Kako ih ne voljeti?

Iako britanski mediji uporno guraju i Andyja Murrayja na tron s Federerom, Nadalom i Đokovićem, Škot više od svih igrača zaslužuje baš onu poziciju koju ima - svjetskog broja četiri. Kao igrač koji nije osvojio Grand Slam turnir niti je primirisao svjetskom broju 1, ne može stati u istu rečenicu s ovom trojicom, baš kao što je i kristalno jasno da je bolji od ostatka ATP društva.

Jasno, i među ovom trojicom "povijesni" poredak je za sada jasan, jer Nadal mora još puno učiniti da bi dostigao Federera, a Đoković još više da bi dostigao Nadala, a kamoli RF-a. No, isto tako, ove sezone je postalo jasno da je došlo do značajnih promjena u tom poretku, da Federer na sljedeće Grand Slam turnire može doći tek kao treći favorit za osvajanje naslova. Rijetko viđena dominacija Novaka Đokovića u 2011. godini jasno ga stavlja uz bok Nadalu i Federeru kao igračima koji obilježavaju ovu tenisku eru, s time da bi Nole i Rafa, bude li zdravlja, to trebali činiti i narednih 4-5 godina.

Sport je puno zabavniji kada imate svoje favorite, pa tako ne sumnjam da u ovom tercetu i vi imate svog miljenika, baš kao i svaki drugi ljubitelj tenisa. A kada imate favorita, onda onima drugima treba pronaći poneku manu, igračku ili ljudsku, kako bi bilo lakše navijati protiv njih.

Dakako, kada godišnje odigrate stotinu mečeva, kada vas novinari, kamere i fotoaparati prate 0-24, ulovit će vas i u lošem trenutku. Tenis je individualan sport u kojem je svaka vaša reakcija vidljiva milijunima gledatelja, u kojem svi znaju kada razbijete reket, opsujete, kada vam oči zasuze, bilo od sreće ili tuge, a svaka vaša izjava izanalizirana je iz sto kuteva.

Zato se svoj trojici mogu pronaći zamjerke. Federer je prehladan, bez emocija, "ne zna gubiti" i "uvijek traži isprike". Nadal "krade" vrijeme pri servisu, muči se s engleskim, donio je u konzervativno tenisko društvo duge hlače i majice bez rukava. Đoković je bahat, ismijava druge igrače, zloupotrebljava pravila, prečesto zove fizioterapeute.

No, iako neki od tih prigovora u određenim situacijama stoje, svi ti pokušaji ocrnjivanja trojice teniskih mađioničara na koncu su bezuspješni jer, jednostavno, Federera, Nadala i Đokovića teško je ne voljeti.

Kako "mrziti" Federera? Najuspješniji tenisač svih vremena uz 16 Grand Slam naslova ima neodoljivu igru iz teniskih udžbenika. Svaka usporena snimka Federerovog forhenda, bekhenda ili voleja je poezija u pokretu, pa će se bez obzira na ukuse velika većina složiti - nitko nije igrao tenis ljepše od Rogera Federera, u ničijoj izvedbi tenis nije izgledao tako jednostavan kao u Federerovoj. A to je odlika svih najvećih. Naravno, kada netko osvoji više "velikih" turnira od Samprasa, Borga ili Emersona, onda je suvišno pričati o njegovim fizičkim i psihičkim vrlinama uz već spomenute teniske, jer da nisu iznimne, nikada ne bi bio tako uspješan.

Ne zna gubiti? Kada u karijeri imate učinak 777-182, onda je logično da vam je teško prihvatiti poraz. I kada na konferenciji za novinare 45 li 60 minuta odgovarate na engleskom, francuskom ili njemačkom, onda je lako izvaditi neku rečenicu koja zvuči kao opravdanje. Uostalom, nakon tolikim trijumfa, sigurno da se Federeru logičnijim čini pronaći problem u svojoj igri nego u dobroj igri protivnika jer je naučio da rasplet ovisi o njemu.

