Osamnaest plus jedan

30, 31, 32... "Giggs do Parka, Hernandez je ispred njega"... 33, 34... "Hernandez nije u zaleđu, Hernandez prolazi"... 35, 36... "Manchester United jedan, Chelsea nula, za trideset i šest sekundi!"

Možda ste u tom trenutku odlučili posljednji put prije poluvremena isprazniti mjehur ili, tko zna, možda je baš vama pripao zadatak zgrabiti pivo ili u mikrovalnu pećnicu ubaciti pakovanje kokica za društvo. Možda vam je pred ekranom u odsudnom trenutku prošetala punica, kojoj zbog mira u kući ne smijete spomenuti da je još 2004. godine trebala na dijetu, no bilo kako bilo ogromna je vjerojatnost da ste propustili trenutak u kojemu je pala odluka o engleskom prvaku 2011. godine.

Srećom, zahvaljujući čudima tehnologije koja nas mogu vratiti u prošlost – barem slikom, ako već ne glavom i bradom uz pomoć igračke iz romana H. G. Wellsa – tek koju sekundu kasnije mogli ste svjedočiti pogotku od kojeg se Chelsea nije uspio oporaviti, premda je za rehabilitaciju i liječenje imao punih 90 minuta.

U tim prvim sekundama utakmice, tijekom kojih se prosječan čovjek na haklu s prijateljima još uvijek rasteže, njiše kukovima, maše rukama, razgibava vrat i pokušava ne napraviti nagli potez kojim bi si zauvijek zapečatio rekreativnu nogometnu karijeru, 37-godišnji Ryan Giggs započeo je kazneni postupak, Ji-Sung Park odradio svoj posao kao savjetnik, a Javier Hernandez navukao dželatsku krabulju i presudio još uvijek aktualnom prvaku.

"Izgubili smo utakmicu u prvoj minuti", izjavio je nakon utakmice Carlo Ancelotti, svjestan da su svi pomno pripremani planovi isparili iz glava njegovih igrača nakon tog početnog šoka. Pogodak Nemanje Vidića samo je pospješio depresivnu reakciju – usput i potvrdio da je prošlotjedni sudački previd s Emiratesa, gdje je Vidić trebao biti isključen, ipak imao utjecaja na ishod ove utakmice – i realnog povratka u utakmicu više nije bilo.

Teško je procijeniti tijek utakmice bez ranog pogotka Hernandeza i odgovoriti na pitanje bi li se Ancelottijevi planovi na kraju ostvarili. Svaka dvojba i nezaobilazne analize "što bi bilo kad bi bilo" padaju u vodu jer Manchester United u nedjeljnom derbiju Chelseaju nije dao do daha. Samo je jedna momčad igrala za naslov, dok je druga ostavila dojam sastava koji je na Kazalište snova došao tek odraditi utakmicu.

Premda su mu govorili da nema dovoljno dobru momčad, Chicharitov pogodak savršeno je oslikao sezonu u kojoj je Alex Ferguson doveo svoju momčad na prag još jednog, usput i rekordnog devetnaestog naslova prvaka.

Škotski stručnjak tijekom četvrt stoljeća na klupi Uniteda uvijek se mogao pohvaliti čudesnim darom da iz objektivno i po imenima slabijih, čak i pričuvnih sastava, ali i pojedinaca koji u nekim drugim klubovima ne bi imali mjesto u početnom sastavu, izvuče više no što bi to učinio bilo koji drugi trener. Postao je majstor rotacije sustava uz zadržavanje autoriteta nad sve razmaženijim nogometnim zvijezdama, ponekad i miljenik sreće, no ne kaže se uzalud da sreća prati hrabre.

Kao što je nekoć davno za milijun i pol funti iz norveškog Moldea dovukao Ole Gunnara Solskjaera, za manje novca nego što je platio sada već zaboravljenog Bébéa Ferguson se kockao i pogodio s Javierom Hernandezom. Osim što i dječačkim izgledom podsjeća na "ubojicu dječjeg lica", mladi Meksikanac plijenio je svojom realizacijom i postigao 20 pogodaka, čime je već sada nadmašio Solskjaerovih 18 u prvoj sezoni u crvenom dresu.

