Nasri na kvadrat

"Drugi korijen iz Fabregasa, plus Robin van Persie i sve to podijeljeno s Aršavinom…", ponavljao je mantru Arsene Wenger, razbacujući nogama brdo zgužvanih komadića papira razbacanih po podu do jučer besprijekorno urednog radnog prostora.

Na trenutak je zastao, kao da se nečega dosjetio, pa dohvatio školsku kredu i samo njemu čitljivim rukopisom nažvrljao nešto na ploču. "Da, da, to je to..., uvjeravao je samog sebe i dodao: "Theo Walcott plus Alex Song minus Bacary Sagna, u zagradi, i plus... i plus..."

"... i plus Nasri na kvadrat", dovršio je jednadžbu misteriozni sugovornik s ulaznih vrata. Wenger se prepao, slomio kredu i refleksno se okrenuo prema vratima.

"Ah, ti si...", procijedio je Francuz tonom koji je bio mješavina olakšanja i razočaranja. Wenger nije tražio društvo, želio je biti sam, no na vratima je stajao njegov vjerni pomoćnik Pat Rice.

"Točno, plus Nasri na kvadrat...", okrenuo se, podigao kredu i ponovno nešto nažvrljao na ploču, hineći preokupiranost u nadi da će Pat ipak otići kući.

"Predugo smo zajedno, Arsene, pobjedničku smo formulu praktički zajedno stvorili", nasmiješio se pomoćni trener Arsenala i pokušao probiti led. "Čuo sam tvoju izjavu na televiziji, rekao si da od nje ne namjeravaš odustati."

"Ne!", udario je Wenger dlanom o ploču. "Nitko mi nije dokazao da drugi korijen iz Fabregasa, plus Robin van Persie i sve to podijeljeno s Aršavinom, plus Theo Walcott plus Alex Song minus Bacary Sagna, u zagradi, i plus Nasri na kvadrat nije pobjednička formula koja će kad-tad donijeti rezultate i titule!"

Pat Rice ga nikada nije vidio takvoga. Wengerove oči gorjele su od bijesa, ali ispod munja i gromova nazirala se tuga. Tuga što je još jedna sezona otišla u nepovrat i što njegovi izabranici ne pokazuju zrelost potrebnu za provođenje savršenog nogometnog teorema.

"Kad-tad!", potvrdio je još jednom Wenger, a bijes u njegovim očima naglo je zamijenio čemer. Sklupčao se i sjeo na pod, glavu gurnuo među koljena i duboko uzdahnuo. Pat je sjeo pored njega, naslonio se na zid i podigao pogled prema stropu.

"Prijatelju moj, nisam ja kriv što tijekom sezone moram izmijeniti četiri vratara koji svi zajedno možda vrijede kao jedan", gotovo šaptom započeo je svoj monolog shrvani strateg Arsenala.

"Nisam ja kriv što cijele sezone zbog ozljeda ne mogu računati na ponajboljeg stopera i najboljeg napadača, već se moram osloniti na likove poput Laurenta Koscielnyja i Nicklasa Bendtnera", nastavio je sipati žuč.

"Čuj, nisi ti kriv ni što ti kapetan momčadi Fabregas ne zna bi li igrao u Arsenalu ili sjedio na klupi u Barceloni", dodao je Pat Rice, pretvorivši monolog u dijalog. Wenger ga je pogledao i potvrdno kimnuo glavom.

"Točno, a sigurno nisam kriv ni za to što je Emmanuel Eboué balvan bez premca", procijedio je kroz zube Wenger, sve manje bijesan na sebe i sve više uvjeren da krivica stanuje negdje drugdje.

"Ma znaš što, nisi ti kriv niti za to što Marouane Chamakh više vremena posveti lijepljenju frizure dvokomponentnim ljepilom nego provođenju tvojih zamisli na terenu", uzvratio je backhandom Rice, osjećajući kako i u njemu raste bijes.