Federer je elegantan na terenu i izvan njega, i većina će priznati vrlo prizemljen momak, danas već muškarac i otac. Bez skandala, bez nekog ekstravagantnog života izvan teniskog terena, autor izjave "dobro je biti važan, ali važnije je biti dobar" (izvorno "nice"). Zbog silnih uspjeha na Touru je pomalo postao "otok za sebe", no Federer ima neprikosnoven respekt ostalih igrača, ne samo zbog rezultata već i svojeg ponašanja. Federer je možda u svojim mečevima švicarski hladan, no njegovi raniji dani pokazuju kako u njemu itekako bujaju emocije. Stoga mu treba odati priznanje što je uspio u nečemu u čemu igrači poput Safina ili Ivaniševića nikada nisu, iskontrolirati svoje emocije. Nema sumnje da je to jedan od razloga zašto je postao veliki šampion.

Federer je, međutim, u puno prigoda pokazao da nije samo hladni Švicarac koji ne razgovara ni sam sa sobom. Izljevi emocija nakon najvećih pobjeda (ali i poraza) pokazuju koliko skriva u sebi, a brojne humanitarne akcije u kojima sudjeluje i koje pokreće pokazuju njegovu drugu stranu. I kada zaigra poneki humanitarni, prijateljski meč, Federer se pokazuje u drugom licu, opuštenom, zabavnom, duhovitom. Kao što mu je jednom prigodom rekao uvijek duhoviti Andy Roddick: "Volio bih te mrziti, ali jednostavno si baš drag."

I na pitanje o tomu može li reći bilo što negativno o Federeru, Roddick je nakon izgubljenog wimbledonskog finala 2005. izjavio: "Pa, ošišao se. Prije je imao onaj rep, to je sve što smo imali. Kada bih rekao bilo što drugo, bilo bi zbog ljubomore ili iz obijesti."

OK, možda je onda Federera teško "mrziti", a Nadala?

Španjolac je na startu karijere bio netko za koga bi se mogli smisliti takvi razlozi. Donio je na teniske terene drugačiji modni stil, donio je mišiće, dugu kosu, sigurno je i iritirao svojim jpredugim pauzama prije servisa. Iritira i danas.

No, kako ga je bolje teniski svijet upoznavao, pokazalo se da ni Rafu nije lako ne voljeti. Pokazalo se da je izuzetno skroman tenisač, koji će i danas - iako je s 10 Grand Slam titula opasno na putu da dostigne i Federera, a već je preskočio teniske legende poput Beckera, Edberga, Agassija, Wilandera ili McEnroea - svaki puta kada pobijedi Federera (protiv kojeg ima omjer 17-8!) reći kako mu je "čast pobijediti najvećeg tenisača svih vremena."

Pokazalo se da njegova igra nipošto nisu samo snaga i brzina. Nadal je donio revoluciju u tenis, Nadal je donio još neviđeni topspin, Nadal izvodi udarce koje nitko drugi ne može izvesti. Nadal kontinuirano napreduje kao igrač, poboljšava svaki svoj udarac (usporedite samo servis nekada i danas), a od igrača koji najveće naslove može osvojiti samo na pariškoj zemlji postao je igrač koji dominira i u - Wimbledonu.

No, ono što me kod Nadala najviše fascinira - i zbog čega mislim da ima priliku postati najbolji svih vremena - jest mentalna snaga. Netko će reći kako Federeru ne odgovara Nadalova igra; netko će reći kako Federer psihički izgubi već kada izađe na teren protiv Nadala.

No, ne bi li bilo pošteno reći da je Nadal taj koji psihički pobjeđuje? Nije li Nadal taj koji u njihovim mečevima bolje odigrava važnije poene, i da se češće dogodi da te poene Nadal osvoji, a ne da ih Federer izgubi? Kod Nadala je možda lakše vidjeti mišić, dugu kosu ili "vrisak" pri odigravanju poena, no puno je važnije primijetiti s koliko koncentracije i kvalitete, ali i hrabrosti, agresivnosti i hladnokrvnosti on odigrava sve ključne poene.

Federer je ove godine odigrao briljantan Roland Garros, i ništa slabije nije igrao ni u finalu. Nadal možda nije bio u svojoj top formi, ali iako je to finale - kada sve zajedno zbrojite - bilo iznimno izjednačeno, Nadal je odnio pobjedu. U svojim kriznim periodima, Nadal je izdržao - kao na početku četvrtog seta kada je spasio 0:40 na svom servisu, kada je Federer imao "momentum" na krilima osvojenog trećeg seta. S druge strane, Nadal je znao iskoristiti te periode slabosti kod Federera. I to se nerijetko ponavlja u njihovim ogledima.