U sezoni u kojoj je morao i kritičare, ali i vlastite igrače iznova uvjeriti u momčadsko vezivno tkivo Manchester Uniteda i pobjednički duh uklesan u svaku ciglu Old Trafforda – jer, ne zaboravimo, prije samo nekoliko mjeseci i Wayne Rooney je uz otvorenu sumnju u konkurentnost želio napustiti crveni brod – Ferguson je položio još jedan životni ispit i s realno slabijom momčadi od onih 1999. i 2008. godine sada s pravom cilja na jednako velik rezultat.

"Devon Loch", ispalio je za zadirkivanje raspoloženi britanski novinar, gurnuvši mikrofon pod Fergusonov crveni nos. Prosječnom Hrvatu te dvije riječi malo znače, no svaki je Britanac odmah znao na što cilja pripadnik sedme sile. Devon Loch ime je kraljičina rasnog trkaćeg konja, koji se 1956. godine u ciljnoj ravnini najcjenjenije svjetske konjičke utrke, Grand Nationala, pri uvjerljivom i naizgled nedostižnom vodstvu opružio na trbuh i izgubio utrku. Ferguson se nasmijao na paralelu i uzvratio: "Nemojte mi ni spominjati Devon Loch, momci će osvojiti taj bod."

I zaista, uz sve što sam dosad napisao i usprkos činjenici da zdrav razum govori kako se šest bodova prije kraja teško može ispustiti, titula još uvijek nije u rukama Manchester Uniteda. Premda iz utrke konačno mogu otpisati Arsenal jer čak ni oni iz dvije utakmice ne mogu prikupiti devet bodova, a više mi ih ni nakon poraza od Stoke Cityja nije zanimljivo zafrkavati, Chelseajevi matematički izgledi ipak i dalje postoje. Sve to pod uvjetom da Crveni vragovi iz preostale dvije utakmice ne osvoje ni bod, a Chelsea ugrabi svih šest.

Kako sam poznat po tome da i poklonjenom Devon Lochu gledam u zube iako nemam ni stomatološku ni veterinarsku diplomu, kao osvjedočeni navijač Uniteda kojeg polovica čitatelja kolumne želi zadaviti ili namlatiti tvrdim metalnim ili drvenim predmetom, još uvijek ne mogu proslaviti naslov.

Oni boljeg pamćenja ili vješti u baratanju Sportnetovom arhivom prisjetit će se da je upravo Blackburn stao na put Manchester Unitedu u travnju prošle sezone i gurnuo titulu u ruke Chelseaju. Kako se momčad našeg Nikole Kalinića ove sezone bori za opstanak i opasno joj ponestaje utakmica, scenarij u kojemu opušteni United, koji ove sezone ionako ne blista na gostovanjima, gubi utakmicu ne čini se tako nemogućim.

U tom slučaju, uz očekivanu pobjedu Chelseaja, u posljednje bi se kolo ušlo s daleko većim ulogom. Manchester United ugostio bi još jednog davljenika Blackpool, koji bolje igra na gostovanjima nego kod kuće, a Chelsea otputovao na Goodison Park u potrazi za čudesnim obratom u posljednji tren.

Radi li se o mogućem ishodu završnice prvenstva, ostavit ću na procjenu vama, posebno navijačima Chelseaja, no osvoji li United već u sljedećem kolu najmanje bod, ostvarit će cilj kojeg je prije 25 godina zacrtao Alex Ferguson. Liverpool će nakon više desetljeća dominacije engleskim nogometom prepustiti titulu najtrofejnijeg domaćeg kluba svom najvećem rivalu.

Navijači Manchester Uniteda za tu se priliku žele posebno pripremiti, pa baš ništa ne žele prepustiti slučaju. Osim transparenata koji su se mogli vidjeti na Old Traffordu već u nedjeljnoj utakmici s Chelseajem, simpatizeri Crvenih vragova dosjetili su se jednog vrlo originalnog načina obilježavanja rekordnog naslova.

Naime, iz naftalina su izvukli glazbeni hit Paula Hardcastlea iz 1985. godine, koji prikladno nosi naziv "19" i došli na ideju kako bi bilo savršeno da sljedećeg vikenda, kada bi United mogao osigurati titulu, na vrhu britanske ljestvice singlova bude upravo pjesma pod tim imenom.

Ideja se vrlo brzo proširila internetom i započela je sveobuhvatna internetska kampanja promocije već gotovo zaboravljenog singla, a sve kako bi ga što više navijača odlučilo kupiti (na iTunesu stoji tek 79 penija) i tako ga značajno povećanom prodajom pogurati prema prvom mjestu.