"Imaš ti pravo!", skočio je na noge Wenger i prkosno nastavio: "Odbijam prihvatiti krivicu što Andrej Aršavin ne može odigrati više od jednog poluvremena bez odlaska na intenzivnu njegu zbog iscrpljenosti!"

"Prokleta ruska lijenčina", zaurlao je Rice i s Wengerom podijelio "visokih pet". Temperatura u uredu naglo je porasla, a teniski meč kritikama nastavljen je do duboko u noć.

Sunčeve su zrake polako gmizale preko obzora kada je dvojicu stručnjaka napokon svladao umor. Pat Rice je pogledao na sat i navukao na sebe jaknu, pa srknuo gutljaj kave i došetao do Wengera, koji je kroz prozor zurio u prskalice na travnjaku.

"Na kraju krajeva, Arsene moj, nisi ti kriv što ti tvoj sunarodnjak ne može pogoditi zicer jedan na jedan", potapšao je Pat svoga šefa po leđima, a ovaj ga prostrijelio pogledom.

"Samo mi njega ne spominji, neka mi ne dolazi na oči", zagrmio je Wenger.

"Tko? Nasri?", provjerio je Rice.

"... na kvadrat!", začulo se s ulaznih vrata ureda, prema kojima su obojica u istom trenu zavitlali svoje šalice s kavom.

Zadatak za nobelovce

Otkad sam zadnji put sjeo pred tipkovnicu kako bih s vama podijelio tjednu porciju zbivanja u engleskom nogometu, igračima Arsenala pošlo je za rukom kiksati još dvaput, prosuti pet od šest bodova koje su imali na raspolaganju i kratko, ali jasno reći zbogom još jednoj tituli. Na njihovu žalost, ali i ogorčenje topničke navijačke horde, bila je to i posljednja koju su ove sezone mogli prokockati, brojač je vraćen na nulu i za koji mjesec krenut će opet ispočetka.

Topnici su tjedan između dvije kolumne otvorili spektakularnim remijem s velikim rivalom Tottenhamom, no malo je toga bilo spektakularno u načinu na koji su još jednom prokockali već dobivenu utakmicu. Svima onima koji su pri rezultatu 3:1 za Arsenal konstatirali kako je ovo ipak neka nova momčad koja vjerojatno može do kraja, izabranici Arsenea Wengera pomogli su dovršivši rečenicu konstatacijom da mogu do kraja – ispustiti prednost.

"Nećemo uvijek odigrati neriješeno kad postignemo tri gola", govorio je Wenger nakon te utakmice, vjerojatno zaboravljajući da im je to pošlo za rukom i kad su postigli četiri. Wenger, međutim, nije ni slutio da će u sljedećoj uspjeti postići samo jedan.

Nekoliko dana kasnije, naime, velike nade Arsenalovi su poklonici polagali u činjenicu da je u utakmici na stadionu Reebok upravo Bolton bio taj koji je poveo prvi, pa prednosti koju do kraja valja ispustiti nije niti bilo.

Topnici su se privremeno vratili u utakmicu, dozvolili Samiru Nasriju da propusti zicer veličine ega Marija Balotellija, a zatim se svi do jednoga trudili doći u što više prilika za udarac, prije nego će loptu vratiti natrag ili dodati čovjeku pored sebe.

Izgubili su se Gunnersi u beskonačnim dodavanjima natjeravši čak i vlastite navijače da po internetima kliču: "Pucajte, pobogu, pogodak ne vrijedi više ako mu prethodi deset dodavanja!"

Đžaba, napisao bi moj glavni urednik, koji je nedavno u kolumni izmislio novo slovo hrvatske abecede. Umjesto pobjedničkog pogotka ili barem boda, Arsenal je u još jednoj šokantnoj sudačkoj nadoknadi izgubio baš sve, uključujući i utrku za naslov prvaka u kojoj matematički još uvijek može izbiti na vrh, no s takvom bi računicom i nobelovac John Nash imao popriličnih problema.

