lošu predstavu pripisati jednom čovjeku nego desetorici. Posebno kada tog jednog možete promijeniti, a ovih 10 je više-manje najbolje što imate.

To ne znači da je to pravedno.

Ako je za poraz u Gruziji kriv samo Bilić, onda je samo on i zaslužan za pobjedu protiv Njemačke recimo. A nije, jer su momci sjajno odigrali i apsolutno zaslužuju najveći kredit. Bilić je tada povukao i dobrih taktičkih poteza (Rakitić kao iznenađenje, Niko kao povučena špica), ali na kraju dana, igrači su ti koji su na terenu pružili sjajnu partiju. Isto tako, Bilić je u Gruziji sigurno povukao i loših poteza, ali igrači su ti koji su na terenu odigrali kako su odigrali.

No, prije nego zaključite da je u cijeloj ovoj priči samo jedna osoba nešto zabrijala (gorepotpisani), dakako da svoj, značajan dio odgovornosti mora snositi i izbornik. Zato nije dobro što je Bilić nakon utakmice odbacio bilo kakav svoj udio u slaboj igri, prebacivši svu krivnju na igrače "koji nisu odigrali dobro".

Pratim dosta američki sport i stvar koju najviše cijenim jest što tamo ima puno manje isprika i opravdanja nego u Hrvatskoj, a puno više preuzimanja odgovornosti. I kada tamo neka momčad izgubi značajnu utakmicu, trener će među krivcima uvijek na prvo mjesto postaviti sebe. Morao je to učiniti i Bilić, jer bez obzira što je sasvim jasno da je on i nakon utakmice smatrao kako je sve poteze povukao onako kako je trebalo i kako je u datom trenutku bilo ispravno, po savjesti i po nogometnom iskustvu, kada Hrvatska izgubi u Gruziji treba biti dovoljno savjestan da zaključi – "bit će da ipak nisu svi potezi bili dobri".

"Očigledno je da smo i mi u stožeru donijeli neke pogrešne kadrovske odluke, da nismo psihički i taktički pripremili momčad dovoljno dobro za ovakvog protivnika. Iz sadašnje perspektive sigurno da bih neke stvari postavio drugačije. Nisam smio zanemariti Pranjićevo iskustvo i probojnost, možda je trebalo ranije uvesti Jelavića, a Modriću i Rakitiću morao sam omogućiti da češće dolaze do lopte i budu u situaciji proigrati suigrače. Hvala Bogu, nismo često imali prilike učiti iz poraza, naučit ćemo iz ovoga puno, u Splitu ćemo protiv Gruzije biti mnogo bolji, moramo biti jer naši navijači to zaslužuju."

Zvuči li vam to malo bolje od "igrači su loše odigrali"?

I Bilić je štošta "zabrijao". Hrabro je ušao u prvi mandat, osvježio je kadar, promijenio je sustav u 4-4-2, odigrao odlične kvalifikacije i sve do Turske jednako dobar Euro.

Zašto je nakon toga počeo kemijati sa sustavom, teško je reći. Sjećamo se raznih Bilićevih proba, poput 3-5-2 u Belgiji, no putem je u potpunosti odbacio 4-4-2 , sustav u kojem smo pružili najbolje partije pod njegovim vodstvom, i prebacio se na 4-2-3-1 i razne dodatne varijante tog sustava u kojem, za razliku od onog prvog, više igrača igra izvan svog prirodnog mjesta. Pa tako već neko vrijeme desno krilo "glumi" jedan klasični napadač, bio to Petrić, Eduardo, Olić ili neko četvrti, i gotovo redovito, ne pruža najbolje partije. U takvom slučaju, to nije igračeva krivica.

Koliko god Slaven tvrdio kako "sustav u današnje vrijeme nije bitan", rezultati su pali otkad je počeo puno više eksperimentirati nego u prvom mandatu. Od Ivana Jurića protiv Ukrajine preko Pokrivača na Wembleyju do Pranjića na desnom krilu u Izraelu, Bilić je skupio već pozamašnu listu taktičkih promašaja.

Slično vrijedi i za sami sastav. Ponekada su ozljede diktirale određene promjene, no Bilić je u silnom širenju kadra – koje je samo za sebe često pohvalno – zaboravio tko su mu najboljih 11. Pisao sam o tome nakon lanjskog prijateljskog remija u Bratislavi, Bilić je dobio širinu, ali nema jedanaestoricu, a to je problem.