Hoće li u tome uspjeti ili ne, pokazat će sljedećih nekoliko dana, a ako ste mislili da Paul Hardcastle u ovim trenucima sjedi u svojoj omiljenoj birtiji i vrti runde ne vjerujući vlastitim očima da se njegov singl 26 godina kasnije vratio na britanski "chart", ipak niste u pravu.

Naime, Hardcastle je navijač Chelseaja i trenutno nije u slavljeničkom raspoloženju, a kako pjesma nema nikakve veze s nogometom, već s prosječnom dobi američkih vojnika u Vijetnamu, na prijedlog navijača Uniteda kontaktirao je diskografsku kuću EMI i kazao im da sav prihod od ove iznenadne potrošačke stihije proslijede udrugama vijetnamskih veterana. Lijepo, nema što.

Što se Liverpoola tiče, ne znam kako Kenny Dalglish gleda na rušenje rekorda kojeg je i sam pomogao graditi, no ako je suditi prema prezentaciji njegove momčadi, koja je u ponedjeljak navečer demolirala Fulham, legenda Redsa priprema odgovor za sljedeću sezonu.

Iz utakmice u utakmicu, pa čak i bez Stevena Gerrarda, crveni stroj izgleda sve bolje i kompaktnije, pa se već sada javljaju i oni koji najavljuju pohod na vrh. Ne upuštajući se u procjene ima li temelja takvim najavama ili ne, podijelit ću s vama ljestvicu vrha Premier lige od trenutka kada je Dalglish preuzeo klubu Liverpoola.

1. Chelsea – 15 utakmica, 35 bodova
2. Liverpool – 16 utakmica, 33 boda
3. Manchester United – 16 utakmica, 32 boda
4. Arsenal – 15 utakmica, 27 bodova
5. Everton – 15 utakmica, 26 bodova
...

Ne slušaj radio dok voziš

Kako je vrh ljestvice iznenada postao dosadan, preusmjerit ćemo nakratko svoju pozornost na dno, gdje je proteklog vikenda najviše uspjeha imao Wolverhampton, jedina momčad iz opasne zone koja je uspjela uknjižiti pobjedu.

Vukovi su pregazili West Bromwich Albion i barem na jedan tjedan otplovili iz opasne zone, no njihov menadžer Mick McCarthy otkrio je kako i dalje ne može mirno spavati. "Želim biti na ovom mjestu i 22. svibnja, ne samo sada", kazao je karizmatični Irac.

Usput je dodao kako bi ova završnica mogla ostaviti posljedice ne samo na njegovom psihičkom zdravlju, jer iako pokušava ne slušati ili ne gledati prijenose utakmica njegovih konkurenata u borbi za opstanak, zasad nije uspio odoljeti iskušenju.

"Zašto to radim, sam Bog zna", rekao je McCarthy. "Ušao sam jučer u auto i počeo slušati izravni prijenos utakmice West Hama i odjednom čujem 'Robbie Keane u stopostotnoj prilici' i jednostavno ne može biti dobro da u tom trenutku upravljam vozilom", dodao je uz smijeh.

Kroz slične je šokove McCarthy vjerojatno prolazio i slušajući susret Tottenhama i Blackpoola, gdje su Mandarine bile na pragu pobjede nad momčadi koju su već jednom svladali u veljači ove godine. Na žalost Iana Hollowayja i horde navijača Blackpoola, bila je to njihova posljednja pobjeda u prvenstvu.

Momci u narančastom sjajno su se držali i sve do same završnice držali prednost od jednog pogotka, no tada su ipak primili pogodak i morali se zadovoljiti jednim bodom. Iz susreta ipak valja istaknuti još jedan show program Tottenhamova vratara, koji je u manje od dvije minute uspio proći put od heroja do tragičara.

Dame i gospodo, dva lica Heurelha Gomesa.

Nes(p)retni Brazilac nekim čudom nije našao mjesto u momčadi u sinoćnjem susretu Manchester Cityja i Tottenhama, kojeg je Tottenham izgubio s 1:0. Službeno objašnjenje je da ga "malo zatežu leđa", a meni provjera pravopisa ne dozvoljava da na taj prozirni izgovor stavim toliko navodnika koliko bih htio, kako bih u punoj mjeri izrazio svoju sumnju.

