Odsjek za ravnotežu

"Čime sam ovo zaslužio", pitao se i Arsene Wenger u 101. minuti utakmice koja inače traje 90 minuta, osim kad sudi Andre Marriner. Zureći u plavo nebo nizao je melodične francuske psovke i čupao sijede lasi, ne znajući da je svjedočio intervenciji svemirskog odsjeka za ravnotežu.

Naime, još u kolovozu prošle godine, u prvom ovosezonskom kolu Arsenal je zahvaljujući kardinalnoj pogrešci i autogolu Pepea Reine na Anfieldu posve identičnim rezultatom "ukrao" bod i u posljednji čas izbjegao poraz.

Kao što je moj pokojni djed prije gotovo pola stoljeća dobio na lotu i ispunio kvotu od jednog dobitka po obitelji, te cijelom obiteljskom stablu do kraja svijeta uništio neizvjesnost subotnjih ili nedjeljnih izvlačenja, tako su i Topnici negdje morali "vratiti dug".

Ulogu tragičara u nedjeljnom je derbiju od Reine preuzeo Emmanuel Eboue i na nevjerojatan način Liverpoolu podario povratak u utakmicu. Dirk Kuyt nije mogao odbiti takav poklon i Arsenal je još jednom u smiraju utakmice "prosuo mlijeko".

A to čak više nije niti smiješno.

Da sam po zanimanju jezikoslovac i da se po cijeli dan bavim izmišljanjem novih hrvatskih riječi koje nitko nikada neće koristiti, jednoga bih se jutra uz kavicu pozabavio i nadogradnjom definicije riječi "arsenal".

U novi bih rječnik hrvatskoga jezika tako, uz "skladište streljiva i oružja" te "veliku količinu nečega na raspolaganju", dodao i treću definiciju: "sposobnost posvemašnjeg gubitka kompasa i samopouzdanja u odsudnim trenucima."

Sve je više Arsenalovih navijača s kojima imam prilike razgovarati spremno odreći se lijepoga nogometa koji graniči s orgazmičkim iskustvom, kako više nikada ne bi morali svjedočiti napadima panike u prijelomnim trenucima. Upornost, kontinuitet, zajedništvo, vrline su kojima Wenger tepa svojoj momčadi nakon dobrih rezultata, no kako objasniti da ti isti igrači uporno, kontinuirano i zajednički padaju na svim najvećim ispitima, a u prijelomnim utakmicama ili trenucima sezone ne odolijevaju panici i kaosu?

Wenger je nakon utakmice krivnju svalio na suca Andrea Marrinera, premda nisam siguran da je i samog sebe uspio uvjeriti u tu tvrdnju. Kao treneru, bilo mu je lakše pod znak pitanja dovesti odluku o jedanaestercu nego Emmanuela Ebouea kroz objektiv kamere opravdano proglasiti panjem.

Jednako tako, bilo mu je lakše procijeniti kako je sudačka nadoknada bila pretjerana, nego zamjeriti Robinu van Persieju na pretjeranom slavlju, skidanju dresa i žutom kartonu, zbog kojeg je sudac dodatno produžio utakmicu.

Na koncu, bilo je lakše prozvati lošu sreću i mutne radnje nego priznati da cijela njegova momčad u toj dodatnoj minuti nije uspjela izbaciti loptu iz vlastitog šesnaesterca, premda ju je nekoliko puta imala u svom posjedu.

Podvuče li se crta i baci pogled na prvenstvenu ljestvicu, Wenger ipak ima razloga za utjehu. Uz sve propuste, gubitke kompasa i samopouzdanja, Arsenal uz sinoćnji rezultat Manchester Uniteda u Newcastleu i dalje ima realne šanse osvojiti naslov prvaka.

Recept je jednostavan: u preostalih šest utakmica riješiti se "arsenala" koji ih prate minulih šest sezona. Mogu početi već večeras na White Hart Laneu.

Paklena mandarina

Moram priznati da sam se poput svakog pravog Hrvata vulgaris naviknutog na prijevare, korupciju, laži i krađe sa svih strana, u trenutku kada je Spearing skrivio jedanaesterac nad Cescom Fabregasom uhvatio u razmišljanju kako se radi o podvali kako bi se Manchester Unitedu odmoglo na putu do 19. naslova prvaka.