Bilić svakako snosi i dio odgovornosti za iskazani pristup. Koliko god izbornik hvalio htijenje nakon utakmice, "kvadratići" ovoga puta nisu grizli travu. Je li to bilo zbog pristupa "lako ćemo, mi smo Hrvatska, osma na svijetu" ili zbog nečeg drugog, psihološka priprema je zakazala i mora biti bolja. Bez obzira što bi "sveti dres" morao biti motiv sam po sebi, očito je da iz svlačionice nije izašla "nabrijana" momčad koja će učiniti sve ne bi li došla do važne pobjede za plasman na Euro 2012. već momčad koja kao da je došla odraditi neku običnu prvenstvenu utakmicu.

U kvalifikacijama nema dovoljno utakmica za takav pristup, svaka je "biti ili ne biti".

Bilić će morati prihvatiti brojne kritike koje će u mnogo toga biti opravdane, sam je kroz tjedan najavljivao da je Hrvatska odlična, i da u Gruziju ide po pobjedu. A dakako, ako čestita "Gruziji koja se bacila na glavu", hrvatski se druker s razlogom pita – a zašto se naši nisu bacilli na glavu? Jel' Gruzijci igraju neke važnije kvalifikacije nego mi?

Nije lako objasniti ni posljednjih pet minuta kada je Hrvatska jurnula po izjednačenje – zašto tako nije igrala od početka ako je "došla po pobjedu"? Nedostaje li Prosinečki stožeru? Sve su to pitanja koja imaju podlogu i na koja će Bilić morati dati odgovor, kako u narednim danima, tako još više u narednim utakmicama.

Sredinom prvom poluvremena primijetio sam kako dosta često tijekom reprezentativnih utakmica pomislim "s ovakvim igračima trebali bismo igrati (dosta) bolje nego što igramo", vjerujem da nisam jedini. Osim u utakmicama s najjačim selekcijama, onda smo najčešće na jednoj višoj razini.

Ali, ako ćemo biti do kraja iskreni prema sami sebi, s tim istim igračima nije ni za očekivati da budemo osmi na svijetu, pa ipak jesmo. OK, Fifin renking ima raznih mana, ali ipak u određeni kontekst stavlja sve reprezentacije svijeta i njihove rezultate u određenom periodu. Budimo realni, ako ćemo poziciju po poziciju, momčadi poput Portugala, Italije ili Francuske imaju bolje pojedince od nas. Imamo, dakle, dobru reprezentaciju od koje bi bilo logično očekivati bolju igru, ali i nešto lošije rezultate.

Tko je zabrijao? Mi s očekivanjima o velikoj igri, ili Fifin renking?

Vjerujem da istina leži negdje u sredini. Pogledajte opet onaj popis gostujućih kvalifikacijskih utakmica reprezentacije. Mučimo se, često se mučimo. A ipak smo u svjetskom vrhu. I slične muke prolaze gotovo sve najjače selekcije svijeta, uključujući one koje su realno bolje od nas. Nije to isprika, ne želim hrvatsku lošu partiju pravdati talijanskim remijem s Novozelanđanima na SP-u. Samo vas podsjećam da je ta muka – realnost.

Ipak, da se vratimo nogometu, ovo što smo vidjeli u Tbilisiju, očito, nije dobro. Nije bilo dobro ni s Grčkom, u Izraelu je stvar spasio Niko Kranjčar. Nakon neuspjeha u prošlim kvalifikacijama, Bilić nema pravo na novi izostanak s velikog natjecanja jer će umjesto potencijalno najboljeg izbornika (u prilog mu ide ukupni učinak) postati – uvjerljivo najlošiji.

Prostor za pogrešku maksimalno je sužen. Hrvatska će u tri utakmice – doma s Izraelom i Gruzijom, te u gostima kod Grčke, odlučivati o svojoj sudbini u ovim kvalifikacijama.

Vrijeme je za razna "brijanja". Za splitsku publiku, da se nabrije na dvoboj s Gruzijom. Za igrače, da "odzabriju" da će se prošetati do Ukrajine i Poljske i da je vrijeme dokazivanja u crveno-bijelom dresu završeno. Ono uvijek traje.

I za Bilića, da se obrije. Doslovno, da skine sa sebe ružnu bradu, i metaforički, da se vrati kadrovskim i taktičkim razmišljanjima koja su mu donijela uspjehe.