Niti jedan Grand Slam nije lako osvojiti, i zato Nadal nipošto nije sigurna oklada za dostizanje Federerovih 16 naslova, posebno jer će mu svake iduće godine biti sve teže kako tjelesne mogućnosti budu pomalo padale. No, Nadal je veliki radnik, veliki borac i prije svega veliki tenisač, i ima dobru šansu uloviti Rogera. Pa iako je njegov stil drugačiji - ne tako lijep poput Federerova - neće biti ništa loše u tomu ako jednoga dana postane najveći teniski šampion u povijesti.

Onda nam preostaje još "mrziti" Đokovića?

To bi nama u Hrvatskoj trebalo biti malo lakše s obzirom na njegovu nacionalnost, no Nole nam je to maksimalno otežao. Bilo bi ga lakše "mrziti" da nije tako prokleto pristojan i korektan kada govori o Hrvatskoj i hrvatskim tenisačima. Da nije dolazio u Umag i bio maksimalno drag. Da je barem jednom negdje imao "ispad" zbog kojeg bismo ga mogli "mrziti" na toj osnovi.

Ali Đoković je radio sve suprotno od toga. Štoviše, dovoljno je zabavan tip i dobar tenisač da je i u Hrvatskoj stekao veliki broj poklonika.

Njegovu bi se igru moglo opisati kao "kombinaciju između Federera i Nadala", no to ne bi bilo korektno prema Đokoviću koji je do učinka 41-1 ove godine stigao rijetko viđenom kombinacijom snage i preciznosti u udarcima. Mnogi mogu "lupati", ali ne mogu biti tako precizni i konzistentni. Mnogi mogu biti precizni, ali ne mogu to činiti s tako jakim loptama.

Đoković je konačno posložio svoju fizičku pripremu sa svojom igrom, djeluje moćno, brzo i snažno, samopouzdanje koje je nekada možda graničilo s bahatošću danas je isključivo - samopouzdanje. Kao i prva dvojica, mentalno je izuzetno jak, i s obzirom na Federerove godine i Nadalove teškoće s ozljedama, danas je najkompletniji tenisač svijeta. Pitanje je, očito, trenutka kada će to pokazati i ATP ljestvica.

Đoković je drugačiji od Nadala i Federera jer je puno ekstrovertiraniji, otvoreniji prema publici i prema zabavi. Đoković će se na terenu nasmijati i sebi i publici, zapljeskat će protivniku, učinit će nešto da meč bude zabavan. Njegove imitacije poznatih tenisača i tenisačica ne treba shvatiti kao ismijavanje jer Đoković apsolutno poštuje protivnike - te imitacije su nešto što radi odlično, što je zabavno i što nasmijava i većinu njegovih rivala. A ako se netko ne zna nasmijati na svoj račun - Đoković to zna - onda je to više problem te osobe nego Novaka Đokovića.

Tri teniska kralja različita su po mnogo čemu. Stilu igre, ponašanju na terenu i izvan njega. Čak su i njihovi reketi potpuno različiti. Federerov je najteži, s najmanjom glavom i s najmanjim prostorom za pogrešku pri udarcu. Nadalov je najlaganiji, s najmanjim gripom, prilagođen prvenstveno njegovom topspinu. Đokovićev je, kažu teniski stručnjaci, između te dvije krajnosti, s najgušćim i najnapetijim žicama, prilagođen za njegove malo ravnije i direktnije udarce. Wilson, Babolat i Head.

No, sva trojica su sjajni tenisači. Niti jedan njihov međusobni susret na Grand Slamu ne smije se propustiti jer nikada ne znate kada će vam ponuditi teniski vrh kao što je recimo tie-break wimbledonskog finala iz 2008. godine.

I sva trojica su tipovi protiv kojih je teško navijati. Lakše je, zapravo, pronaći razloge zašto navijati za jednoga od njih, a onda, baš kao što to čine i oni, respektirati uspjehe i igru druge dvojice...