Kako Premier liga ipak nije hrvatska Vlada, Sabor ili Prva HNL, već minutu kasnije svaku je sumnju otklonio odgovor Liverpoola i pogodak Dirka Kuyta koji je bio svjestan kako je tim pogotkom pomogao svom najvećem rivalu.

"Da, to je najtužnija stvar u cijeloj priči", uz kiseli je smiješak i dozu humora rekao je čovjek koji je nedavno hat-trickom na Anfieldu srušio Manchester United. "Međutim, mi želimo pobjeđivati u svakoj utakmici i dati našim navijačima razloga za slavlje", dodao je.

Ne znam koliko bi se navijača Liverpoola složilo s njim u ovom konkretnom slučaju, no sudeći po erupciji oduševljenja na dijelu tribina popunjenom simpatizerima Redsa, nisu im pretjerano zamjerili poklon Manchester Unitedu.

Svu okrutnost svemirske ravnoteže u proljetnom dijelu prvenstva proživljavaju i nogometaši Blackpoola, na čelu s Ianom Hollowayjem, kojemu polako, ali sigurno ponestaje vremena i prostora za poboljšanje rezultata.

Paklene Mandarine odigrale su fantastičan jesenski dio prvenstva i s 28 osvojenih bodova i dvije utakmice manje sredinom siječnja udobno se smjestili u gornjoj polovici prvenstvene ljestvice, uz dojam da će bez većih problema i prije kraja sezone osigurati opstanak u elitnom razredu.

Svojim pristupom i napadačkim mentalitetom unijeli su svježinu u Premier ligu i odbacili stereotipe da se upravo promovirana momčad mora grčevito boriti za svaki prvenstveni bod. Dvaput su svladali Liverpool, slavili na St. James Parku, namučili Manchester United, a onda je došao siječanj...

Uslijedio je ružni prijelazni rok, tijekom kojeg se do posljednjeg dana nije znalo ostaje li ili odlazi kapetan i ključni igrač Charlie Adam, koji je klupskim čelnicima predao i zahtjev za transfer. Adam na kraju nije otišao, no narušena je atmosfera na Bloomfield Roadu i nekako s proljeća stvari su krenule nizbrdo.

Od sredine siječnja pa do danas Blackpool je osvojio samo pet bodova i ovoga se tjedna prvi put od početka sezone našao u zoni ispadanja. Iz nje će, barem prema rezultatima u proteklih nekoliko mjeseci (jedna pobjeda, dva remija i devet poraza) teško izaći.

"Nismo pravi od siječnja, pitam se zašto", zagonetno je odgovorio na novinarsko pitanje Ian Holloway, jasno ciljajući na atmosferu u klubu nakon prijelaznog roka. Charlie Adam više ne pruža partije iz jesenskog dijela sezone, ali su i protivnici naučili igrati protiv često vrlo srčane, ali i neizmjerno naivne momčadi Blackpoola.

Dok im je sustav "vi zabijte dva, mi ćemo tri, vi zabijte tri, mi ćemo četiri" u jesenskom dijelu davao slasne plodove, u proljetnom se dijelu svodi na uzastopna razočaranja. Blackpool je najgori domaćin lige, a kako od preostalih pet kola triput igra pred svojim navijačima, jasno je što se mora pod hitno promijeniti.

Nekako u sjeni zbivanja na Emiratesu proteklog je vikenda odigrano i polufinale FA kupa, u kojemu je također došlo do uspostavljanja ravnoteže, iako se to na prvi pogled ne čini tako.

Ne, ne radi se o tome da je City napokon došao do ravnoteže u gradu Manchesteru, do takvog će ekvilibriuma ipak proći neko vrijeme iako je Blue Moon prvi put od dobivanja financijske injekcije zadao istinski udarac svom velikom rivalu.

Radi se o tome da je Manchester United iz polufinala kupa ispao iz razloga što tamo jednostavno nije pripadao. Naime, Manchester Cityju je to bilo prvo polufinale nakon 1981. godine, Stoke Cityju prvo od 1972. godine, a Boltonu tek drugo od 1958. godine. Klubu koji ga je u proteklih 20 godina četiri puta osvajao i još triput bio u finalu tamo jednostavno nije bilo mjesta.