Pretvoreno u sirove brojke, od poraza u finalu Carling kupa, dakle od 27. veljače ove godine Arsenal je dobio samo dvije od deset utakmica (Leyton Orient i Blackpool) i samo promjenjivoj formi Manchester Uniteda može zahvaliti što se dosad uopće nalazio u utrci za naslov.

Samo dvije pobjede od mogućih deset nisu forma kojom se osvajaju naslovi, a dodamo li tome i podatak da je Arsenal na gostovanju u Boltonu postao najgorom momčadi Premier lige po primljenim pogocima iz prekida (čak 56 posto pogodaka primili su nakon kornera ili slobodnih udaraca, najviše u ligi), jasno je gdje leže Wengerovi problemi.

Usporedbe radi, Manchester United u sudačkim nadoknadama i završnicama utakmica ima neusporedivo bolji score od svog sada već bivšeg suparnika. Crveni vragovi čak šest su utakmica na Old Traffordu ove sezone riješili u svoju korist tek u posljednjih 10 minuta, a to isto učinili su i u subotu u ogledu s odličnim i discipliniranim Evertonom.

Čovjek odluke bio je Javier Hernandez, kojeg i mediji i struka sve češće stavljaju u kontekst najboljeg transfera sezone. Mladi je Meksikanac u svojoj prvoj sezoni iznenadio baš sve, pa i one koji su ga odabrali i doveli u klub, natjeravši i Unitedove legende da ga zbog 19 pogodaka u prvoj sezoni proglase novim Oleom Gunnarom Solskjaerom.

Armagedon

Treba li vam pak dokaz da se bliži kraj svijeta, a potresi i tsunamiji, poplave i masovni pomori ptica, riba i ostalih živina nisu vam dovoljni, trebali ste u subotu navečer biti na Stamford Bridgeu.

Potop biblijskih razmjera sručio se na London i ljudskom rodu prenio božju prijetnju: ili će Fernando Torres napokon zabiti ili ćemo se svi ukrcati na Noin kruzer i još jednom krenuti ispočetka.

Sama činjenica da sam uspio napisati retke koje upravo čitate, udobno smješteni u svojim domovima ili na radnim mjestima, jasan je dokaz da na zajedničko krstarenje nismo otišli, već je 50 milijuna funti vrijedan Španjolac nakon 732 premierligaške minute napokon pogodio cilj.

Nije ni ovaj put prošlo glatko i tko zna što bi se dogodilo da Torres nije imao i pomoć s neba te da lopta nije zaglavila u jezercu vode u srcu gostujućeg šesnaesterca. Kad je bal, nek' je bal, rekla je plava devetka, pa svom pogotku usput dodala i posve nenamjernu asistenciju.

Šalu na stranu, Chelsea je pobjedom nad West Hamom od otpisanog autsajdera postao najozbiljniji konkurent Manchester Unitedu te u život vratio nadu u obranu prošle sezone osvojenog naslova.

Za takav će im pothvat ipak trebati sve pobjede do kraja uz dva poraza Manchester Uniteda, a kako i jedne i druge čeka još jedan međusobni dvoboj na Old Traffordu, bilo bi neozbiljno u završnici neobično napete sezone kojoj smo svi zajedno svjedočili već unaprijed proglasiti pobjednika.

O kakvoj se točno sezoni radi najbolje govori podatak da su tek sada, četiri kola prije kraja, šestoplasirani Liverpool i sedmoplasirani Everton i matematički osigurali opstanak u Premier ligi. Dok su prvi to učinili uvjerljivom pobjedom, drugima je to pošlo za rukom i porazom na Old Traffordu.

Neobično velik broj remija ne dopušta čak ni onima koji su skupili 40 bodova – što je lijepa okrugla brojka koja tradicionalno jamči ostanak u ligi – da se potpuno opuste jer do ponora i drugoligaškog društva nije tako dugačak put.