S Gomesom ili bez njega, Spursi su se pozdravili s Ligom prvaka u kojoj su plesali tek jedno ljeto, a hoće li se tamo vratiti pokazat će sljedeća sezona. Sinoć su na Eastlandsu sve fino isplanirali, postavili su Petera Croucha na gotovo isto mjesto s kojeg ih je lani odveo u Ligu prvaka i rekli mu neka svaku loptu samo gurne u mrežu, baš kako je to učinio i 5. svibnja 2010. godine.

Nažalost, nisu računali na to da će bacanje novčića na početku utakmice dobiti City, koji je odabrao suprotnu stranu terena. Dok su Crouchu uspjeli priopćiti da plan pada u vodu, bilo je kasno: engleski reprezentativac gurnuo je loptu u vlastitu mrežu i porinuo svijetlo-plavi brod ka Ligi prvaka.

U Europi će sljedeće sezone igrati i nogometaši Birminghama, koji su osvojili Carling kup, ali još uvijek nisu osigurali prvoligaški status. Ovog su vikenda poraženi na St. James Parku, a da su se od Newcastlea pokušali obraniti svim mogućim sredstvima govori i dvostruko igranje rukom Liama Ridgewella, zbog kojeg mu je dodijeljen crveni karton, a domaćinu dosuđen i jedanaesterac.

U najtežoj je pak situaciji West Ham, kojemu Premier liga već može isplatiti tzv. "padobransku" isplatu novčane pomoći za prvu sezonu u Championshipu. Dva kola prije kraja Čekićari se nalaze četiri boda od sigurnosti, a njihov uvijek blistavo elokventan menadžer Avram Grant novi je gubitak bodova prokomentirao riječima: "Trebali smo osvojiti bodove, nismo osvojili bodove".

Kunem se, nakon takve analize teško mi je shvatljivo kako je uspio u dvije godine odvesti dva kluba u drugoligaško društvo.

Zbogom, Divljače

Ne smijem ovom prilikom zaboraviti niti lik i djelo Robbieja Savagea, koji se protekle subote oprostio od dresa Derby Countyja i nogometne karijere tijekom koje je promijenio pet "niskoprofilnih" klubova, premda je izdanak škole Manchester Uniteda.

Premda pretjerano samoljubiv, na mahove i naporan do bola, Savage je uspio stvoriti vojsku sljedbenika koji su s nestrpljenjem čekali sljedeći video zapis snimljen mobitelom u automobilu, spavaćoj sobi ili na nekom drugom nekarakterističnom mjestu. Nevjerojatno narcisoidnim, ali često i simpatičnim ispadima pri čemu ga nikada nije smetalo ispasti i budalom, godinama je zabavljao svoju publiku, a u proteklih nekoliko tjedana izmorio svoje sljedbenike na Twitteru ističući kraj karijere pedesetak puta dnevno. Kada je priči napokon došao kraj dohvatio se i pozornosti medija.

"Bilo je i vrijeme da mi ljudi pokažu nešto poštovanja za karijeru kakvu sam imao, nikad nisam punio naslovnice iz pogrešnih razloga", rekao je Savage, premda se teško sjetiti kada je zaista punio naslovnice iz nogometnih razloga.

Naime, osim što je svojim otkačenim i nerijetko luckastim ponašanjem, ali i frizurom i bojom kose, odskakao od slike prosječnog nogometaša, Savage je naslovnice ispunjavao upravo potezima kojima se ne treba ponositi. Jednom je tako 2002. godine kažnjen iznosom u visini dvotjedne plaće jer ga je kao igrača Leicestera, da oprostite, "stisnulo", pa je uoči utakmice s Aston Villom ušao u prostorije suca Grahama Polla i u sudačkom toaletu obavio nuždu.

Šest godina kasnije na naslovnice je dospio kao igrač koji je u povijesti Premier lige uspio prikupiti najviše žutih kartona, čak 87, a 2010. godine u svojoj je autobiografiji priznao kako je u siječnju 2006. godine s Riom Ferdinandom (danas omiljenom metom prepucavanja na Twitteru) ušao u fizički sukob te stopera Uniteda udario nogom u stražnjicu.

U istoj je biografiji, između ostalog, priznao da je 2005. godine u dresu Birminghama doslovno štrajkao usred utakmice s Newcastleom i namjerno nije htio odigrati ništa kako bi natjerao tadašnjeg menadžera Stevea Brucea da ga proda u Blackburn. U tome je i uspio jer Savageu je to bila posljednja utakmica za Birmingham.