Šalu na stranu, nakon dvije polufinalne utakmice možemo sa sigurnošću utvrditi da će pobjednik FA kupa biti City, samo još ne znamo dolazi li iz Manchestera ili Stokea. Valja spomenuti kako se i Mario Balotelli potrudio da ni ova priča ne prođe bez njega.

Umjesto pogotkom ili zapaženim nastupom Balotelli je tako na naslovnice još jednom dospio iz pogrešnih razloga. Ovaj put uspio se sam odjenuti, ali se na kraju utakmice posvađao s Rijom Ferdinandom. Unitedov stoper kasnije je na Twitteru (a gdje drugdje) objasnio da je razlog njegove reakcije to što je Talijan pobjedu proslavio pred navijačima Uniteda.

Rio, upoznaj Garyja Nevillea. Gary, upoznaj Rija Ferdinanda.

Fernando

O Fernandu je pjevala legendarna ABBA, o istom imenu u novije doba pjesmu je skladala i Lady GaGa, a danas o jednom drugom Fernandu stihove i pošalice izvikuju samo protivnički navijači. Fernando Torres, najskuplji igrač u povijesti Velike Britanije, proteklog je vikenda prešao čarobnu granicu od 700 minuta tijekom kojih nije uspio postići pogodak za svoju novu momčad, koja je za njega usput platila sitnih 50 milijuna funti.

Točnije, jest. Uspio je postići pogodak. Na njegovu žalost, zli pomoćni sudac podigao je svoju zastavicu i signalizirao minimalno zaleđe, premda mu nitko, a ponajmanje Torres i cijela njegova obitelj i prijatelji, ne bi zamjerio da je odlučio zažmiriti na tu odluku. Možda je navijač Liverpoola?

Mnogi me nagovaraju da u stilu brojača koji je proslavio Frederica Piquionnea i Fernandu Torresu počnem brojiti dane bez pogotka, no nakon višednevnog zdvajanja odlučio sam da to neću učiniti. Osim što bih mu time dao povoda da već u sljedećoj utakmici postigne pogodak i uništi nam dobru zabavu, sličan sam brojač mogao "pokloniti" i Wayneu Rooneyju dok je umjesto na terenu pogađao u hotelskim sobama, pa to na kraju nisam učinio.

To me, dakako, neće spriječiti da, kao i u Rooneyjevom slučaju, osim prošlog tjedna predstavljene internetske stranice hastorresscoredforchelsea.com, koja još uvijek odgovara odlučnim "Ne", s vama podijelim još poneku šalu na račun španjolskog napadača koji trenutno "puca ćorcima".

Koristite li Facebook, tada se možete priključiti grupi po imenu "I've scored the same number of goals for Chelsea as Fernando Torres", koja u trenutku pisanja ovog teksta broji oko 140 tisuća članova, među kojima mnogi imaju prilično dobar smisao za humor.

Neki od njih su trenutno sterilnog napadača maštovito preimenovali u Fernandon't Scorres, a drugi putem internetskih stranica kontaktirali nogometni klub Chelsea i ponudili svoje nogometne usluge za nekoliko funti tjedno, uz svečano obećanje da će u jednakom vremenu provedenom na travnjaku zabiti jednak broj pogodaka kao i Fernando Torres.

Oni vični slikovnom izražavanju poveli su se pak dobrom starom izrekom da slika govori tisuću riječi...

I dok mi čekamo prvi Torresov pogodak, Chelsea je na nevoljama svoga Španjolca odlučio i dodatno zaraditi. Podigli su cijene svojih ulaznica, svjesni da su navijači spremni platiti pravo bogatstvo ne bi li svjedočili tom rijetkom događaju.

Sudačka nadoknada

Na početku sudačke nadoknade koja će, usput budi rečeno, trajati kraće od one Andrea Marrinera, vraćam se još jednom na ogled Liverpoola i Arsenala i trenutak kada su gosti iz jedanaesterca došli do izjednačenja.