Oni oštrijeg oka zamijetit će da se dno ljestvice posložilo na nevjerojatan način, pa tako tri posljednja mjesta zauzimaju momčadi čije ime počinje na slovo "W", dok su iznad njih smješteni klubovi čije je početno slovo "B". Prosjek kvare jedino West Bromwich Albion i Bolton, koji su uspjeli izbjeći to abecedno prokletstvo.

Što se pak borbe za Ligu prvaka tiče, pobjedom u Blackburnu velik je korak prema elitnom europskom društvu, Mariju Balotelliju usprkos, napravio Manchester City i rastužio navijače Tottenhama, koji će po svemu sudeći pričekati prije nego sljedeći put ugoste madridski Real.

Pogodak koji je City odveo bliže Ligi prvaka postigao je Edin Džeko, kojemu je to prvi premierligaški gol u dresu Blue Moona, a čestitku mu je na svoj način uručio i njegov suigrač i kolega iz napada. Što bismo mi bez Marija Balotellija?

Kad već spominjem europska natjecanja, u Engleskoj je među navijačima, novinarima, komentatorima, igračima, menadžerima i ostalim nogometnim djelatnicima zavladao zanimljiv trend. Naime, svi odreda jasno ističu kako baš nitko ne želi završiti peti i plasirati se u Europsku ligu.

Europska liga je za Engleze beskorisno natjecanje koje u "najgorem" slučaju donosi i petnaestak dodatnih utakmica, koje se usput moraju igrati u četvrtak, dan kojeg na Otoku teško mogu spojiti s nogometom. Valja dakako dodati da utakmica u četvrtak automatski premješta prvenstvenu utakmicu u nedjelju, što klubovima također nije najpoželjnija opcija.

Tottenham se tako nalazi u situaciji u kojoj se definitivno nije želio naći. Redknappov je cilj, ne uspije li u tome ove sezone, već u sljedećoj jurišati na četvrto mjesto, a u tome mu sigurno neće pomoći trošenje u "beskorisnim" utakmicama Europske lige.

Prije nego utonemo u sudačku nadoknadu, imamo vremena tek za pogodak tjedna, a on je pripao Simonu Coxu iz West Bromwich Albiona, momku koji je protiv Tottenhama postigao svoj prvi premierligaški pogodak i pritom se potrudio da ga i mi svi zapamtimo.

Sudačka nadoknada

Jamačno se sjećate protekle sezone i utakmice između Manchester Cityja i Chelseaja, čiji su početak na malim ekranima ispratile sve generacije otočke populacije, uključujući i kućne ljubimce. Kao što se i Hrvati u prosjeku vole hraniti glupostima, bedastoćama i gutaju posve beznačajne stvari iz života slavnih, ni Britanci nisu cijepljeni od takvoga poroka. Svima zajedno na djelić je sekunde zastao dah kada Wayne Bridge nije pružio ruku Johnu Terryju.

Godinu dana kasnije Bridge je preselio u West Ham, Terry ostao u Chelseaju, a u međuvremenu je pozornost na sebe pokušao privući i Samir Nasri, dvaput najavivši kako neće pružiti ruku Williamu Gallasu i oba puta naletjevši na saznanje da je malo koga briga za to.

Štoviše, čak je i novi sraz Waynea Bridgea i Johna Terryja privukao daleko manje pozornosti nego njegov original iz prošle sezone. Ishod je, međutim, ostao isti. Bridge i dalje zamjera Terryju što mu je iza leđa spavao s djevojkom, pa ga je u ispovjedaonici nominirao za izlazak iz kuće.

"Pukovnik Gadafi je čovjek kojemu sam se oduvijek divio. Poznajem ga i poznajem njegovog sina Seifa, oni su mi prijatelji. Iskreno, ne znam što se sve događa u Libiji, ali sigurno nije lako ni Gadafiju ni njegovoj obitelji", izjava je tjedna u engleskoj Premier ligi, a vjerojatno vas neće iznenaditi da je njen autor svima omiljeni igrač Blackburna na posudbi u Glasgow Rangersima, El Hadji Diouf. Senegalac je čovjek na zadatku, do kraja karijere mora i vlastitu majku natjerati da mu da crveni karton.