Bez obzira na sve – Robbie, nedostajat ćeš nam, makar i iz posve pogrešnih razloga.

Sudačka nadoknada

Sigurno se sjećate jednog od najsmješnijih autogolova sezone u režiji Abdoulayea Meitea, kojeg sam vam spomenuo i pokazao u prošlotjednoj kolumni, pa će vas vjerojatno kao i mene razveseliti podatak da se isti igrač ponovno našao u središtu pozornosti.

Ovaj put, doduše, nije uspio postići autogol, ali je potezom vrsnog stopera propustio loptu protivničkom napadaču i pozvao ga da postigne pogodak.

Everton i Manchester City odigrali su utakmicu visokih tenzija, no u pozadini se ne krije borba za vrh ili opstanak, već netrpeljivost dvaju klubova otkad je City "nasilničkim" ponašanjem i razbacivanjem milijunima natjerao Joleona Lescotta da promijeni sredinu.

Od toga dana David Moyes, koji s tisuću tristo dvadeset i sedam puta manjim budžetom postiže skoro jednake rezultate kao i Roberto Mancini, zacrtao je plan da u svakoj utakmici pruži najjači mogući otpor bogatom osvajaču i pokuša doći do najslađe pobjede nakon one u gradskom derbiju.

Rečeno, učinjeno. Iako su u prvom poluvremenu zaboravili doći na utakmicu, igrači Evertona preokrenuli su rezultat i u nastavku došli do pobjede, no neutralnom promatraču više od svega upalo je u oko dodavanje tjedna, mjeseca, sezone, stoljeća u izvedbi Vincenta Kompanyja. Nikada neću biti siguran je li on to želio ili ne, no ovaj potez zajedno s primanjem lopte Davida Silve vrijedi vidjeti više puta.

Navijačka prepucavanja koja obiluju duhom daleko su zabavnija od onih na kakva su nas naučili navijači na prostorima Lijepe naše, a jedno takvo svojim su lokalnim rivalima Preston North Endu priredili nepoznati navijači Blackpoola koji su se željeli zabaviti na račun činjenice da je Preston ove sezone ispao iz Championshipa.

Tijekom utakmice posljednjeg kola stadion Deepdale preletio je zrakoplov koji je za sobom vukao dugačke transparente s natpisima koji u slobodnom prijevodu glase: "Jadni mali Preston, uživajte u trećoj ligi" i "Mi smo superiorni, voli vas Blackpool FC".

Dok policija i dužnosnici civilnog zrakoplovstva pokušavaju shvatiti kako se to moglo dogoditi, menadžer Preston North Enda Phil Brown - inače uz Avrama Granta još jedan menadžer koji je u dvije godine u niži rang poslao dva kluba – nije u ovoj smicalici vidio humor.

"Da sam imao pušku, pucao bih na zrakoplov i srušio ga, uhitite me ako hoćete", rekao je ogorčeni Brown i dodao kako smatra da se radi o neukusnoj šali. "Možda ću na kraju sezone upravo ja pilotirati zrakoplovom iznad stadiona Blackpoola", dodao je menadžer Prestona, s kojim se moram složiti jer ni Blackpool nije daleko od ispadanja.

Ako ste pak gledali utakmicu Manchester Uniteda i Chelseaja, tada znate da je ulogu glavnog suca odigrao Howard Webb, čovjek kojeg mnogi nazivaju najboljim engleskim sucem, što ga ipak ne sprečava činiti pogreške svojstvene onim malo manje dobrim sucima.

O Webbovoj izvedbi tijekom nedjeljnog derbija nećemo ovom prilikom, no kolumnu ću završiti čudnim video dokazom sa sudačke konvencije 2009. godine, na kojoj je spomenuti djelitelj pravde umjesto zviždaljke u ruke uzeo dirigentsku palicu i zajedno s dobro raspoloženim auditorijem otpjevao himnu Liverpoola "You'll Never Walk Alone".

Na snimci se u jednom trenutku (1:05 min) vidi i Mike Dean, također u raspjevanom raspoloženju, a radi li se tek o viralnom videu kojemu je za cilj zbijanje šala na račun sudačke pristranosti ili pak autentičnom zapisu, ostavit ću opet vama na procjenu. Znam, doduše, kojem ću se komadiću video materijala vratiti pogriješi li Webb u nekom budućem derbiju!

Štovani ljubitelji engleskog nogometa, pozdravljam vas do sljedeće srijede. I da, dođite na Facebook.