Arsene Wenger utjehu je u tim trenucima pokušao pronaći na pogrešnom mjestu, pa je raširio ruke i krenuo prema Kennyju Dalglishu, očekujući valjda razumijevanje i poneku lijepu riječ. Suprotno očekivanju, naišao je na sočno "Piss off" od strane Liverpoolove legende. Usput, onome tko mi pročita misli Emmanuela Ebouea s kraja sljedeće video snimke, darujem jednogodišnju pretplatu na kolummnu.

Pitate li se pak zašto je uopće utakmica na Emiratesu produžena osam, pa zatim još tri minute, red je da vam na to pitanje i odgovorim prigodnim video zapisom. U 55. minuti igre ružnu je ozljedu zbog sudara sa suigračem zaradio Jamie Carragher.

Premda je ružno izgledalo, Carra je ipak OK, nakon završetka utakmice vratio se na travnjak pitati koji je konačan rezultat, tko je igrao i zašto mu nitko nije javio da se igra. Šalu na stranu, stvarno je OK. Kad sam već kod toga događaja, lijepo je primijetiti potez Kennyja Dalglisha, koji je k sebi pozvao donekle potresenog Flanagana kako bi mladom igraču dao do znanja da nije napravio ništa krivo.

Ostanimo još kratko s Liverpoolom jer valja se prisjetiti da je 15. travnja 1989. godine na stadionu Hillsborough u Sheffieldu 96 navijača Liverpoola izgubilo život, a još 766 ih je ozlijeđeno. Na Anfieldu je proteklog tjedna obilježena 22. obljetnica tog tragičnog događaja, kojom prilikom je posebnu zahvalu i ovacije za podršku obiteljima stradalih navijača dobio bivši Liverpoolov menadžer Rafa Benitez, koji pritom nije uspio zadržati suze.

Uoči gradskog derbija u polufinalu FA kupa, derbi u malom odigrali su i stoperi Uniteda i Cityja Chris Smalling i Micah Richards, samo s kontrolerima u rukama i ekranom pred očima. I iz tog derbija kao pobjednik je izašao Manchester City, a ja sam uspio primijetiti da Smalling i ja imamo nešto zajedničko – jednako loše igramo nogomet na konzolama.

Ne znam kako mu ide na konzoli, ali stoperu Blackpoola Craigu Cathcartu baš i ne ide na zelenom travnjaku, a ovim je potezom dokazao zašto ga je Manchester United još od 2007. godine slao na posudbe, a zatim ga i prodao Mandarinama za dvotjednu plaću Waynea Rooneyja.

Zamislite situaciju: imate slobodan udarac na sredini terena, sve protivničke igrače na njihovoj polovici i pregršt suigrača kojima možete dodati loptu. Možete li se dosjetiti scenarija prema kojemu ćete u sljedećih desetak sekundi primiti pogodak?

Ako ne možete, dozvolite Cathcartu da izvede slobodan udarac i potom se poklizne u odsudnom trenutku. I sve to u trećoj minuti ključne utakmice sezone. Bravo!

Na kraju još jedne kolumne, dopustite da s vama podijelim svoju tugu i rezignaciju spoznajom da Nikeovi dizajneri vjerojatno više nikada neće biti u stanju složiti oku ugodan dres. Moj plan kupnje dresa s brojem i imenom Ryana Giggsa mogao bi pasti u vodu i sljedeće sezone jer, barem prema najavama, ovako bi trebao izgledati gostujući dres Uniteda u sezoni 2011/2012.

Uz poruku Nikeu da se ostavi ćorava posla i prepusti dizajn dresova drugima, te uz nadu da će barem domaći, crveni dres Uniteda, imati prihvatljiv izgled, predstavljam vam domaći i gostujući dres kojeg će u sljedećoj sezoni nositi nogometaši Arsenala.

Ostavljam vas uz video s foto sessiona za novi i, moram priznati, vrlo lijep gostujući dres Liverpoola (Nike, ostavi se ćorava posla). U prodaji je od 12. svibnja, a odlučite li ga naručiti direktno s Liverpoolovih web stranica, kažu mi da će svaki dres doći s besplatnim šalom i kapom. Čitamo se sljedeće srijede, a dotad mi se pridružite na Facebooku.