Kandidat za izjavu tjedna bio je i Michael Owen, kojeg će se navijači Manchester Uniteda nagledati do kraja sezone jer u svakoj od preostalih prvenstvenih utakmica mora upisati barem minimalnu minutažu. Time bi ispunio kvotu od najmanje deset nastupa i bio bi mu i službeno priznat eventualni Unitedov naslov prvaka.

Owen je, naime, nakon ogleda s Newcastleom na St. James Parku kritizirao navijače domaće momčadi koji su ga žestoko izviždali svaki put kada je primio loptu. "Da znaju činjenice, možda bi drugačije reagirali", rekao je Owen, a pritom vjerojatno nije mislio na činjenice da je Newcastle za njega platio 16 milijuna funti i potom stotinjak tisuća funti tjedno, a on mu je vratio s 30 golova u četiri ozljedama ispresijecane sezone, da bi glavom bez obzira pobjegao čim je klub ispao u drugu ligu.

Glavom bez obzira pobjegao je i veznjak Manchester Uniteda Darron Gibson, ali na žalost brojnih navijača ne iz kluba nego s Twittera. Naime, proteklih dana Rio Ferdinand provodi kampanju među igračima Uniteda i sve ih redom poziva da se priključe toj u svijetu popularnoj, a kod nas gotovo nepostojećoj socijalnoj mreži.

Na njegov nagovor Twitteru se priključio Wayne Rooney i u roku nekoliko dana prikupio respektabilnih 240 tisuća sljedbenika, no Darron Gibson nije bio takve sreće. Navijači Manchester Uniteda u samo stotinjak minuta uspjeli su ga toliko izvrijeđati da se irski reprezentativac pokupio s Twittera i ekspresno ugasio svoj profil.

"Ništa me ne bi usrećilo više nego kad bi te klub prodao ovog ljeta, vjerojatno si dobar momak, ali si očajan nogometaš", poručio je Gibsonu jedan od navijača. "Cijela momčad muči se zadržati posjed lopte, a ti je onda pošalješ u red Z", napisao je drugi.

Uvrede su se nizale jedna za drugom, a mnogi su Gibsonu zamjerili i što se odlučivao između Sjeverne Irske i Republike Irske, pa na kraju izabrao potonju. Jedno je sigurno, socijalne mreže više neće vidjeti Darrona Gibsona.

Proteklog vikenda bilo je u modi iživljavati se nad plastičnim bocama s vodom. Osim Arsenea Wengera nasilje nad tekućinom neophodnom za život izvršio je i menadžer Fulhama Mark Hughes, koji se nije mogao pomiriti s odlukom suca da njegovu igraču dodijeli žuti karton.

Nakon nemilog događaja i crvenog kartona zbog kojeg je morao preseliti na tribine, Hughes je duhovito izjavio kako ga je trebalo isključiti, ako zbog ničega drugog, onda zbog činjenice da je triput promašio bocu. "Sudac mi je poslije rekao da sam isključen zbog zlostavljanja boce s vodom, moram priznati da mi je to novi pojam", našalio se menadžer koji će sljedeće kolo vjerojatno ispratiti s tribina.

Dosta je bilo Premier lige, preselimo se malo u četvrtoligaško društvo. Točnije, na stadion Sixfields gdje je prije četiri dana davljenik Northampton Town pogotkom u posljednjim trenucima utakmice izborio bod u ogledu s Rotherhamom iako su prethodno gubili s 2:0. Jednom navijaču u invalidskim kolicima bilo je to previše uzbuđenja i morao je proslaviti.

Ostavljam vas do sljedećeg tjedna uz čudesno smiješan video zapis iz škotske druge lige, gdje je maskota Dunfermlinea navijače gostujućih Raith Roversa pozdravila uz tenk od kartona i zvuke paljbe preko razglasa, zbog čega je zaradio i opomenu od policije. Prezentacija savršeno u skladu s kampanjom "stop nasilju na nogometnim stadionima"!