Spahijino podcijenjeno čudo

Najveći problem hrvatske košarke je evidentna erozija struke. Na svim razinama, od seniora do škole košarke, danas je sve manje košarkaških autoriteta koje biste s slušali otvorenih očiju i ušiju i nakon toga - zapljeskali. Nažalost, već godinama je struka u hrvatskoj košarci zapostavljena, a mladi treneri "ugušeni" bilo nestrpljenjem i nerealnim očekivanjima gazda, bilo nemogućnošću ili nevoljkošću učenja od hrvatskih košarkaških autoriteta.

Koji su uopće danas hrvatski košarkaški "senatori"? Ne treba biti košarkaški fanatik da bi se dva imena izdvojilo daleko ispred svih na vrhu ljestvice. Neven Spahija i Jasmin Repeša jedini su hrvatski predstavnici u samom vrhu europske trenerske hijerarhije i jedina dvojica koja mogu zakucati na vrata baš svakog europskog kluba.

Dok Repeša još uvijek čeka hoće li postati novi trener madridskog Reala, Neven Spahija od minulog je vikenda vlasnik rekorda kojeg ni jedan trener nije uspio ostvariti. S Fenerbahčeom je osvojio čak šestu titulu prvaka u šest različitih zemalja. A kao samostalni trener radio je u samo osam klubova. Dakle - šest od njih je doveo do trona!

I to kakve klubove? Osim Cibone i Maccabija, ni jedan od preostala četiri kluba nije do košarkaškog prijestolja svoje zemlje doveo kao favorit. U zemlji vladavine Olimpije, Spahija je postao prvak s Krkom. U zemlji Žalgirisa do titule je doveo Lietuvos Rytas. U zemlji Barcelone i Reala slavio je s Tau Ceramicom, u zemlji gdje je košarkaški gazda Efes Pilsen, Spahija je osvojio titulu s Fenerbahčeom.

Ono što Nevena Spahiju izdvaja od većine elitnih europskih trenera jest "glas" kako "nije trener-rudar", koji "živi u dvorani i ne razumije ni jednu stranu riječ osim 'trening'". Spahijin forte je nešto drugo. Sjajan odnos s igračima, vrhunska atmosfera unutar momčadi, gotovo savršen balans između "mrkve i batine". Spahija sa svojim igračima radi sve. I trenira i pobjeđuje, ali i slavi.

Spahija ne "ubija" na treninzima, niti vjeruje u pretjeranu "šablonizaciju" košarke. I baš to mu se u "stručnim krugovima" (ne samo hrvatskim) uzima kao "otegotna okolnost". Kao i obično, filozofi filozofiraju, a Spahija osvaja. Šest titula u šest država, usput i jedan Eurokup, domaće kupove više ni ne broji. Zamislite samo koliko bi osvojio da je "trener-radnik"?

Kao, recimo, Duško Ivanović, koji je poznat po "vojničkoj" stezi i treninzima do iznemoglosti. Pa će tako mnogi u "stručnim krugovima" reći kako je Ivanović "bolji trener od Spahije". A ja ću, "nestručnjak", umjesto toga proguglati trofejnu riznicu jednog i drugog i reći kako bih radije bio Spahija, nego Ivanović. Što nikako ne znači da podcjenjujem crnogorsku legendu Jugoplastike, dapače. Ali mnogi podcjenjuju Spahijino čudo u gotovo svim klubovima koje je vodio.

Neven Spahija ima jednu vrijednost koja ga posebno izdvaja u prvi red najboljih europskih stratega. Ima briljantnu moć zapažanja, snimanja prednosti i mana momčadi kojom raspolaže i izvlačenja maksimuma iz materijala kojeg dobije na početku sezone. Jedan podatak frapira. Samo je u Krki prvenstvo Slovenije osvojio u drugoj sezoni na klupi tog kluba. Sve ostale titule potpisao je već u prvoj sezoni kad je preuzeo Cibonu, Lietuvos Rytas, Maccabi, Tau Ceramicu i Fenerbahče.

Nije tip trenera kojemu uvijek "nedostaju dva kvalitetna igrača". Spahija mijesi vrhunsko jelo od sastojaka koje mu je netko drugi odabrao. A svatko tko je nedavno gledao Masterchef mogao je shvatiti koliko je to teško.

Dogodine je završni turnir Eurolige u Istanbulu, a Spahija će ovog ljeta konačno dobiti mogućnost samostalno odabrati sastojke za jelo koje će ponuditi u Fenerbahčeovom pakiranju naredne sezone. Neki su sastojci već stigli, poput našeg Bogdanovića i Amerikanca Gista, navodno je u igri i ruska NBA zvijezda Andrej Kirilenko, no prve violine u Spahijinom stroju i dogodine će biti naši Ukić i Tomas.

Jedina otvorena rana na Spahijinoj trenerskoj biografiji je onaj prokleti Eurobasket u Srbiji i Crnoj Gori 2005., na kojemu je Hrvatska zaslužila mjesto među medaljonošama. I imala bi ga da svoje prste nisu upleli Luigi Lamonica i njegova dva sudačka paža u četvrtfinalu protiv Španjolske.

Oprostite mi što još uvijek nisam prebolio tu bezobraznu i bezobzirnu sudačku pljačku, ali svaka nova Spahijina titula samo me još jednom podsjeti kakvu smo sjajnu koheziju između struke i momčadi imali na tom Eurobasketu i koliko je sve to skupa dobro izgledalo do tog sramotnog četvrtfinala. Bila je to reprezentacija spremna i sposobna za medalju. A reprezentativna medalja nam je toliko potrebna.

Nitko joj u posljednjih 15 godina nije bio bliži od Nevena Spahije. Slučajno?