Jedna će se utakmica igrati na tribinama

Tbilisi će ostati upamćen kao jedan od najneugodnijih poraza u povijesti naše najpopularnije reprezentacije. Hoće li i Gruzija postati dugoročni sinonim za sve ružno u hrvatskom reprezentativnom nogometu, znat ćemo u petak negdje oko 22 sata. Temuri Ketsbaia najprije je ostao u ružnom sjećanju navijača Dinama, a zatim je svoje "područje djelovanja" proširio na sve one koji navijaju da Hrvatska otputuje u Poljsku i Ukrajinu.

Nema Kranjčara, nema Rakitića, nema Olića, nema Petrića. Nema ni Strinića, Lakića, Iličevića. Neće biti ni Drage Gabrića, barem ne fizički, no njegov će duh "preletjeti" udaljenost između KBC-a na Firulama i stadiona u Poljudu i on će biti u mislima svih igrača i navijača koji će ga uoči početka susreta zasigurno pozdraviti i podržati njegovu borbu srdačnim i srčanim pljeskom.

Borit će se Srna, Modrić i društvo i s tim neugodnim podatkom kako u Splitu Hrvatska nikad nije pobijedila. Makar postoji i jedan drugi podatak. Kad god je reprezentacija u kvalifikacijama igrala u Splitu, na narednom velikom natjecanju završila bi barem u četvrtfinalu. EP 1996. u Engleskoj, SP 1998. u Francuskoj. Pa i kad smo došli do četvrtfinala na EP 2008. u Austriji i Švicarskoj, igrali smo prije toga jednu utakmicu u Splitu. Prijateljsku, doduše, ali svejedno.

Međutim, ono što kod većine budi najviše neizvjesnosti i podiže najviše upitnika je - kako će temperamentna, ali i uvrijeđena splitska publika reagirati u petak?

14 godina i dva mjeseca trajao je kvalifikacijski post najljepšeg hrvatskog stadiona i drugog po veličini hrvatskog grada. Šest kvalifikacijskih ciklusa zaredom HNS nije nalazio potrebnim igrati u Splitu i do danas nitko nije našao shodnim to objasniti. U konačnici - možda se i ispričati svima koji su se zbog toga osjetili zapostavljenima i uvrijeđenima. A ima ih. Itekako.

"Split i Dalmacija su s pravom ljuti i frustrirani", kazao je i izbornik Bilić na početku "akcije Gruzija". I u pravu je. Međutim, poljudske tribine ne smiju dozvoliti da za uvrede koje su doživljavale iz "kuće nogometa" u ovih desetljeće i pol, cijenu plate nedužni. A to su hrvatski nogometni reprezentativci.

Najžešći navijači Hajduka s poljudskog sjevera dvoje između dvije opcije. Bojkotirati dolazak na utakmicu ili šutjeti prvih 14 minuta, a onda poderati i glasnice i dlanove do posljednjeg daha dajući do znanja što su sve prethodne hrvatske momčadi izgubile izbjegavanjem igranja u Splitu. Srećom, čini se da će prevagnuti druga opcija jer Hajdukovi najžešći navijači bojkot nikad nisu doživljavali kao svoj način borbe protiv nepravde.

Ta ideja o 14 početnih minuta šutnje u čast 14 godina dovoljno je efektna, jasna i originalna poruka svima koji su imali prste u toliko dugačkom reprezentativnom izbivanju s Poljuda. Čak bih rekao i potrebna. Posebno snažnu poruku bi prenijela kad bi im se u takvoj vrsti prosvjeda priključile i ostale navijačke skupine koje će biti na Poljudu. A od 15. minute do posljednjeg sučevog zvižduka, Torcida ima prigodu, ali i obvezu, stvoriti ambijent kakav je uvijek bio u kvalifikacijskim utakmicama na Poljudu.

Tih 75 minuta mora biti vrijeme totalne navijačke ofenzive i pozitive u kojoj treba i Hrvatskoj i svijetu pokazati što je iskrena i prava ljubav prema Domovini i kako se na najbolji mogući način treba iskazati jedinstvo prema svemu što nam je sveto. U suprotnom - što je alternativa? Priznati da su bili u pravu svi oni koji su toliko držali reprezentaciju daleko od Poljuda? Dati im argumente da ni u sljedećih 14 godina reprezentacija ne dolazi u Split?

Bilićeva momčad nije reprezentacija HNS-a, ni reprezentacija Vlatka Markovića, ni reprezentacija Dinama ili Hajduka. To je momčad koja na svakom metru Lijepe naše mora biti dobrodošla i biti ispred i iznad svih plitkih ili dubokih interesa ili dišpeta naspram ljudi koji možda u nekom trenutku njome upravljaju. Nije to nikakva patetična i isprazna priča, nego teorem kojeg ne smije narušiti ni Marković, ni Mamić, ni Torcida, ni BBB, ni bilo tko drugi.

Znam da je u današnje vrijeme "nenapredno" i "neeuropski" pričati o "onim tamo vremenima" od prije 15-20 godina kad nije baš najvažnije na svijetu bilo jesi li Hajdukovac ili Dinamovac i kad smo svi zajedno sanjali i zamišljali neku drugačiju, ljepšu i uspješniju Hrvatsku. Ali baš zato bismo trebali poštivati i čuvati taj rijetki bastion zajedništva koji nas okuplja pod crveno-bijelim kvadratićima nekoliko puta godišnje i od Dalmatinaca, Purgera, Slavonaca, Istrijana, Hercegovaca, Ličana, Međimuraca, Zagoraca, Primoraca, Baranjaca barem na nekoliko sati dok igra Hrvatska čini - Hrvate.

Povijest treba poštovati, iz povijesti treba učiti, ali povijesti se ne smije robovati. Split ima pravo biti povrijeđen, ali nema pravo zbog toga okrenuti leđa nečemu u što debelo ispod kože i dalje vjeruje. Nitko, nikad neće izbrisati sramotu što 14 godina Hrvatska nije igrala natjecateljske utakmice u ovom dijelu Hrvatske. Jako se dobro zna komu ta sramota ide na dušu i tko se od nje nikad neće moći oprati. Ali isto tako nitko nikad neće moći obrisati sramotu s lica Splita ako iz nekog prkosa nastavi živjeti u prošlosti, bez da pruži podršku kakvu su igrači i stručni stožer zaslužili i kakva im je baš u ovom trenutku neophodna.

Poljud u petak mora "eksplodirati", bez obzira bilo to od prve ili 15. minute. Tribine moraju generirati onu silnu "splitsku" energiju i bezuvjetno pozitivne vibracije dokle god sudac ne zasvira po posljednji put. Ako su to u velikom dijelu sezone pružali igračima Hajduka, a jako malo su od njih dobili natrag, zaslužuju to i Srna, Modrić, Šimunić, Eduardo, Jelavić i svi ostali u crveno-bijelim kvadratićima, koji ih puno rjeđe razočaraju.

Gruzija je prava prigoda za "obnovu bračnih zavjeta" između Poljuda i nogomente reprezentacije. Tu prigodu Split i Dalmacija ne smiju propustiti radi nepravde iz prošlosti. Split ima prigodu biti veći od onih koji su ga 14 godina ignorirali. Poljud konačno ima prigodu pobijediti. Bez obzira na to tko će pobijediti na travnjaku. Jer jedna će se utakmica u petak igrati i na tribinama.